Novosti Svijet

engleska arogancija s krivim kapetanom

Slikarica Sonja Radan prije 29 godina se preselila u London: Volim taj grad koji vibrira svojim različitostima, grad pun seksualnih sloboda, tolerancije... Ali, zbog Brexita u njemu je nemoguće živjeti

engleska arogancija s krivim kapetanom

Dug je Sonjin put od Sarajeva koje je napustila do Sarajeva u koje se vratila. Otišla je kao mlada i nepriznata umjetnica, a vraća se kao zvijezda ovjenčana slavom nakon uspješnih izlaganja u najpriznatijim svjetskim galerijama, napisao je Jakob Finci, predsjednik Židovske zajednice Bosne i Hercegovine uoči otvorenja izložbe “Sjećanje drveta” akademske slikarice Sonje Radan, koja od 1991. godine živi u Londonu.

Sonja Radan, slikarica podrijetlom iz Sarajeva, lani je izlagala u slavnoj londonskoj galeriji Saatchi, a o njoj je snimljen je i dokumentarni film koji će biti prikazan u prosincu ove godine.

Uoči otvorenja izložbe u sarajevskoj galeriji Novi Hram stalno je, kako kaže, “natrčavala na sebe” jer su reklame o izložbi postavljene po cijelom gradu, a sve BH televizije tražile su intervju ove slikarske zvijezde, koja je 1984. godine diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.

Rat je prekinuo Sonjin početak umjetničke karijere i ona je najprije otišla u Firenzu, pa u Rim i na kraju u London, u kojem je ostala.

Do sada je imala više od 20 izložbi u Velikoj Britaniji. Izlagala je, također, na samostalnim i skupnim izložbama u Mariboru, Splitu, Zagrebu, Novom Sadu, Dubrovniku, Beču, Thomastownu u Irskoj...

Radan istražuje različite umjetničke tehnike, poput ulja ili akrilika na platnu, slika na staklu i svili i oslikava skulpture na drvetu.

Vraćam u život odbačeni namještaj

U galeriji Novi Hram otvorena je vaša izložba. Što ovaj put izlažete?

- Dolazim iz Londona s izložbom pod nazivom “Sjećanje Drveta”, koja će biti otvorena do 7. studenoga.

Inspiraciju za ovaj ciklus dobila sam ugledavši hangar za odbacivanje materijala dok traju masovna adaptiranja edvardijanskih i viktorijanskih kuća u mom susjedstvu.

Spopala me neka čudna tuga za tim drvom, te sam počela zamišljati kako su izgledali stanovnici tih zdanja. Kao da su duhovi davne prošlosti počeli oživljavati, a ja počela oslikavati njihove likove, čije konture kao da su već bile utisnute u drvo.

Imala sam osjećaj da stanare drevnih londonskih kuća vraćam u život - dajem im jednu novu, drukčiju dimenziju življenja, novi život. Spašavam drvo od definitivnog kraja, dajem mu novi umjetnički lik i oblik. Mislim da sam sa “Sjećanjem Drveta” napravila jedan značajan pomak od figuracije prema rukopisu bliskom apstraktnom ekspresionizmu.

Lani ste izlagali u londonskoj Saatchi galeriji, jednoj od najznačajnijih svjetskih galerija za modernu umjetnost. Kakve su bile reakcije?

- Izložba u Saatchi Galeriji znatno je promovirala moj rad. To je zaista drukčiji pristup i odnos prema umjetnosti. Toliki broj ljudi, poznatih ličnosti, toliko entuzijazma i uzbuđenja nisam vidjela ni na jednoj izložbi do sada.

Umjetnici su stigli iz Kine, Japana, Koreje, Njemačke, Francuske, Danske, Italije, Nigerije i drugih strana svijeta, a posjetitelji su već prvi dan stajali u redovima da bi ušli u galeriju. Poslala sam na natječaj ciklus “Sjećanje Drveta”, iz kojeg je žiri odabrao 30-ak mojih radova. To su skulpture i slike u isto vrijeme.

Mislim da sam žiriju, a pokazalo se i publici, bila zanimljiva ne samo načinom slikanja već i izborom materijala. Kritičari su rekli da sam bila najveće osvježenje na cjelokupnoj izložbi.

Kako je došlo do snimanja dokumentarnog filma o vama u Londonu?

- Kada je čuo da ću sudjelovati na izložbi StArt u Saatchiovoj galeriji, redatelj Sarajlija, Zlatko Ivanišević, odlučio je napraviti kratki dokumentarni film o meni i mom umjetničkom radu.

Pozvao je u pomoć sjajnog snimatelja Ivana Marevića, inače vašeg Dalmatinca, i kompozitora Dadu Dzihana te smo u Saatciju proveli tri dana snimajući atmosferu, mene i moje radove. Inače, TV BiH će ga uskoro prikazati u svom redovitom dokumentarnom programu.

Kako je živjeti u Velikoj Britaniji u vrijeme Brexita?

- Zaista dobro pitanje - nemoguće je živjeti, jer to pitanje i odgovori se iz trenutka u trenutak mijenjaju. Prije odlaska u atelje obavezno pogledam vijesti u nadi da ćemo biti pametniji i mi i država i političari koji ju vode.

Eto, sada smo saznali da ćemo ipak izići na birališta - ponovno 12. prosinca. Ja osobno, kao i većina mojih prijatelja, što Engleza što onih s ovih govornih područja, glasali smo za ostanak u Europi - što će se dogoditi, valjda ćemo znati uskoro.
Ima tu i malo engleske arogancije koja ne dozvoljava da neko drugi upravlja brodom osim njih, iako je očito da Prvi ministar nije dobar kapetan i teško mu je vjerovati.

Žudite li za Sarajevom? Nedostaju li vam ljudi, običaji, okolina? Ima li Sarajevo sličnosti s Londonom?

- Nedostaju mi neki mirisi, pejzaži s kojima sam odrastala, nešto što vam je u genima, i nema tog podneblja kakvo je ono u kojem ste proveli djetinjstvo i najveći dio mladosti.

Dolazim u Sarajevo jer me pozivaju izlagati, kao, na primjer, sada galerija Novi Hram. Mislim da je ovo već osmi ili deveti put da izlažem u svom rodnom gradu, i na njihove pozive ću se uvijek odazvati.

Poslije 29 godina življenja u Londonu, navikla sam i volim ovaj grad koji vibrira svojim različitostima, grad na čijim ulicama vidite ljude svih rasa, nacija, religija, grad pun šarenila, grad seksualnih sloboda, tolerancije, grad u kojem se ne možete osjećati strancem jer nas je tako puno došlo sa raznih strana svijeta.

To je grad u kojem se sami Londončani ponose mnoštvom kultura i običaja. Ovdje je nacionalno jelo indijski curry, najveći karnerval Londona potječe s Kariba, umjetnost koja je trenutno na najvišoj cijeni jest umjetnost Azije, odnosno Koreje, indijski Divali je dan svjetlosti kada je Wembley obasjan kao na Božić.

Eto, samo u mom kvartu, koji je veličine Sarajeva, dnevno se govori 150 jezika. Koliko pripadam jednom ili drugom gradu, ni sama više ne znam te gotovo nesvjesno kažem kad letim iz Londona, da putujem “kući” u Sarajevo, a iz Sarajeva da se vraćam “kući” u London.

A gdje je prava kuća? Valjda negdje na distanci između jednog i drugog svijeta mogu jasnije vidjeti oba…

Volontiranje s bolesnicima

U Londonu ste godinama vodili umjetničku terapiju za žene sa psihičkim smetnjama, bavili se volonterskim radom i sakupljali priloge za napuštenu djecu Sarajeva. Kakva iskustva imate?

- Raditi s ljudima i za ljude nikada nije lako, ali je veliko zadovoljstvo kad vidite da ste uspjeli nečiji život bar malo poboljšati.
Tako sam nekoliko godina radila za novac, a kada država više nije mogla financirati, radila sam volonterski, sa ženama s mentalnim oboljenjima u dobi od 50 do 100 godina.

Mislim da sam im vratila radost i unijela nadu u život, pa, kad i nije bilo novca, nisam ih mogla napustiti. Vezale smo se - ne samo one za mene, nego i ja za njih, a slikarstvo nas je učinilo plemenitijim: zaboravljale su na godine, bolesti i starost.
Slično iskustvo sam imala kada sam u novosadskom staračkom domu započela držati terapiju slikanjem.

Isti je slučaj s Počiteljem u Hercegovini, gdje već deset godina vodim Ljetnu školu slikanja za djecu i omladinu. Vjerujem da sam u tu sredinu donijela jedan novi način razmišljanja, a to je da se kroz umjetnost možemo zbližiti jedni s drugima.

Premda dolazimo iz različitih sredina s različitim običajima, bilo je jasno da su djeca uživala u stvaranju, tražeći neke nove svjetove, svjetove koji ne poznaju granice.

Prije sedam godina, za Međunarodni dan žena, nekoliko nas žena odlučilo je prikupljati pomoć za sirotište u Sarajevu. Ja sam bila ta koja je sve do prošle godine odlazila tamo, organizirala i kupovala sve što je potrebno, ne samo djeci nego i radnicima Doma Bjelave.

S ponosom mogu reći da smo im poslije toliko godina uspjeli barem malo popraviti životni standard: dobili su nove krevete, madrace, prekrivače, posteljinu, perilice za rublje, sofe, tapete, računalo, pa čak mobilne telefone za neke od njih. Razmišljala sam o tome da iduće godine s djecom radim na projektu zaštite okoliša.

Svi moji prijatelji i poznanici već imaju zadatak da skupljaju i čuvaju plastične boce od kojih ćemo napraviti veliku skulpturu PLASTIKOSAURUSA, čije ime, vjerujem, već sve kazuje.

Tko zna zašto slikam?

Trajni motiv vaših priča je Žena. Možete li nešto više reći o tome?

- Svaki moj ciklus slika istodobno je priča o mom životu, autorefleksija vlastitih žudnji i stradanja. Tako, kada je nastajao ciklus Žena u znaku žudnje, u njemu centralno mjesto ima Žena, koja iznalazi i utvrđuje vlastiti identitet tijekom životnih razdoblja.
Ili kako je to jednom napisala Ljubica Ostojić - “Ono što ih povezuje u ogromnu obitelji pretkinja, majki, kćeri, potomkinja, jest ŽUDNJA. Vječna i silna ženska žudnja, kao kreativni i aktivni princip i razlog bivanja”.

Opet, za seriju slika “Kupačice”, moja je inspiracija nastala na lokalnom bazenu, kamo sam počela redovno odlaziti. Okružena ženskim tijelima raznih boja i oblika, inspiriralo me je da ih prenesem na platno. Voda nas je činila živima, lakima i slobodnima, što sam, nadam se, dočarala na svojim slikama.

Moj pristup slikarstvu se konstantno mijenja, kao i moj život, uostalom… Inspiracija je čudo - nešto što dolazi iznenada, ali trasira kreativni put, ponekad za cijeli život.

Kako i zašto nešto slikamo nekad se čak ne može objasniti, ali eto događa se te mi koji to radimo imamo stalnu potrebu za time i nema više načina da odustanemo, to je dio života kojim živimo.

Naslovnica Svijet