Sport Dalmacija u balunu

uz jadro

Maštao o Francuskoj, pronašao se u Hrvatskoj: Osjećam se kao pravi Dalmatinac, smeta mi jedino što puno psuju Boga

uz jadro

Ova strašna vrućina mu, kaže, ne smeta previše. Klima je u Dalmaciji bogomdana, dodaje. Uvijek možeš na plažu ako ti je prevruće, ima praktično rješenje. Dogovor termina za fotografiranje ovisio je o tome hoće li u crkvu ujutro ili poslijepodne. Voli domaću, jednostavnu spizu. U glazbi nema geografskih ograničenja, ali najradije slušaJolu i Grašu, draga mu je i klapska pisma. A iznad svega mu je – nogomet. I, naravno, obitelj.

Dakle, prilično tipičan neki Dalmatinac mora da je u pitanju. Samo što nije iz Trogira, Splita, Šibenika, Biograda, Zadra, Vrgorca ili Makarske... Nego iz Ouagadougoua, glavnoga grada Burkine Faso (što će na lokalnom jeziku reći "zemlje poštenih ljudi"), zapadnoafričke države s nekih 14 milijuna stanovnika, poznate i po jednoj od najmanjih stopa BDP-a na svijetu. Ouagadougou ima nešto manje od dva milijuna stanovnika, s prigradskim prstenovima još nekih 1,5 milijuna.

Sam naučio hrvatski

Junak, odnosno, "tipični Dalmatinac" netipičnih korijena iz uvodnog dijela naše priče je Patrice Zoungrana, 24-godišnji nogometni profesionalac na već gotovo šestogodišnjem "privremenom radu" u Hrvatskoj. Patrice je vezni igrač visok 169 centimetara (nije mu bez razloga nadimak od malih nogu bio Messi!), koji je prije dolaska u Hrvatsku, gdje se bome prilično zadržao, igrao za ASFA Yennenga, uglednog prvoligaša iz metropole Burkine Faso. Bio je i član reprezentativnih selekcija još od kadetskog uzrasta. Prvak Afrike u U-17 uzrastu. Četiri puta je dobio pretpoziv za prvu selekciju. Kao i, primjerice, njegov suigrač iz mlađih reprezentacija Bertrand Traore, sanjao je o odlasku u Europu. O velikoj karijeri, velikim klubovima i velikim europskim stadionima, sigurnoj egzistenciji...

Europski san mu se zapravo prilično brzo ostvario, bilo je kontakata s Olympiqueom iz Marseillea, ali na kraju nije bilo ništa od toga. Traore danas igra za Olympique iz Lyona, Patrice je sezonu završio u drugoligašu Solinu.

Priznat će, nije baš planirao da će ostati tako dugo u Hrvatskoj, u koju je stigao krajem lipnja te 2013. godine. Bio je na meti skauta Hajduka, s kojim je potpisao svoj prvi ugovor. Na Poljudu ga je dočekao Jean Evrard Kouassi, čiji je francuski bio "spasonosan" za snalaženje u novoj sredini.

– Ali, ispalo je da je problem što sam došao kasno, već je bio kraj kolovoza, "kasno" sam stigao na pripreme, trener je bio Igor Tudor... Igrao sam za Primorac, bio na posudbi i u Neretvancu iz Opuzena... Iskreno, nisam znao ništa o Hrvatskoj, ali baš ništa. Dobro, čuo sam za Davora Šukera, svi smo znali za Šukera zbog Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998., iako sam ja nogomet počeo ozbiljnije pratiti tek od 2010. i Svjetskog prvenstva u Južnoafričkoj Republici. Sjećam se, tada je od afričkih reprezentacija "bljesnula" Gana – govori Patrice o danima u kojima je i sam sanjario o igrama u "velikim" ligama Španjolske i Francuske.

Upijao je poteze svojih idola, pogotovo ga je fascinirao Zinedine Zidane. Posebna mu je zato želja bila Francuska jer je u Burkini Faso francuski službeni jezik, a i u Francuskoj "ima puno Afrikanaca", kazat će. Ovo "kazat će" ne znači da sam nešto preveo iz naše konverzacije – nego da čovjek gotovo odlično govori hrvatski! Prije nego što možda olako kažete "ne'š ti stvari!", samo zamislite sebe u frankofonskom okruženju i recite iskreno – mislite li da biste progovorili francuski "sami od sebe"? O.K., nekad mu treba malo vremena da pronađe pravu riječ, nekad malo brka padeže, ali razumjet ćete se s njim lakše nego što će se sporazumjeti Hrvat iz Čakovca sa sunarodnjakom iz, recimo, Komiže.

– Nitko me nije učio hrvatski, kad sam došao tu, nisam znao ništa. Ali u razgovoru s igračima, ovako, na treningu i okolo, naučio sam jezik. Gledam i televiziju, pa je i to pomoglo. Slabo čitam hrvatski, ali snalazim se.

Afrika nije puno drukčija

Čekaj, hrvatski si naučio bez nekog tečaja, učitelja?

– Da. Samo ovako što sam čuo od suigrača i drugih. Teška je gramatika, ako na to ciljate, ali nekako sam naučio.
Patrice ima srednjoškolsko obrazovanje (elektrosmjer), ali studiranje ga nikad nije ni privlačilo. Samo nogomet.

– Igram odmalena... Danas klinci i u Burkini manje igraju na ulici, više na mobitelima. Inače, moram kazati da sam naišao na dosta predrasuda kad je u pitanju Afrika, iako u puno stvari ne vidim razliku. Evo, i kod nas su klinci takvi. Nemamo more, ali imamo bazene. Pa i u Hrvatskoj imate razvijenih i manje razvijenih dijelova. Kod nas je velika razlika između grada i sela. Problem je što televizije uvijek prikazuju najlošiju sliku. Sad kad živim tu, razumijem kako se stvara takva percepcija o Africi. Kad je u pitanju hrana, također ne vidim neku razliku. Najradije jedem piletinu i rižu... O.K., možda na ulicama moga grada ima više smeća nego po Solinu, ali nekih velikih razlika u načinu života nema.

Iako su nam za fotografiranja uz Jadro prišle dvije gospođe i raspitivale se o kome je riječ, odnosno tko je gospodin koji strpljivo pozira našem Jakovu Prkiću, činjenica je da nakon šest godina svoje izvanafričke nogometne avanture Patrice nije niti svjetski poznato nogometno ime, niti o njegovim ljetnim aktivnostima pišu novine. Znate ono, isplovio je u Skradinu, uplovio na Paklene otoke... Štoviše, netko će reći da je u pitanju antizvjezdana priča – htio u "lige petice", zaglavio – u Hrvatskoj! U Drugoj ligi.

– Ja sam zadovoljan ovdje. Čak bih se mogao zamisliti i kako živim ovdje nakon nogometne karijere. Malo kod kuće, u Burkini, malo ovdje, zašto ne...

Dobro, ali da ti je netko prije 15 godina rekao da će tvoja europska karijera biti svedena na Hrvatsku i da ćeš živjeti u klupskom apartmanu na malom stadionu, vjerojatno ne bi bio oduševljen?

– Moguće, ali meni je ovdje lijepo. Tu imam i klimu i internet, nije loše. Istina, istekao mi je ugovor sa Solinom, razmatram neke opcije ovih dana, to znači i mogućnost ostanka ovdje, jer lijepo mi je u Dalmaciji. Navikao sam se, paše mi. Ljudi su dobri prema meni, svi me prihvaćaju.

Baš svi?

– Pa dobro... Neki me i danas zagledaju, kao vidi ovaj je crn, i kad bih ušao u crkvu, prije u Splitu ili sada Solinu, djeca nekad znaju gledati samo u mene. Ali, O.K., tako bi bilo i bijelcu u Burkini, bilo bi: "A vidi ovoga biloga!"

Često ideš u crkvu?

– I po četiri puta tjedno. To mi jako puno znači. Bog je meni... iznad svega mi je vjera. Tu nalazim i snagu i utjehu. Ako ne odem u crkvu, osjećam se nekako prazno, da mi nešto fali. Kao kad netko tko pije kavu ujutro preskoči taj ritual. Jednostavno, imam tu potrebu. Zato i idem. Kad mi je teško, opet je tu Bog. Kad sam nostalgičan za svojima, kad mi fale braća, mater i ćaća, idem u Crkvu. Jedan od moja tri brata je inače svećenik. A još jedan radi humanitarne poslove pri crkvi u Bjelokosnoj Obali.

Nikad se ne žalim svojima

Jesi li možda i ti nekad razmišljao o svećeničkoj karijeri?

– A ne... Samo nogomet – smješka se.

Pogledi mu ne smetaju, neugodnijih iskustava zbog boje kože nije ni bilo. Ni u igri, od igrača protivničkih ekipa, kao ni od navijača drugih ekipa, ističe. Ajde neka, neka smo i mi evoluirali kad je u pitanju odnos prema rasizmu.

– Meni su svi ljudi jednaki. Ja to tako gledam. Kod nas u Burkini ima kršćana i muslimana. Ali skroz je normalno da se ljudi žene međusobno. To mi je u redu. Bog je samo jedan, ma kako ga zvali – podići će pomalo propovjednički kažiprst Patrice.

Nego, čuješ li se redovito sa svojima?

– Kad god se čujemo, kažem "dobro je". A i znam da, ako kažem da nešto nije dobro, oni zbog toga neće biti sretni... – skromno će Patrice.

E tu smo te čekali – pa nije moguće da je sve dobro. Sigurno te nešto ovdje ljuti. Ono, na dnevnoj razini, kao što mene ljuti kad u prometu malo tko pali žmigavac jer im je to valjda ispod časti, što li...

– Moram malo razmislit – uzvraća Patrice. – Evo, čudi me što dosta ljudi psuje Boga. A opet, kažu da su vjernici. Puno se psuje Boga. Moram vam reći da toga kod nas u Burkini Faso nema.

Nećeš mi sad reći valjda da nema psovki i ružnih riječi kad te netko naljuti...

– Ma ima, ono da mu kažeš nešto ružno kad te naljuti, ali Boga se ne psuje.

Ima tema za koje će kazati "nemoj to pisati". Primijetili ste sigurno do ovog retka teksta da se nije previše detaljno izjašnjavao ni o svojoj epizodi s Hajdukom, o odnosima s menadžerima ("Danas to svi rade, svi misle da to znaju!"), ali prošlost ga ne zanima. Sad razmišlja jedino o tome hoće li ostati u Solinu ili će potražiti novi klub. Prošlog tjedna bio je u kampu udruge Nogometni sindikat, održanom na terenu NK Kustošije u Zagrebu, u svojevrsnom "izlogu" s još 20 nogometaša bez ugovora...

Organizatori kampa tvrde da 90 posto sudionika te smotre obično brzo pronađe klub. Patrice dodaje da je, ako ne dođe do transfera, spreman jednako srčano kao i do sada igrati za Solin. Uostalom, kakav je to Dalmatinac koji nije oprobao - život u Zagrebu.

Kante mu je po guštu

Kad ne trenira, Patrice zna otići na kavu s prijateljima, uglavnom je riječ o suigračima, iako se od njegova dolaska u Solin prije tri godine, ističe, svlačionica potpuno promijenila. Izlaske izbjegava, sportski život je ispred svega. Nogomet na televiziji gleda kad god stigne, divi se igračima kao što je N'Golo Kanté.

Zahvaljuje Solinjanima na gostoprimstvu, kaže da su ga svi odlično primili.

"Moja braća pratila su utakmice Solina zbog mene, sve znaju, tu je internet. I WhatsApp puno znači za komunikaciju. Došli bi oni gledati me uživo, ali teško je doći do vize. Kod nas nema hrvatske ambasade, moraš u Maroko ili Alžir, a to je daleko. Nema ni Burkina Faso ambasadu u Hrvatskoj, ali sve se rješava preko francuskog veleposlanstva u Zagrebu."

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Dalmacija u balunu