Sport Hajduk

ozdravi, ture

Bivši hajdukovac oporavlja se od infarkta, nekadašnji suigrač se čuo s njim: Osjetio je bol u prsima, sreća da je došao na vrijeme u bolnicu

ozdravi, ture

Bio je to trenutak straha, taman prije treninga sa svojim kadetima Almiru Turkoviću (49), rečenom Zeki, pozlilo je, uhvatio se za grudi, kao da mu je betonska ploča stisnula junačke prsi. Bio je priseban, pozvao je u pomoć i srećom, u sarajevsku bolnicu stigao na vrijeme. Infarkt, ali brzo su ga operirali, ugradili su mu dva stenta i sad se osjeća dobro.

Kako kaže komunike FK Sarajeva s Koševa:

- Pretrpio je srčani udar, ugradili su mu dva stenta, trenutno je stabilno - povrđeno je iz redova "bordo" kluba.

Turković jest legenda Sarajeva, jedan od omiljenih nogometaša navijačima zbog vedrine i umijeća, osvojio je sa Sarajevom Kup BiH 1997., a deset godina kasnije bio je najbolji igrač ekipe Husrefa Musemića koja im je donijela titulu prvaka na stadion Asima Ferhatovića Haseta.

Ali, između tih svojih sarajevskih dosega na Koševu, epizode u Meksiku (Tigres) i Japanu (Cerezo Osaka) žario je i palio terenima HNL-a, ustreptali su jučer u Osijeku odakle ga pozdravlja "bijelo-plava birtija", pa u Zadru, u Stanovima je ugradio svoje maestralne poteze za bitan uzlet sada posrnulog bivšeg prvoligaša.

A nama je najbliže to kako je donosio trofeje Hajduku u zadnjem baš plodnom periodu, kup 2003., pa šampionske titule 2004., 2005.

"Ture Bule valja", pisali smo igrajući se riječima kad su sjajnom akcijom pomeli Uljanik u finalu kupa 2003. na trošnom stadiončiću nadomak Vespazijanove Arene gdje je kasnije niknulo današnje zdanje "Aldo Drosina".

Turković i Nino Bule, eno Nina na klupi Dinamo, pobočni je trener Nenadu Bjelici.

Vijest da je Tureta, ili Zeku, zgromio infarkt brzo se pronijela, među hajdukovcima je omiljen kao lik i velemajstor, sarajevska duša s Baščaršije, te sjajan nogometaš čije se umijeće može mjeriti s najvećim majstorima nogometa naših najbližih istočnih susjeda.

Bosanski širokogrudan i velemajstor u bijelom dresu u razdoblju prije nego što će taj epitet ponijeti jedan Senijad Ibričić.

Sa 48 na leđima potrefio ga je infarkt, uzdrmao se Hrvoje Vejić, Nenad Pralija, Vladimir Balić, Mato Neretljak... S kime je bio najbliži... Vejić nam spremno servira naramak uspomena na šampionske dane:

- Čuli smo se jutros – umirio nas je Hrvoje Vejić.

Čuli ste se? Zvali ste ga na Kliniku za kardiologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu?!

- Dobro, nismo se čuli, ali jesmo dopisivali preko messengera, facebooka. A ništa, dobro je, koliko može biti dobro, osjetio je bol u prsima, sreća da je došao na vrijeme u bolnicu, operirali su ga odmah, stavili dva stenta, mora strogo mirovati, ali u ponedjeljak bi ga već mogli pustiti iz bolnice. Sve se to desilo u srijedu predvečer - referira nam Vejić.

Turković je trener dječaka u školi nogometa "Asim Ferhatović Hase" i dogovarao se s Vejićem da će se uskoro sresti na nekom od turnira što ih klinci često igraju, čim i Sarajevo bude pozvano.

- Čujemo se mi redovito, a nismo se vidjeli neko vrijeme. E, sad hoćemo nakon ovakve neprilike, Ma, bila je kratka operacija, brzo će vani.

Imate dosta zajedničkih uspomena?

- Kako ne, najveća je iz zadnje utakmice šampionske titule 2004. godine, protiv Varteksa, 2:0, ono kad je Deranja vezao rubac oko glave kad je zabio gol. E, zabio sam i ja, mene su nešto žuljale kopačke i Ture mi posudi jedne svoje, Lotto kopačke. Ja sam zabio gol i te sam kopačke ostavio sebi za uspomenu, donijele su mi sreću. Imam ih i danas. Nije Turković prigovarao, samo se nasmijao, bili smo sretni zbog velike pobjede i titule i neopisivog slavlja...

Svjedoče o fešti na travnjaku i slike iz arhive, Hajduk prvak 2004., učinit će to i iduće, 2005. godine.

- Bili smo jaka ekipa, a Turković naša duša. Dobar čovjek i top igrač. Vrhunsko nogometno znanje, dobar ko kruh i prava bosanska duša.

Plašio se, ono, letenja? Jednom ga se čekalo na avion za pripreme u Antalyju, čvrsto je obećao da će doći, ali nije mogao, što da mu radiš, da ga kazniš... Kasnije se izvinjavao...

- Kad je igrao u Japanu doživio je gadno poniranje, propadanje i nakon toga kad je došao doma više u avion nije mogao. Objašnjavao je da ga hvata klaustrofobija, strah od zatvorenog... A strah od letenja nije neobična stvar. Ni Dennis Bergkamp nije mogao u avion. Šteta, da nije imao taj strah mogao je Turković još bolje proći u karijeri, igrati bilo gdje, stvarno je bio umjetnik lopte. Ovako, držao se blizu kuće i nas uradio jačima. Bilo je njemu lijepo u Hajduku i nama s njim!

Kad te ovako život iznenada udari...

- Onda ti sve proleti kroz sekundu. Da, stvarno, dugo se nismo vidjeli. Uvijek računaš ima vremena. Sad obećajem da ćemo se uskoro sastati – kaže Vejić.

Hajduk, kako se to kaže "službeni Hajduk" stavio se Turkoviću na raspolaganje, kontaktirao Urgentni centar u Sarajevu, isporučio mu najbolje želje i i spremnost da pomogne što god zatreba, kaže nam kroničar Jurica Gizdić koji se veteranima osobito bavi. Na klupskom fejsu poruka Turkoviću da se drži i - tisuće lajkova.

Neka ova priča bude s happy-endom.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk