Stil Moda

Godišnjica rođenja

Od curice iz sirotišta do ljubimice društvene elite: priča o problematičnom životu najpoznatije kreatorice svih vremena kompleksna je poput one o njenom parfemu koji obožavaju milijuni

Godišnjica rođenja

Tijekom godina za svoje glumačke uloge dobivala je višemilijunske honorare, ali kad se uzme u obzir potrebni angažman i trajanje konačnog proizvoda, australska glumica je vjerojatno bila najbolje plaćena za reklamu za legendarni parfem Chanel No. 5 iz 2003. godine.

Reklamu, napravljenu u dvominutnoj i kratkoj verziji od samo 30 sekunda, režirao je Baz Luhrmann, izrada reklame stajala je 18 milijuna dolara, a Nicole Kidman je za svoj angažman plaćena 3,7 milijuna dolara. Još u travnju 1952. godine, kad se prvi put pojavila na naslovnici magazina Life, Marilyn Monroe je, na pitanje što nosi u krevetu, odgovorila "nekoliko kapi Chanela No. 5". Više od pola stoljeća nakon smrti najslavnije filmske seks-bombe, Chanel je 2013. u reklamnoj kampanji parfema koristio snimke razgovora u kojemu Marilyn govori o tome.

Marilynkin omiljeni parfem i danas je, gotovo stoljeće nakon nastanka, jedan od najprodavanijih. Navodno se jedna bočica proda svakih 55 sekunda. Premda možda nije uvijek sasvim precizan, taj je broj još jedna poveznica s brojem pet koji je za Gabrielle Coco Chanel imao posebnu simboliku.

Rođena prije 136 godina, 19. kolovoza 1883. godine, u mjestu Saumuru u dolini Loire u središnjoj Francuskoj, Gabrielle je s 12 godina, zajedno s još dvije sestre, nakon majčine smrti završila u sirotištu u samostanu u Aubazineu, gdje je provela sljedećih šest godina. Vjerojatno je to bila jedna od najboljih stvari koja joj se mogla dogoditi jer je tamo naučila šivati. Staza kojom je išla na svakodnevnu molitvu u katedrali bila je složena u kružnim uzorcima koji su ponavljali broj pet. Gabrielle je smatrala da taj broj označava čisto utjelovljenje svake stvari, njezin duh i mistično značenje.

Godinama kasnije, 1920., kad je kao slavna modna kreatorica, uspješna poslovna žena i ljubimica pariške društvene elite odlučila ući u svijet parfema, između testera označenih brojevima od jedan do pet i od 20 do 24, odabrala je miris koji se nalazio u bočici s brojem pet. Stručnjaku za parfeme Ernestu Beauxu, kojega je angažirala za razvoj novog mirisa, kazala je "predstavljam svoju kolekciju 5. svibnja, petog mjeseca u godini, pa će ovaj uzorak broj pet zadržati ime koje već ima, to će donijeti sreću".

Gabrielle je, nakon što je nastupala kao kabaretska pjevačica, zahvaljujući čemu je i dobila nadimak Coco jer je često pjevala pjesmu "Tko je vidio Coco?", u Pariz stigla 1909. kao ljubavnica bogatog tekstilnog poduzetnika Etiennea Balsana, ali i njegova prijatelja, Engleza Arthura "Boya" Capela, koji je financirao njezine prve poslovne pothvate. Na početku je to bio butik za izradu šešira. Do 1921., kad se Chanel No. 5 pojavio na sceni, imala je uspješne butike u Parizu, Deauvilleu i Biarritzu, vilu na jugu Francuske, a vozila se u vlastitu plavom Rolls Royceu.

Željela je kreirati miris koji će opisati novu, modernu ženu čije je ona sama bila utjelovljenje, miris za svoje najbolje klijentice, što je bio novi trend među modnim kućama. Bilo joj je važno da parfem ima svježinu koju je pamtila iz svoje kompleksne, problematične prošlosti – miris sapuna i svježe oprane kože iz dana koje je provela u samostanskom sirotištu.

No, nije bilo lako naći kreatora parfema koji to može postići. U to vrijeme se svjež miris mogao postići upotrebom citrusa; bili su svježi i šarmantni, ali nisu bili trajni. Kemičari su već bili izolirali aldehide, organske spojeve koji su mogli umjetno kreirati takve mirise, no bili su iznimno moćni i nerado su korišteni.

U kasno ljeto 1920. Coco je bila na odmoru na Azurnoj obali s ljubavnikom, velikim vojvodom Dimitrijem Pavlovičem. Tamo je čula za Beauxa, sofisticiranog kreatora parfema koji je radio za rusku kraljevsku obitelj i živio u nedalekom Grasseu, središtu parfemske industrije. Znatiželjan i hrabar majstor, Beaux je prihvatio izazov koji je Coco postavila pred njega. Trebalo mu je nekoliko mjeseci da usavrši novi miris i predstavio joj je deset uzoraka.

Ona je, dakle, izabrala broj pet, a jedna od priča vezanih uz to kaže kako je ta mješavina bila rezultat laboratorijske pogreške – navodno je netko od Beauxovih pomoćnika dodao dozu aldehida u količini koja se nikad prije nije koristila. Jedan od aldehida miriše poput sapuna i vjerojatno je to ono što je, uz ostale sastojke, najviše privuklo Coco.

Pozvala je Beauxa i još neke prijatelje u popularni restoran na rivijeri kako bi proslavili i odlučila je parfemom poprskati stol i oko njega. Svaka žena koja je prolazila pokraj njih zaustavila se i pitala koji je to miris i gdje se može nabaviti. Za Coco je to bio trenutak potvrde da će novi parfem biti revolucionaran. Na predstavljanju nove kolekcije 5. svibnja 1921. namirisala je garderobe novim mirisom i darovala bočice odabranim prijateljicama iz visokog društva. Uspjeh je bio trenutačan; njezina prijateljica Misia Sert kazala je kako je to bilo kao glavni dobitak na lutriji.

Uz slavni parfem vezuje se i jedan mračni dio života Coco Chanel – za nju se tvrdi da je bila nacistička špijunka. Svako malo, pojavom neke nove knjige ili televizijskog dokumentarca, rasplamsaju se rasprave o njezinoj ulozi u Drugom svjetskom ratu kad je navodno bila pripadnica Abwehra, Hitlerove vojne obavještajne agencije. Tvrdi se da postoje dokumenti koji dokazuju da je Chanel radila za naciste pod kodnim imenom "Westminster", što je referencija na njezinu ljubavnu vezu s britanskim vojvodom od Westminstera dvadesetih godina prošlog stoljeća, a u Abwehru je bila zavedena pod brojem F-7124. No, ima i tvrdnji da je bila dvostruka špijunka, da je radila za Britance, a od progona za kolaboraciju s nacistima navodno ju je spasio Winston Churchill, kojega je upoznala dok je bila u vezi s vojvodom od Westminstera.

Veza Coco Chanel s njemačkim barunom Hansom Guntherom von Dincklageom, visokim časnikom obavještajne agencije, Englezom po majci, kojega je poznavala i prije rata, nikad nije bila tajna, a njezina umiješanost s nacistima navodno je počela tijekom 1940. godine, kada se vratila u Pariz nakon kolapsa francuske vojske i uselila se u hotel "Ritz", koji je u to vrijeme bio i zapovjedništvo Luftwaffea u Francuskoj. U to vrijeme je započela njezina veza s 13 godina mlađim Von Dincklageom, a kad su je pitali za tu vezu, odgovorila je Cecilu Beatonu: "Zaista, gospodine, od žene mojih godina ne može se očekivati da provjerava njegovu putovnicu ako ima priliku steći ljubavnika."

Coco je veze s nacistima, odnosno nacistički zakon koji je onemogućavao Židovima vlasništvo nad tvrtkama, pokušala iskoristiti kako bi stekla kontrolu nad poslom s parfemom i riješila se braće Pierrea i Paula Wertheimera, francuskih Židova s kojima se 1924. udružila kako bi financirali proizvodnju i prodaju Chanela No. 5. U okviru njihove parfemske i kozmetičke kuće Bourjois osnovan je novi dio, Parfums Chane. Wertheimeri su imali pravo na 70 posto udjela, Theophile Bader, osnivač slavne pariške robne kuće Galeries Lafayette, imao je 20 posto, a Coco samo deset posto. Za taj udio ona je licencirala svoje ime za Parfums Chanel i povukla se iz bilo kakve aktivnosti u tom poslu. Kasnije je, nezadovoljna takvim angažmanom, godinama nastojala preuzeti kontrolu nad Parfums Chanel, ali nije uspjela.

Nije joj uspio ni pokušaj da uz pomoć nacista dođe do vlasništva nad parfemskim biznisom – nije znala da su Wertheimeri, predviđajući nacističku konfiskaciju, u svibnju 1940., prije nego što su napustili Francusku i otišli u SAD, kontrolu nad Parfums Chanel legalno prepustili katoličkom francuskom biznismenu i industrijalcu Felixu Amiotu. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Amiot je vratio Parfums Chanel braći Wertheimer.

Poslije su Wertheimeri i Chanel ipak postigli dogovor; promijenili su originalni ugovor iz 1924. godine i 17. svibnja 1947. Coco je dobila svoj udio u profitu od parfema tijekom ratnih godina. Bio je to iznos koji bi danas odgovarao iznosu od devet milijuna dolara. Nakon toga, njezin udio je bio dva posto od svjetske prodaje Chanela No. 5, sa zaradom od oko 25 milijuna dolara godišnje, zbog čega je u to vrijeme bila jedna od najbogatijih žena svijeta. Novi ugovor pružio joj je slobodu da kreira nove mirise, neovisne o tvrtki Parfums Chanel, uz uvjet da nijedan nema broj 5 u svom imenu.

Coco je umrla u Parizu, u hotelu "Ritz", koji je bio njezina prava rezidencija više od 30 godina, 10. siječnja 1971., u dobi od 87 godina, a sahranjena je na groblju Bois-de-Vaux u švicarskoj Lausannei.

Mala crna haljina

Još 1915. Harper's Bazaar je pisao o njezinim kreacijama: "Žena koja nema barem jedan Chanel je beznadno izvan mode... Ove sezone ime Chanel je na usnama svakoga kupca." A nije samo zbog najslavnijeg parfema u povijesti Coco bila revolucionarka: 1923. pojavili su se kostimi od tvida, a u listopadu 1926. Vogue je na svojoj naslovnici objavio "malu crnu haljinu" koju je ona kreirala. Magazin je elegantnu haljinu opisao kao "The Ford", uspoređujući je s tada nevjerojatno popularnim T-modelom automobila. Crna boja do tada je bila boja žalovanja koju su nosile brojne francuske udovice nakon Prvog svjetskog rata i nedavne pandemije španjolske gripe. Dok su se drugi dizajneri okretali maštovitim, živopisnim kreacijama, Coco je išla suprotnim smjerom – mala crna haljina bila je hrabra odluka jer je bila crna i jednostavna, a postala je neizostavan dio svake ženske garderobe.

Šokirala svijet - hlačama

Coco Chanel jednim potezom šokirala je cijeli tadašnji modni svijet. Naime, u Veneciji se pojavila u hlačama kako bi olakšala ulazak i putovanje gondolom. Također, zaključila je da žena može nositi hlače ravnopravno s muškarcima, posebice primjerice dok jašu konje jer jahanje konja u dugim suknjama zna biti dosta nezgodno. A danas ženu vidjeti u hlačama? Sasvim normalna stvar, a koju možemo zahvaliti toj modnoj ikoni.
A osim hlača žene je doslovce 'oslobodila' jer su ih duge i neudobne haljine sputavale, te je pritom često kritizirala i druge modne kreatore koji ženama namjenjuju nenosive i neudobne kreacije.

Lavovi i križ

Na njenoj sahranu u prvom redu su stali njeni modeli, a lijes je bio prekriven cvjetovima kamelije, gardenije, orhideje, azaleje i crvene ruže. Sama je, pišu strani mediji, dizajnirala svoj nadgrobni spomenik, na kojem stoji pet lavovskih glava u nizu, a ispod je križ.

 

Naslovnica Moda