Sport Vodeni sportovi

Humanitarna plivačka manifestacija

Od Čiova do Instituta stiglo 113 plivača: 'Cilj je podizanje svijesti javnosti o teškoćama s kojima se susreću djeca s posebnim potrebama i njihove obitelji'

Humanitarna plivačka manifestacija

Organizatori iz udruge “Dlan o dlan” priznali su nam da su u tijeku priprema za četvrto izdanje humanitarne plivačke manifestacije “Na drugu obalu s omijehom na licu” čak razmišljali i da možda odustanu od svega, najviše u strahu od mogućeg slabog odaziva. No, nagrada za upornost i zajedništvo koji su baš i lajtmotiv cijele akcije stigla im je u nedjeljno jutro. 

Već sat vremena prije nego što su plivači skočili u more razvukao se osmijeh na licu predsjednice Udruge Timee Marušić Hren kada je vidjela grupe Splićana kako se spuštaju skalinama prema Institutu. Na koncu je rutu dugu oko 2,2 kilometra od punte Čiova kamo su prebačeni brodicama pa do Instituta za oceanografiju i ribarstvo na splitskom Marjanu isplivalo rekordnih 113 plivača. Uspjeli su animirati toliki broj ljudi da preplivaju rutu od Čiova do Marjana bez ikakve velike halabuke, kamoli organizacijske pomoći sa strane. Kapa do poda.

Plivali su svi, i mladi i stari, totalni amateri i rekreativci, obični građani, ali i pravi sportaši, pa i specijalisti poput naše proslavljene maratonke Dine Levačić. Međutim ova utrka je posve atipična jer – nije utrka. Nije uopće bitno ni tko je prvi ni tko je zadnji, svatko pliva u svom ritmu, filmu. Čak nema veze i ako netko ne uspije doplivati do cilja. Jer osnovni cilj manifestacije je posve drugačiji, podizanje svijesti javnosti o teškoćama s kojima se susreću djeca s posebnim potrebama i njihove obitelji s čime se bori Udruga, kao i okupiti zajednicu u kojoj će oni dobiti podršku, stvarati nova prijateljstva i pozitivno ozračje. 

Bez startnina i nagrada

Najvažnije je pokazati svijetu da svi zajedno mogu dohvatiti drugu obalu i da nitko nije sam. Nema startnina ni ikakvih nagrada, mogu se prijaviti baš svi. Pliva se i u grupama, “laganini”, zajedno prijatelji, familije, poznanici. Nema nikakvog pritiska, ljutnje, samo osmijeh na licu. I s njim na drugu obalu.

Prethodno su plivači brodicama prebačeni s Instituta do Čiova. Tamo je nešto iza 9 sati Darko Hren, Timein suprug, profesor na Filozofskom fakultetu u Splitu, dao znak za start nakon kojeg se i sam bacio u more. Plivačima je u pratnji bilo 15 brodica, među kojima i dva policijska plovila, kao i ono Lučke kapetanije. Osiguravali su im rutu od potencijalnih zalutalih plovila. Prisutni su bili za svaki slučaj i medicinska pratnja, dvije pripadnice ljepšeg spola u ronilačkoj opremi. Na sve se mislilo. A za nagradu je organizatore poljubilo i vrijeme koji je bez pretjerivanja bilo kao izmišljeno.

– Željeli smo usmjeriti pažnju šire javnosti na poteškoće osoba s posebnim potrebama, a naročito njihovih obitelji. Mi smo, a posebno Timea, angažirani u radu s djecom s posebnim potrebama i primjetili smo da te obitelji dobijaju malo društvene podrške. Zamislili smo događaj koji je potpuno humanitaran, nema startnine, natjecanja, već se povezujemo svi zajedno, bez obzira pliva li netko dva sata ili 25 minuta. Ovo je baš manifestacija zajednice, netko i donese fritule, netko drugi  čokolade, krafne. Svi zajedno napravimo da nam je lijepo i zabavno, gušt. Svake godine je tu sve više ljudi. Prve godine bilo ih je četrdesetak, druge šezdesetak, prošle 90  – pojasnio je Darko Hren.      

Prvi izašao za malo više od pola sata

Kako pobjednika nema, notirat ćemo da je prije ostalih na Institutu iz mora izišao Srđan Latinović iz Triatlon kluba Split. Nije bilo nagrada, osim brojnih bravo dok je stizao na cilj (u vremenu 30 minuta 27 sekundi), kada je izišao. No, svi su čestitali svima.

– Prvi put sam prisustvovao, potaknuo me humanitarni karakter. Staza je bila super. Malo smo se svi bojali za sigurnost zbog glisera, jedrilica, ali momci iz policije, Lučke kapetanije i vrijedni volonteri su odradili odličan posao. Nadam se da će projekt zaživjeti i dignuti se na još veću razinu. Podržavat ću ga i sudjelovati i dalje. Vidimo se i dogodine – poručio je Latinović.
Nedugo potom tri su cure zajedno stigle do obale, mlade plivačice, Tonia Tadić (13) i Nika Smuđa (13) iz Mornara te Lucijana Lukšić (12) iz Grdelina. Pratili smo ih putem, bilo je pritom dosta konzultacija 

– Bilo je super. Neka svi dođu, nije uopće teško – pozvala je Tadić.

– Malo je na nekim dijelovima bilo valova, ali lijepo je bilo druženje – dodala je Smuđa.

– Bilo je čudno, u bazenu imamo traku, a ovdje smo se cijelo vrijeme sudarale ha, ha, ha – pojasnila je Lukšić “konzultacije”.     

Sudionici nisu bili samo iz Hrvatske, bilo ih je i iz Slovenije, Srbije. Ivica Čolaković (47) stigao je iz Novog Sada.

– Moja majka je Splićanka. Ova akcija je sjajna, bilo mi je zadovoljstvo plivati i biti među svim ovim ljudima. More je bilo toplo, atmosfera fenomenalna, dan fantastičan. Bilo je odlično. Vidimo se i sljedeće godine – poručio je Čolaković.

Posljednje plivače, oca Zorana (60) i sina Benedikta (10) koji su isplivali dionicu za sat i dvadesetak minuta, također je dočekala gromoglasna podrška na cilju kao da su stigli prvi.  

Volja je najbitnija

– Ne osjećam više ruke ni noge – šalio se Benedikt koji inače trenira taekwondo, ali je na pitanje dolazi li i dogodine odmah ispalio.

– Dolazim!

Oca Zorana, poznatog splitskog aktivista, ništa nije moglo spriječiti da zapliva.

– Imam jedan bubreg, jetra mi je pukla... I ja sam invalid, ali i mi možemo sudjelovati. More je likarija, mene je ovo izličilo. I nije bilo žene kraj mene tako da mi je bilo ka’ Gospa – našalio se Burić.

Cijelu dionicu leđnim stilom isplivao je profesor strojarstva i čakavski pjesnik Nađan Dumanić.

– Rođen sam 1962., zbog terapije i leđa moram plivat leđno, ali ispliva sam bez stat. Nisam se niti umorija, napravija sam ove godine priko 120 kilometara.

– Presretna sam, prvo brojem plivača. Hvala svima koji su sudjelovali. Jednako kao plivači važne su nam i brodice. Posebno hvala policiji i Lučkoj kapetaniji, volonterima – naglasila je Marušić Hren.

A sve je prije četiri godine krenulo gotovo slučajno.

– Ležala sam na Obojenoj, gledala u Čiovo i pomislila – zašto to ne bismo otplivali. Moj muž Darko, Ozren Mihaljević iz VK Mornara i ja smo htjeli plivati, a te prve godine nam se prijavilo 40 ljudi. Sve to nekako ide bez puno pompe, ali ljudi prepoznaju da je lijepo doprinijeti, družiti se. Jedni plivaju, drugi donose kolače. Svatko doprinese na svoj način, treba samo naći ono u čemu je dobar – rekla je Marušić Hren i naglasila.

- Danas sigurno nije lako nastavnicima u školama i vrtićima kojima dođu djeca s posebnim potrebama, zapravo nisu dovoljno educirani. Pozivam Ministarstvo da ih obrazuje, ali i nastavnike da se uključe, vide gdje što mogu naučiti. Najlakše je govoriti nema asistenata ili ja to ne znam. Cilj je da se akcijom pokaže da se zajednica može okupiti oko pozitivne ideje. Ljudi bodre jedni druge i na koncu zaista svi s osmijehom idu doma, koliko god nema ovdje ni programa ni pjevača ni odojaka. Rekao mi je jedan čovjek da spremimo odojka, pa da će nas svi doći pratiti. Zezaju me svi da sam stari hipi, e pa jesam! Želimo pokazati sebi, zajednici da možemo – pojasnila je Marušić Hren.

Dogodine?

– Neću odustati, ovo nam je dalo dodatnu energiju, imam osjećaj da se zahuktalo. Stotku smo probili, idemo dalje. Radujem se svakom čovjeku koji dođe. Objavit ćemo međunarodni poziv, na Faceu pa neka se širi. Dobrodošli svi. Bila bi fora da i policija i vojska dođe plivati s nama, pozvat ćemo ih – najavila je Marušić Hren.

 

Dina Levačić: ‘Meni je ovo za dušu, drago mi je da vidim i mlade i stare’

Kakva bi to bila manifestacija daljinskog plivanja u Splitu bez Dine Levačić.

- Ovo mi je srcu drago događanje, tu sam od prvog izdanja. Super je što mogu doći ljudi koji su stvarno zaljubljenici u sport. Nema nikakvih nagrada, medalja, trofeja, nadmetanja, samo druženje. Drago mi je vidjeti i mlade i starije, to pokazuje da je daljinsko plivanje na ovim manjim relacijama sport za svakoga – rekla nam je Dina čiji otac Mladen je bio pratnja plivačima u kajaku.

Tebi ova dionica nije niti lakši trening?

- Ha, ha... Meni je ovo za dušu, a i da se malo rasplivam za kraj ove morske sezone, kao uvod u iduću kada me čekaju Gibraltarski tjesnac duljine 15 i Sjeverni kanal od 34 kilometra (nap.a. Irska – Škotska) koji će biti zeznut jer je temperatura mora maksimalno 15 stupnjeva.

‘Cilj je pomicanje granica, kazati sebi ja to hoću i mogu’

Dječja psihologija Maja Kandijaš Plejić iz Poliklinike za djecu s poteškoćama u razvoju uz suorganizatorsku ulogu također je imala i plivačku.

- Cilj plivanja je pomicanje granica, ako odlučiš da nešto hoćeš, ako imaš zašto, onda ćeš znati i kako. Tijelo je najslabija karika, ali ako imaš psihu da kažeš ja to hoću, onda ćeš u tome i uspjeti. Mi smo svi jedni drugima podrška, zajedništvo je poticaj. Najveća radost je okrenut se, vidjeti iza sebe i pomisliti je li moguće da sam ja to preplivao. To je simbolika bilo koje životne situacije. Često misliš da je neki problem pretežak, nastane kriza, ali kada je preskočiš onda si jači. U dubini intime svatko ima svoj mali razlog zašto pliva – rekla nam je Kandijaš Plejić.

Koliko je ljudi u organizacijskom dijelu?

- Desetak. Mnogo toga smo i porukama rješavali, tko će do policije, tko poslati koji mail... 

 

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Vodeni sportovi