Sport Hajduk

glava u balunu

Zdravko Reić: Zašto u Torcidi zaboravljaju na čast crvene zvijezde na dresu Hajduka i sveti bijeli dres zamjenjuju crnim?

glava u balunu

U dva dana po jedan sportski i društveni događaj, ali sa sportskim nazivnikom, barem donekle.

Radi se o bitnom datumu u povijesti Splita, 75-godišnjici oslobođenja grada od okupatora i – to treba naglasiti – njihovih slugu, koja ima veze s Hajdukom i njegovom partizanskom epopejom, odlaskom na slobodni teritorij Visa. To se dogodilo pet mjeseci ranije, obnova kluba i onda uspjesi na terenima južne Italije. Hajduk je tako pupčanom vrpcom vezan uz partizanski rat, „bijeli“ su tim potezom zauvijek postali „dite naroda“.

Da nije bilo te epopeje u narodno-oslobodilačkoj borbi, neoborivim se argumentima dokazalo, Splitom i većim gradovima Dalmacije, Istre, Hrvatskog primorja i drugim dijelovima Hrvatske vladali bi tuđinci. Ne bi bilo Hajduka, nego AC Spalata.

Bila je i druga varijanta, da je većina igrača Hajduka sa rukovodstvom dočekala kraj rata u Splitu onda bi „bijeli“ nestali kao i Građanski, HAŠK, Concordia, Jugoslavija, BSK i drugi klubovi, koji su ugašeni zbog pomirljivosti, to jest suradnje s okupatorima, pa su dobili nova imena. Posljedično ne bi bilo ni Torcide (i to je veza rođendana s početka teksta).

Navijači Hajduka odmah poslije rata dugo su se ponosili ulogom svojih ljubimaca, Što više, sviđalo se to danas nekima ili ne, „bijeli“ su postali najomiljeniji jugoslavenski klub. Ostali, novi klubovi imali su lokalnu podršku.

Od velikih Crvena zvezda je bile prvenstveno srbijanski klub, Partizan vojni, dok su za Dinamo navijali prohrvatski nastrojeni ljubitelji nogometa i tako dokazivali privrženost zavičaju, domovini.

Kada je fašistička Italija okupirala Split, njenja je vlast, znajući za kolosalni značaj Hajduka posebnu pozornost posvetile splitskom klubu. Uz uvjet da se promijeni ime u AC Spalato vodstvu kluba ponuđene su beneficije: igranje u Serie A, putovanja na utakmice hidroavionom, izgradnja stadiona, nagrade igračima.

Uprava (predsjednik Janko Rodin) je odbila nastavak djelovanja pod okupatorima i krenula je odmazda: raspušten je klub, zapaljene su tribine, oduzeta je imovina, ali uglavnom bezvrijedna jer je prethodno sve vrijedno sklonjeno.

Trofeji, plakete, priznanja, dresovi i oprema odnijeti su iz starog doma Hajduka, pohranjeni po kućama igrača i simpatizera, a najvredniji pokali sklonjeni su u krušnu peć, u Kruševića ulici, gdje je bila slastičarska radionica braće Ante i Hrvoja Kesića (Ante je bio igrač prve šampionske generacije iz 1927.).

Mnogi igrači su otišli u partizane, a neki su, kao Frane Matošić i Ive Radovniković, prihvatili pozive iz Bologne da zaigraju za klub iz Serie A, ali su i njih dvojica poslije kapitulacije Italije u rujnu 1943. prebjegli u partizane.

Radovniković se po povratku iz Italije priključio partizanima, ali je u trenutku slabosti pobjegao natrag u Split, da bi ipak dobio poziv da se u travnju 1944. vrati u borbene redove NOB-a, zajedno s drugim igračima koji su dotad ostali u Splitu.

Tako je izbjegao da mu se u kasnije sudi za dezerterstvo, pa mu je Ante Jurjević Baja, istaknuti revolucionar, u to vrijeme na visokoj funkciji organizacionog sekretara Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju, u više navrata pripominjao:

- Ive, noge su ti spasile gujcu.

Hajduk je od osnutka pa do danas bio i ostao protuteža hegemoniji klubova Beograda i Zagreba u bivšoj državi, a danas Dinama u Hrvatskoj. Na valu tog navijačkog nezadovoljstva došlo je do stanja „mi protiv svih“, protivljenja nogometnim forumima, posljedično i političkoj vlasti u Hrvatskoj.

Naravno, to nije smjelo ni moglo potamniti ulogu „bijelih“ u antifašističkoj borbi. Vojska navijača Hajduka često je impresivno manifestirala vjernost domovini, u prvom redu u Domovinskom ratu, ali su jačale i revizionističke snage koje su negirale značaj partizanskog ratovanja.

Argumentirano je dr. Hrvoje Klasić u temi „Suvremeni hrvatski antifašizam i povijesni revizionizam“ dotukao sve koji tumače da je „pravo oslobođenje Hrvatske stiglo tek 1995.“ Ali, može se reći, koga je to briga kad najviša vlast prošlost tumači na svoj način.

U zadnje vrijeme se pojavila Vedra, Udruga veterana domovinskog rata i antifašista, čiji su lideri, u prvom redu predsjednik Ranko Britvić, ali onda i general HV-a u miru Veselko Gabričević počeli tumačiti, zajedno sa svojim članstvom, kako „hrvatski antifašistički pokret i Domovinski rat imaju tri iste karakteristike: oslobodilačku, pravednu i antifašističku.

Umirovljeni general HV-a Luka Džanko, jedan od junaka Domovinskog rata, ponavlja kako su „branitelji Domovinskog rata nastavili tamo gdje su stali antifašistički borci u Drugom svjetskom ratu”.

Ostaje pitanje zašto u Torcidi ima frakcija koje zaboravljaju na čast crvene zvijezde na dresu Hajduka i koji sveti bijeli dres zamjenjuju crnim.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk