Sport Strani nogomet

više od sporta

Kako postići sva četiri gola na utakmici, a da tvoja momčad ne pobijedi? Odgovor zna čovjek kojem je nogomet priuštio mnogo lijepih uspomena, ali ga i natjerao da ih zaboravi

više od sporta

Svatko od nas ponekad zaboravlja stvari. Što smo sve danas trebali obaviti, gdje smo ostavili ključeve, kada je rođendan bliskom nam prijatelju...

- Ali kada zaboraviš gdje živiš, to je već nešto drugo, kaže Chris Nicholl komentirajući svoju demenciju od koje pati već godinama.

Razlog tome su mnogobrojni udarci lopte glavom, ne samo na utakmici, već i na treninzima.

- Dok sam bio u Aston Villi, gledao bih svoje suigrače kako odlaze svojim kućama dok sam ja još uvijek bio na terenu i udarao glavom duge lopte koje mi je slao Ray Grayden. Lopte su bile mnogo teže tada, a ja bih ih udario oko stotinjak dnevno, objašnjava stoper kako je do toga došlo dok pokazuje svoj nos koji je deformiran također od udaranja lopte.

Nicholl je jedna od legendi Aston Ville i Southamptona, čovjek koji je imao bogatu karijeru, koje se nažalost najbolje ne sjeća. Ali, sjeća se dva najvažnija trenutka. Jednog s kojim je zauvijek ostao u srcima Villinih navijača i jednog s kojim si je osigurao posebno mjesto u povijesti engleskog nogometa.

Najdulje finale u povijesti

Godina je 1977. i Aston Villa brani naslov pobjednika Liga kupa. U finalu igraju protiv Evertona, i to već treći put u samo mjesec dana. Prva utakmica igrana na Wembleyju završila je 0:0, zatim se četiri dana kasnije susret preselio na Hillsborough. Tamo je nakon 90 minuta i produžetaka bilo 1:1, što je značilo da će se morati igrati i treća utakmica. Ona je zakazana za skoro mjesec dana kasnije, točnije 13. travnja, a lokacija je sada bila Old Trafford.

Everton je stigao do vodstva pred kraj prvog poluvremena, nakon slobodnog udarca kojeg je skrivio upravo Nicholl, a u drugom poluvremenu Aston Villa je bila u potpunosti nemoćna te se činilo da će "toffeesi" podići trofej. Ali, deset minuta prije kraja, dogodilo se nešto što se do danas smatra jednim od najboljih trenutaka u povijesti Liga kupa.

Nicholl je pokupio odbijenu loptu na nekih 40-ak metara od protivničkog gola, izbacio jednog igrača te s više od 30 metara opalio loptu slabijom lijevom nogom i pogodio suprotni kut.

- Kada sam zabio gol, sjećam se da je Leighton Phillips skočio na mene i zabio mi prst u oko. Izbio mi je leću te sam ostatak utakmice morao odigrati praktički s jednim okom. Nije mi previše utjecalo na tajming jer mi je ionako oduvijek bio loš, kroz šalu se stoper prisjeća tog trenutka i pokazuje da su mu važni trenuci još uvijek urezani u pamćenje.

Euforija se pošteno nije ni stišala, a Villa je već imala 2:1. Igrači Evertona izgubili su loptu čim su je izveli s centra, a Brian Little doveo je svoju momčad u vodstvo. No, odmah u sljedećem napadu "toffeesi" su izborili udarac iz kuta i izjednačili rezultat.

Nakon ukupno 300 minuta igre ponovno se moralo pristupiti produžecima, a sve je upućivalo na to da će finale morati biti odlučeno jedanaestercima. No, u posljednjim trenucima produžetka Evertonov branič napravio je katastrofalnu pogrešku i omogućio Littleu da zabije za konačnih 3:2 i privede agoniju kraju.

To finale do danas je ostalo zabilježeno kao najdulje ikada kada je u pitanju Liga kup, a čast podizanja pehara pripala je upravo Nichollu kojem je to bila posljednja sezona u dresu birminghamskog kluba.

Nicholl protiv Nicholla

Ali, ako pitate samog Nicholla taj pogodak nije najbolji kojeg je postigao u svojoj karijeri. U pitanju je jedan od golova koje je postigao 20. ožujka 1976. godine na Filbert Street stadionu u Leicesteru, u jednoj od najbizarnijih utakmica u povijesti nogometa.

Već u 15. minuti Nicholl je skrenuo glavom jedan udarac Leicesterovog igrača i prevario svog vratara. No, u 40. minuti se iskupio, poravnavši rezultat nakon što je iz blizine uspio ugurati loptu u protivnički gol.

Zatim je došla 53. minuta...

- To je bio fantastičan gol. Najbolji kojeg sam ikada postigao, prisjeća se sjevernoirski stoper.

Lopta je ubačena iz kuta, a Nicholl je poletio zrakom...

- Nijedan golman to ne bi obranio, bio je to savršen udarac.

No, nažalost po njega, završio je iza leđa njegovog vratara i Leicester je ponovno imao prednost.

Gledatelji nisu mogli vjerovati čemu svjedoče, kao ni Nichollovi suigrači, ali Chris nije namjeravao tu stati. Četiri minute prije kraja ponovno je postigao gol iz kornera, ovoga puta u pravu mrežu i uspio svojoj momčadi osigurati bod kojeg joj je tijekom proteklih 86 minuta u dva navrata pokušao oduzeti.

Nichollova simultanka ušla je u legendu, a zanimljivo je da su ga ta dva gola s kojima se upisao na Leicesterovu listu strijelaca stavila na peto mjesto ljestvice najboljih strijelaca kluba te sezone. Kada kažemo kluba, mislimo na Leicester, momčad za koju nije ni igrao. A ne zaboravimo da je bio i stoper.

- Nakon utakmice upitao sam suca mogu li dobiti loptu, s obzirom na to da sam postigao prvi hat-trick u dresu Aston Ville, ali on mi ju nije dao jer mu je to bila posljednja utakmice u karijeri, s osmijehom se prisjeća Nicholl.

Ključna uloga u karijerama dvojice velikana

Chris Nicholl jedna je od "legendi iz sjene" engleskog nogometa, a bio je jedan od glavnih likova dokumentarca Alana Shearera pod nazivom "Nogomet i demencija". Upravo je on bio trener koji je Shearera uveo u seniorski nogomet, a legendarni napadač rekao je da je to bio strašno težak razgovor za voditi. No, nije samo Shearera uveo u prvu momčad "svetaca", ujedno je bio i prvi trener koji je ukazao povjerenje jednom od najboljih igrača u povijesti Premier League - Mattu Le Tissieru.

Nicholl je upisao 51 nastup za reprezentaciju Sjeverne Irske te je nakon igračke karijere vodio Southampton i Walsall, a dvije godine je bio pomoćnik izborniku svoje domovine Lawrieju McMenemyju.

Prije nego što mu se stanje dodatno pogoršalo, živio je sam u neuglednom jednosobnom stančiću u Walsallu kojeg je držao u popriličnom neredu. Grijao se starinskom električnom grijalicom, velika kutija mu je služila kao stolić u dnevnoj sobi, a dekoracija je bila svedena na jednu crno-bijelu fotografiju sebe iz djetinjstva i jednu u boji na kojoj je njegova kćer iz školskih dana.

Nicholl je razveden, a znao se našaliti, doduše s gorkim osmijehom da ga "nitko sada ne želi".

Možda nije trebao toliko udarati tešku loptu glavom, ali Chris ne žali za tim vremenima. Na svoju demenciju gleda kao i na neku fizičku ozljedu te se pokušava s njom nositi najbolje što može.

Njegove uspomene i dalje će živjeti

Sveučilište u Glasgowu prije otprilike mjesec dana objavilo je rezultate najvećeg istraživanja povezanosti sporta i neurodegenerativnih bolesti u povijesti, a rezultati su bili šokantni.

Istraživanje je bilo financirano od strane Saveza i Udruge profesionalnih nogometaša te je obuhvatilo 7676 profesionalnih nogometaša rođenih u Škotskoj između 1900. i 1976. koji su bili uspoređeni s više od 23.000 "običnih" ljudi.

Zaključeno je da su nogometaši imali pet puta veći rizik za dobiti Alzheimerovu bolest, četiri puta veći rizik za razviti bolest motornih neurona i dvostruko veći za Parkinsonovu bolest.

Upravo toj skupini pripada i junak ove priče, kojem se stanje ove godine drastično pogoršalo pa se morao preseliti u dom za starije i nemoćne. Chris je žarko htio nastaviti ići na utakmice Walsalla kojem je bio trener od 1994. do 1997. i kojeg je u svojoj prvoj sezoni uveo iz četvrte u treću ligu, ali mu u domu nisu mogli osigurati osoblje koje će s njim ići na stadion.

Ta informacija došla je do navijača Walsalla koji su odmah reagirali i organizirali druženje njega i navijača, a vodstvo kluba mu je osiguralo mjesto u svečanoj loži stadiona. Nicholl je bio oduševljen, a navijači su ga odlučili nastaviti voditi na utakmice.

Također, 22. studenog organizirat će događaj na kojem će se prisjetiti sezone u kojoj je Chris odveo Walsall do promocije te će sav prikupljeni novac biti proslijeđen u njegov dom za organizaciju božićne zabave.

- Imao sam sjajne trenutke svagdje. Mnoštvo lijepih uspomena, ako ih se mogu sjetiti, rekao je nedavno Nicholl.

A bez obzira na to što mu se stanje pogoršava i što mu sjećanje na te lijepe uspomene sve više blijedi, njegov lik i djelo nastavit će živjeti.

Jer, ako već on ima demenciju, ne znači da ju milijuni drugih imaju, a njegova priča i trenuci kojima je uveseljavao navijače i nogometnu javnost besmrtni su.

Ostale tekstove iz serijala 'Više od sporta' pročitajte OVDJE.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Strani nogomet