Stil Putovanja

Tako oni to rade

'Izgledalo je nadrealno, mislila sam da je varka': iz perspektive države u kojoj je normalno da se fekalije iz jahti prazne pred punim plažama, fenomen u ovom gradu 'ošamutio' je našu novinarku

Tako oni to rade

Situacija je, zapravo, izgledala potpuno nadrealno. Stajala sam nasred ulice u Tokiju, u ruci držeći vrećicu od bombona. I već neko vrijeme pokušavala naći koš za smeće.

Japanska prijestolnica upravo je tonula u još jedno toplo povečerje. Radno vrijeme je završilo, a Akihabara se polako punila ovisnicima o elektroničkoj zabavi. Ljubitelji animea, obožavatelji računalnih igrica, mlado i staro u potrazi za najnovijim gadgetima. Srednjoškolke obučene u kostime junakinja popularnih stripova. Poslovni ljudi u odijelima i kravatama koji slobodno vrijeme provode po automat-salonima. U popularnu tokijsku četvrt – kojoj je netko, ne tako davno, i ne bez razloga prišio nadimak Elektronički grad – slijevale su se rijeke ljudi u potrazi za zabavom.

Ja sam, pak, samo željela pronaći taj vražji koš za smeće. Kantu za otpatke. Običnu, najobičniju limenu kutiju pričvršćenu vidama za stup. Onu u koju običan narod, u nas jednako kao i diljem svijeta, kada se zatekne na ulici običava bacati škovace.

Ali kante, kao za vraga, ni za lijeka. Prohodala sam te večeri i koji kilometar nalijevo, i koji kilometar nadesno. Vrtjela sam se ukrug. Gdje god sam išla, zavirivala sam iza kantuna nadajući se da ću ga ugledati. Uzalud. Plastična vrećica i dalje je bila kod mene.

Onda je uslijedio još veći šok. Ne samo da nigdje nije bilo kante za smeće, nego nigdje, zapravo, nije bilo ni smeća. Ni bačenog opuška, ni škartoca od krafne, ni boce od pola litre fante. Ničega. Samo čisti, uglancani beton na nogostupu i asfalt koji je, kako je večer odmicala, sve jasnije bliještao od neona s okolnih zgrada.

Prvo sam vrijeme vjerovala da je sve to samo optička varka. Da se smeće skrilo pod okriljem noći. I da će već prve zrake zore otkriti svu šporkicu tipičnog velegrada. Ma kakvi. Ujutro se Tokio probudio okupan suncem. I čist kao suza.

A kako dolazim iz zemlje u kojoj je normalno da se izmetine istresaju na plaži, da fekalije iz hotela i crnih jama plivaju u moru, da brodovi pod okriljem mraka u skrovitim uvalama diljem Jadrana prazne svoje spremnike, da ljudi uriniraju po rivama i vrše nuždu "iza kantuna", trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da Japanci svoje smeće – sve ono što "proizvedu" na otvorenom javnom prostoru – zapravo nose sa sobom. U džepu, torbi, aktovki ili ruksaku. I, kada dođu kući, odlože ga na mjesto propisano za smeće.

Zapadnjaci su, kao i uvijek, za to pokušali naći jednostavno i racionalno obrazloženje. I japansko čistunstvo povezati sa strahom od – terorizma.

Sada već daleke 1995. opasna skupina luđaka okupljenih u kult sudnjeg dana Aum Shirikyo ispustila je sarin u nekoliko vagona tokijske podzemne željeznice. Skriven u plastičnim vrećicama, plin je ubio 13 ljudi, a ozlijedio njih više tisuća. Kako bi se izbjegli slični napadi, gradske su vlasti s ulica uklonile sve kante. Pa ljudi jednostavno više nemaju gdje ubaciti smeće.

To možda objašnjava zašto nema koševa za smeće. No, ne i zašto na ulicama nema smeća.

Odgovor na to pitanje puno je slojevitiji. I dobrim dijelom ima veze s kulturom, pa i etikom od davnina ukorijenjenom u tom osebujnom dalekoistočnom narodu. Etikom kojom su milijuni svjedočili prošle godine na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, kada su Japanci – netom nakon šokantnog poraza od Belgije i ispadanja s Mundijala – ostali na stadionu kupiti smeće koje je ostalo iza ostalih gledatelja.

Budizam i šintoizam, dvije najraširenije religije u Zemlji izlazećeg sunca, od davnina gaje poseban odnos prema vlastitoj okolini. U vrijeme kada nove tehnološke revolucije drmaju svijetom, nešto od tog nauka ipak je ostalo i do danas.

Učenici u školama svaki dan izdvoje petnaestak minuta za čišćenje prostora u kojemu uče. Od učionica i hodnika do WC-a. Vlasnici pasa običavaju iza svojih ljubimaca pokupiti izmet, spremiti ga u papirnu vrećicu, papirnu vrećicu staviti u plastičnu, a kad dođu kući, ponovno izvaditi papirnu vrećicu i ubaciti je u toalet. I za njom pustiti vodu.

Piknici u kojima sudjeluju cijele obitelji uobičajeni su vikendima diljem gradskih parkova. Unatoč svoj sili hrane koja se nađe na prostirkama, nakon njih ne ostanu ni mrvice.

Čak i za pušenje na ulicama postoje posebno označene nikotinske zone. U Tokiju su one ostakljene. U Osaki, gradu na jugu Honšua, na čijim ulicama ipak zaluta pokoji papirić, one se nalaze uz pepeljare postavljene na prometnijim kantunima. Formula je jednostavna: ljudi paze da svojim ponašanjem ni na koji način ne zasmetaju, poremete ili ugroze druge.

A kako Japanci sve shvaćaju ozbiljno, ozbiljno su shvatili i svoj odnos prema okolišu.

Sve smeće koje nastaje u kućanstvima strogo se odvaja. I to na način da se s plastične boce PET ambalaže odlijepi etiketa i baci u jedan spremnik, čep u drugi, a sama boca u treći.

Rezultat? Po glavi stanovnika, Japan proizvodi upola manje mješovitog kućnog otpada od SAD-a. Tokio slovi kao jedna od najčišćih svjetskih metropola. Smeće, ako ga u javnom prostoru uopće i ima, skriveno je daleko od očiju građana. Japanski ponos ništa ne smije dovesti u pitanje.

Ponajmanje ga, rezoniraju u ovoj zemlji, ima pravo ugroziti nemarno odbačeno smeće.

Uza sve manga junake, Japanci imaju i Mangecku-mena. Heroja s ljubičastim plaštem i golemom žutom glavom punog mjeseca koji, umjesto superoružja, sa sobom nosi – metlu i lopaticu. I koji se, umjesto s lopovima, obračunava sa smećem. A kako smeća baš i nema previše, Gospodin Puni Mjesec si je zadao još jedan važan cilj: želi iskorijeniti sve negativnosti diljem svijeta.

Taj bi samo u Hrvatskoj imao pune ruke posla.

Naslovnica Putovanja