Sport Strani nogomet

član hrvatske ekspedicije

Legendarni vratar HNL-a, koji danas radi kao trener u akademiji najboljeg azijskog kluba 20. stoljeća, za 'Slobodnu' otkriva kako izgleda život na Bliskom istoku i rad u saudijskom velikanu

član hrvatske ekspedicije

Nije tajna da su hrvatski nogometni stručnjaci cijenjeni diljem svijeta, a pogotovo na Bliskom istoku. Jedan od njih je i Dragan Stojkić, bivši vratar Hajduka, Zagreba, Luch Vladivostoka te izraelskih Ashdoda i Hapoel Ashkelona, koji je danas trener u akademiji najboljeg azijskog kluba u 20. stoljeću prema izboru Međunarodnog instituta za nogometnu povijest i statistiku.

Stojkić je tijekom svoje karijere nastupao još i za Samobor, Široki Brijeg, Slaven Belupo, Marsoniju i Šibenik, a možda je najveći trag ostavio u Zagrebu, čiji je bio i kapetan.

Svojedobno smatran jednim od najboljih vratara HNL-a, a kasnije i izraelske prve lige, svoju profesionalnu trenersku karijeru započeo je u Rudešu.

Proveli ste dvije godine u Rudešu kao trener vratara. Zašto ste se odlučili za Saudijsku Arabiju?

– Iskreno, kada sam krenuo u trenerske vode, uvijek sam i pretpostavljao ovakav razvoj događaja. Spominjala se Kina, a na kraju je to ispala Saudijska Arabija. To je zapravo nekakav prirodni slijed ako se želiš baviti ovim poslom, jer u Hrvatskoj je on poprilično neprofitabilan.

Došli ste u Al-Hilal, najtrofejniji klub u Saudijskoj Arabiji, koji je ujedno proglašen najboljim azijskim klubom 20. stoljeća? Kako je došlo do toga?

– Ovog ljeta se promijenila uprava kluba, a kako je izbornik hrvatske reprezentacije Zlatko Dalić radio dobar posao u Al-Hilalu, imali su želju dovest i hrvatski stručni stožer u klupsku akademiju. Pitali su Dalića za preporuku i nama osmorici je od ovog ljeta ukazano povjerenje.

Osmorici?!

– Da, trenutačno je nas osam Hrvata u omladinskom pogonu. Darko Jozinović i ja zaduženi smo za U13 momčad, Anel Karabeg i Nikša Kaleb vode U17, Ivica Solomun i Lovro Skaramuca U15, a Goran Milanko i Zoran Varvodić vode najmlađe uzraste.

Pa to je prava ekspedicija. Gdje ste smješteni?

– Smješteni smo u kompleksu 50-ak minuta od trening kampa. Svatko ima svoj stan od 90-ak kvadrata, a unutar kompleksa imamo bazen i teretanu. Također je svakom trenerskom paru osiguran automobil.

Znači, svakoga dana provedete gotovo dva sata putujući…

– Da, isprva je bilo malo naporno, ali čovjek se navikne. Iako uz put nema baš zanimljivosti, s obzirom na to da je cesta okružena pustinjom, ali Joza i ja smo pronašli način kako se zabaviti. Zanimljivo nam je promatrati druge vozače koji se za volanom ponašaju kao da ih nitko ne vidi, a i konstantno moramo biti na oprezu jer svi voze kao divljaci.

Brzo?

– Ma, ne samo brzo, nego svi voze na udaljenosti od samo nekoliko centimetara jedan od drugoga, žmigavci ne postoje, a prestrojavaju se poput kamikaza. Nije rijetko vidjeti da netko napravi naglo skretanje preko tri trake, a zanimljivo je da nitko ne trubi i ne živcira se zbog toga.

Gore je, dakle, nego u Splitu... No, dobro. Upoznajte nas malo s gradom.

– Rijad je ogroman, ima više od sedam milijuna stanovnika, a izgleda kao raj za svećenike, ha-ha. Nema ni alkohola ni žena.

Ma sigurno postoji način da se dođe do alkohola...

– Pa postoji crno tržište, ali cijene nisu baš popularne. Cijena boce votke kreće se oko 1700 kuna, a Johnnie Walker se ne može naći za manje od 850. Pivo je samo bezalkoholno, a vina nema. Nisam bio ovoliko bez alkohola još od osnovne škole, ha-ha.

Nedostaje li vam dobra kapljica?

– Ni najmanje. Živim zdravije nego ikada do sada. Ujutro popijem kavu, pročitam novine, doručkujem, odem na trening, zatim ručam, odem u teretanu, a navečer spravim večeru i opustim se uz serije. Osjećam se bolje nego ikada. Nedavno mi je bio rođendan i proslavili smo ga kao desetogodišnjaci, uz Coca-Colu i čips, ha-ha.

A izlasci, grad...

– Iskreno, i nisam ga baš upoznao. Dani nam prolaze u treninzima, planiranju treninga, gledanju utakmica i svemu onome što ide uz to, tako da nam ostane vrlo malo slobodnog vremena. A kompleks u kojem živimo okružen je pustinjom, tako da grad nije ni blizu. No, morat ćemo se ubrzo uključiti u društveni život Rijada. Baš sam se u posljednje vrijeme počeo žaliti Jozi da nigdje ne idemo, kao da smo u braku, ha-ha.

Kakvi su Saudijci?

– Dosta su pozitivan narod. U početku su oprezni jer ne znaju što očekivati od nas, ali kako nas upoznavaju, tako se sve više otvaraju. Iznimno su pristojni i susretljivi. Imaju dosta ležeran pristup životu. Često znaju otići u pustinju i roštiljati do kasno u noć, može se reći da su poprilično noćni narod.

Da, vjerojatno zbog vrućine...

– Nećete mi vjerovati, ali vrućine nisu uopće strašne iako se po danu temperatura diže i do 45 stupnjeva.

Stvarno, ništa strašno...

– Ne znam to objasniti. Već nakon 20 dana sam se naviknuo na temperaturu. Najnormalnije treniramo na +40, a nekidan sam izišao iz bazena dok je vani bilo 35 stupnjeva i morao sam se zagrnuti jer mi je bilo hladno. Teže mi je bilo trenirati u Hrvatskoj na +32 stupnja nego ovdje na +45. Moguće da je zbog vlage, ne znam...

Rekli ste da je cijena alkohola izvan svih granica, ali kakve su ostale cijene?

– Iznimno je jeftino. Kava u kafićima dođe manje od dvije kune, kruh također, a litra goriva košta manje od tri kune. Voda iz slavine je pitka, ali ni flaširana nije skupa, 12 litara košta oko 25 kuna. Jedini problem je taj što radno vrijeme nekih trgovina gotovo da ni ne postoji. Danas dođeš i otvorena je. Sutra dođeš u isto vrijeme, a ona zatvorena. Neki ne otvaraju prije podne, a račun nećeš dobiti nigdje.

Zvuči kao raj za naše porezne inspektore... Ali, hajdemo se mi malo vratiti na Al-Hilal. Kakva je kvaliteta nogometa? Kako se radi u omladinskom pogonu najboljeg azijskog kluba?

– Igrači su fizički snažniji i izdržljiviji, ali Hrvati su tehnički bolji i mnogo kreativniji. Saudijci su od malih nogu odgajani da poštuju autoritet i na trenere gledaju kao na bogove. Nikada se neće usprotiviti nečemu što im kažeš i nikada ti neće odgovoriti, pokazuju ekstremno poštovanje. Ali, zato pati kreativnost i logičko zaključivanje. Još uvijek mi je nevjerojatno da u situacijama pred kraj utakmice kada vodimo oni trče izvesti korner, umjesto da malo ukradu vremena...

Znači, neiskvareni su?

– Ha-ha, da... Može se tako reći.

Vratari?

– Ista situacija. Upijaju kao spužve sve što im se kaže, ali nije to to. Ne mogu se mjeriti s hrvatskim vratarima. Saudijska Arabija ima veliki problem s golmanima i to je, među ostalim, razlog zbog kojeg su se odlučili dovesti strance da ih oblikuju.

Jeste li uspostavili nekakav prijateljski odnos s igračima ili je sve ostalo na čisto profesionalnoj razini?

– Jesmo, kako ne. Vrlo brzo smo im pristupili prijateljski i oni su to odlično prihvatili. Večer prije utakmice igrači budu smješteni u karanteni unutar trening kompleksa, a mi obavezno odemo podružiti se malo s njima. Nisu bili navikli na to od prijašnjih trenera koji su bili iz Španjolske i Portugala i koji su se držali dosta distancirano, ali odlično su prihvatili naš pristup. Vlada opuštena atmosfera, ali oni i dalje znaju svoje granice i ne prelaze ih. Primjerice, nedavno smo išli na utakmicu avionom i cijelim putem, a i u hotelu, bili su mirni kao bubice, nijednom nismo nikoga upozorili. Kod nas ne bi imao sekunde mira, morao bi non-stop paziti da netko ne ispadne iz aviona ili da se ne penje po prozorima hotela, ha-ha. Ukratko, kad se radi, radi se. Kad se šali, šali se.

Na čemu je fokus u akademiji? Samo na razvoju ili postoji imperativ rezultata?

– Razvoj jest važan segment, ali rezultat je imperativ. Ipak se radi o jednoj od najtrofejnijih momčadi u Aziji i uprava drži do reputacije. Ništa se ne prepušta slučaju. Nakon lošeg rezultata odmah se sastaje stručni stožer s direktorom akademije i razgovara o tome što nije valjalo i kako to popraviti. A svaki uzrast ima minimalno osam ljudi u stožeru. Tu je glavni trener, pomoćni trener, trener vratara, kondicijski trener, team manager, ekonom, liječnik i fizioterapeut.

Imate li pritisak od strane roditelja, kao što je to nerijetko slučaj u nas?

– Ne. Roditelji redovito pohađaju utakmice, ali ne čuju se povici s tribina kao što bude na našim terenima. Nikada ne pokušavaju ostvariti kontakt s trenerima, a klub čak razmišlja i zabraniti pristup treninzima da djeca ne bi imala pritisak.

Al-Hilal je ove sezone osvojio azijsku Ligu prvaka, prvi put od 2000. godine. Kako je titula dočekana?

– Ljudi u klubu i navijači su oduševljeni. Imali smo tortu i domjenak, a grad je prepun zastava i šalova. Igrači su dočekani kao heroji, a vodstvo kluba je presretno jer je upravo osvajanje Lige prvaka bilo postavljeno za glavni cilj ove sezone. A i nama to mnogo znači jer radimo u klubu koji je prvak Azije.

Dakle, nogomet je popularan tu kao i u Europi?

– Hm... Popularan je, ali postoji razlika u percepciji između Rijada i Europe. Al-Nassr i Al-Hilal glavne su teme u gradu; klub ima 2,5 milijuna pratitelja na Instagramu, ali navijačka kultura je drukčija, moglo bi se reći umjerenija.

Kakvi su vam dugoročni planovi? Namjeravate li se jednog dana upuštati u vođenje momčadi ili je trener vratara jedina uloga u kojoj se vidite?

– Nemam dugoročnih planova. U nogometu moraš biti spreman živjeti od danas do sutra, pogotovo kad si stranac. U milosti i nemilosti si šefova. A što se tiče ovog drugog, nikad ne znaš. Trenutačno me ispunjava ovo što radim i želim još položiti vratarsku UEFA Pro licenciju. Upao sam u najuži izbor taman prije dolaska u Saudijsku Arabiju pa sam morao svoje mjesto prepustiti nekom drugom, ali nadam se da ću uskoro uspjeti pronaći vremena i za to. Teško je to sve pohvatati kada nisi kod kuće.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Strani nogomet