Scena Kultura

sud kritike

Predstavom Deep Dish otvoreno peto izdanje Iks festivala

sud kritike

Baš kao što je u Cuarónovoj “Gravitaciji” tišina igrala vrlo važnu ulogu, gotovo dojmljiviju od one koju je ostvarila Sandra Bullock, slično je i pojavu četvero umjetnika/plesača/performera u predstavi “Deep Dish”, austrijske plesne trupe “Liquid Loft”, što je u utorak navečer u splitskom HNK-u otvorila još jedno izdanje IKS Festivala, zasjenila kamera prometnuvši se u središnjeg izvođača.

Stol kao platno

U postmodernom komadu Chrisa Haringa, nastalom u kolaboraciji s francuskim konceptualnim umjetnikom Michelom Blazyjem, zaduženim za organske skulpture voća i povrća, real time videoprojekcija zbivanja, a počesto i samo bivanja, na stolu, oko njega i pod njim, gledatelja vodi u vizualno dojmljive prikaze u kojima se preklapaju ideje mikro i makrosvjetova prezentiranih pomoću dijelova ljudskih tijela te zelenih plodova prirode. Tako središnje postavljeni stol za blagovanje postaje platno na kojem se stvara umjetničko djelo, ali i predmetno stakalce na kojem, pomoću rukom držane kamere, istražujemo oku često previđene detalje što na projekcijskom platnu posjeduju moć metafore.

Međutim, dojmljiva metoda izvedbe istovremeno je najjači adut predstave, ali i njezina najslabija karika jer izvođače gura u drugi plan pa je glumačka i plesna izvedba svedena na mjeru projekcijske potrebe. Uigrani kvartet, pri čemu uvijek jedan od aktera drži kameru, vješto mijenja kadrove jer “pozadinski igrač” neprimjetno osigurava nove aranžmane, stoga fantazmagorične scene teku prilično pitko kroz svih 60-ak minuta trajanja.

“Deep Dish” se na narativnoj razini naslanja na simboliku baroknih vrtova, zemaljskih užitaka i njihove neminovne prolaznosti popraćene truljenjem, bolnom metamorfozom pa mjestimično i estetikom ružnog, nadovezujući se pri tome na djela različitih umjetnika uključujući i slikarske prikaze Hieronymusa Boscha.

Iako vizualno, odnosno istraživački predstava može djelovati poticajno, teško se bilo oteti dojmu da joj nedostaje snage emotivnog ili bilo kakvog drugog klimaksa. No, ako ćemo je čitati u postmodernom ključu, imajući na umu više puta ponavljani tekst koji otprilike kaže: “Imam ti nešto važno reći, ali ne mogu jer je ta informacija toliko eksplozivna da bi ti se um raspao” - onda bi se možda mogli utješiti mišlju da je upravo nedostatak tog “vrhunca” bila poruka sama.

 

Naslovnica Kultura