Novosti Svijet

KRVARENJE DO SMRTI

Za njega vjerojatno nikad niste čuli, on je najtajnovitiji i najopasniji virus s kojim se susrela ljudska vrsta: tko je s njim došao u kontakt u 90 posto slučajeva je umro!

KRVARENJE DO SMRTI

BBC je nedavno posjetio Port Down, tajnoviti laboratorij u kojem se drže najsmrtonosniji virusi na svijetu, među kojima je i Marburg (jedna vrsta hemoragijske groznice), najopakiji među njima.

Hemoragije su krvarenja zbog oštećenja krvnih žila, a u slučaju Marburga krvarenja znaju biti masivna i teško zaustavljiva.

Ebola je, pišu strani mediji, sestra Marburgu, ali brat je ipak daleko pogubniji, tajanstveniji i toliko misteriozan da znanstvenici još nemaju odgovor kako ga uopće zaustaviti. Trenutno je jedina mjera stavljanje u totalnu izolaciju oboljelih, a potom ako umru pokapanje duboko u zemlju.

U londonski "bunker" Port Down može ući svega nekoliko ljudi, to je jedan od najčuvanijih prostora na svijetu. Da Marburg iziđe vani među ljude, dogodila bi se tragedija, možda i nezapamćena epidemija od koje bi većina ljudi umrla jer koliko se god liječnici desetljećima trudili, lijeka jednostavno - nema.

Primjerice, tijekom epidemije 2004. i 2005. godine u Kongu je zabilježeno 252 oboljelih, od čega je čak njih 227 umrlo. Dakle, devedeset posto! Ne treba zamišljati što bi se dogodilo da se epidemija dogodi u velegradu poput Londona.

Koji su simptomi? Temperatura veća od 39 stupnjeva, iznimno jaka glavobolja, pojava osipa i mjehurića po koži, bolovi u cijelom tijelu, ljudi krvare iz usta, nosa, a masivna krvarenja pogađaju i unutrašnje organe. Umire se, navodi CDC, od gubitka krvi i šoka. U liječenju se daje infuzija, nadoknađuje se tekućina...

Hrvatski medicinski priručnik jasno navodi: Za Marburg ne postoji učinkovito cjepivo niti liječenje, premda se trenutno radi na razvoju cjepiva. Liječenje je potporno i obuhvaća minimalno invazivne postupke...

Britanci, Amerikanci, Rusi, svi oni Marburg istražuju desetljećima jer se navodi da bi se mogao koristiti kao bojno oružje. Međutim, od njega trenutno nema obrane.

- Marburg hemoragična groznica je rijetko, ali ozbiljno stanje koje pogađa ljude i primate. Marburg je prvi put prepoznat 1967. godine u laboratorijima u Marburgu, Frankfurtu i u Beogradu. Trideset jedna osoba je bila zaražena, a sedmero ih je tada umrlo. Ljudi u Europi su zaraženi nakon što su uvezeni zeleni majmuni iz Ugande - navodi američki CDC, uz napomenu da osim majmuma groznicu prenose i šišmiši. No, oni za razliku od majmuna ne pokazuju nikakve znakove bolesti, samo su domaćini tom opasnom soju virusa. Epidemije su započinjale tako da bi se zarazili rudari koji su radili u rudnicima koji su bili dom šišmišima.

Jednom je nizozemski državljanin boravio u Ugandi, kad se vratio u Nizozemsku utvrđeno je da ima Marburg groznicu. Život mu je spašen. Trenutno nema dokazanog protokola koji bi mogao izliječiti bolesnike, sve ovisi o snazi pacijenta. Prenosi se i između ljudi dodirom i kontaktom s tjelesnim tekućinama, kao i diranjem odjeće ili drugih stvari koje su dirali oboljeli. Inkubacijski period (od zaraze do prvih simptoma) je između 2 i 21 dan.

U tadašnjoj Jugoslaviji se zarazio dr. Živko Stefanović i njegova supruga Radmila. Blic podsjeća da se tada 44-godišnji dr. Stefanović probudio s visokom temperaturom. Nije ni mogao pretpostaviti da je to početak stanja koje će dignuti alarm u tadašnjoj državi, ali i u Europi, koja se prvi put susrela s tom nepoznatom, a tako opasnom bolesti. Stefanović će se naposljetku boriti za život; odjednom mu se pojavio osip, pa nezaustavljivi proljev. Tada je stigla vijest iz njemačkih gradova Marburg i Frankfurt da su i tamo deseci oboljeli od nepoznate bolesti. Tražili su vezu koja povezuje sve te slučajeve. I pronašli su ih među zelenim majmunima koji su uvezeni iz Ugande, a korišteni su za pravljenje cjepiva protiv dječje paralize. Majmuni su ugibali, a nad jednim je obdukciju izvršio dr. Stefanović i vjerojatno se tako zarazio, navodi Blic.

- Možda sam, kada sam skidao rukavice poslije obavljenog posla noktom zagrebao kožu. Tom prilikom kap krvi s rukavice došla je u dodir s mojom ogrebotinom. Kasnije sam majmunsku krv nesvjesno utrljao - pričao je kasnije te godine dr. Stefanović za jugoslavenske medije.

Nekoliko dana poslije prvih simptoma dr. Stefanović je upućen na Infektivnu kliniku, gdje je cijelo odjeljenje ispražnjeno da se netko novi ne bi zarazio. Međutim, zarazio je suprugu koja mu se osam dana poslije njegove hospitalizacije pridružila na odjelu.

- Imao sam 13 godina i odveli su me kod bake. Znam samo da je tata, kada se poslije skoro mjesec dana vratio kući, bio praktički prepolovljen - prisjeća se za srpske medije Živkov i Radmilin sin dr. Dejan Stefanović.

Borba za život supružnika Stefanović je trajala danima, lebdjeli su između života i smrti, ali na kraju su se izvukli. Navodi se da su primili plazmu ljudi koji su oboljeli u Njemačkoj, ali su se oporavljali, pa ih je to ojačalo u borbi.

Pojedini izvori navode da je u prošlosti Marburg ubijao daleko manje inficiranih, ali posljednjih godina virus je izuzetno ojačao i u Africi ubija između 80 i 90 posto zaraženih.

Osim Marburga postoje i druge hemoragijske groznice. Hrvatska enciklopedija objašnjava da je to skupina virusnih bolesti tijekom kojih, osim općih simptoma zaraze, nastaju krvarenja zbog oštećenja kapilara.

- To su zoonoze, a uzrokuju ih različite skupine virusa. Među najtežima je ebolska hemoragijska groznica (prema rijeci Eboli u sjevernom Zairu), teška, često smrtonosna bolest ljudi i majmuna (napose čimpanzi) uzrokovana virusom ebola. Prvi je put opisana 1976. i otada se povremeno pojavljuje, većinom u afričkim državama (Zair, Sudan, Obala Bjelokosti). Prvi slučaj zaraze u jednoj epidemiji vjerojatno nastaje zbog kontakta sa zaraženom životinjom, nakon čega se bolest širi izravnim doticajem s krvlju i sekretima zaražene osobe.

Visoka vrućica, groznica, glavobolja, bolovi u mišićima i trbuhu uz proljev pojavljuju se nekoliko dana nakon zaraze. Unutar jednog tjedna nastaju i bolovi u prsima, šok i kod dobrog dijela pacijenata smrt - navodi Enciklopedija uz podatak da je među najtežim oblicima i kongoansko-krimska hemoragijska groznica, koja je opažena i na Balkanu, gdje je posljednja veća epidemija bila na Kosovu za ljetnih mjeseci 2001. Zaraza se krpeljima prenosi na čovjeka, a bolest ima sličnu sliku kao i ostale hemoragijske groznice, no obično su jače izraženi oštećenje jetre sa žuticom i krvarenja. Liječenje je simptomatsko, a smrtnost iznosi 15 do 30 posto.

U Hrvatskoj se bilježi mišja groznica, a o kojoj Hrvatski zavod za javno zdravstvo navodi:

- Akutna je virusna bolest, koju mogu uzrokovati različite vrste virusa iz roda hanta. Bolest, zbog infekcije tim virusima, karakterizirana je hemoragijama. Nakon infekcije, najčešće 2 do 3 tjedna poslije (inkubacija), pojavljuju se znakovi bolesti koja se obično razvija u nekoliko faza. Infekcija se najčešće manifestira znakovima bolesti koji upućuju na infektivni uzrok, posljedice unutarnjih krvarenja iz malih krvnih žila te zatajenje funkcije bubrega različitog stupnja i trajanja. U početku bolesti obično dominiraju simptomi kao što su visoka tjelesna temperatura, groznica, glavobolja i slabost. Nakon toga, na prethodne simptome najčešće se nadovezuju bolovi u donjem dijelu leđa, mučnina, povraćanje, crvenilo lica, znakovi kapilarnog krvarenja u konjunktivama očiju

 Bolest može napredovati i ozbiljnim padom krvnog tlaka, pa i šokom zbog gubitka krvi, obilnim unutarnjim krvarenjima te zatajenjem bubrega zbog začepljenja ugrušcima krvi. Kod težeg oblika bolesti oporavak može trajati više mjeseci, a mogući su i smrtni ishodi, navodi Zavod, uz napomenu da bolest može varirati od blagog oblika do težeg, koji zahtijeva bolničko liječenje.

- Ljudi se najčešće zaraze tako da prljavim rukama, kontaminiranom hranom ili priborom prenesu uzročnika iz okoliša u svoj organizam ili udahnu prašinu u kojoj se nalaze virusi. Prijenos uzročnika s čovjeka na čovjeka rijedak je i malo vjerojatan, što znači da oboljeli ljudi, uz uobičajene higijenske mjere, ne predstavljaju rizik za interhumani prijenos bolesti.

Epidemije različitog intenziteta kod nas se obično događaju svakih nekoliko godina, što se povezuje s povećanom brojnošću glodavaca u prirodi. Obolijevaju najčešće osobe koje obavljaju radove ili radi rekreacije u prirodnim žarištima dolaze u rizik da progutaju ili udahnu viruse s prašinom ili onečišćenjem s tla kuda su se kretali i mokrili glodavci. Rizik obolijevanja od HGBS prilikom boravka u prirodi sam po sebi je nizak, a još se može znatno smanjiti provođenjem preventivnih mjera. Zbog navedenog, nema razloga za strah i izbjegavanje boravka u prirodi - navode u HZJZ-u.

Gdje se sve Marburg pojavio

- Zapadna Njemačka

- Jugoslavija

- Južna Afrika

- Kenija

- DR Kongo

- Angola

- Uganda

- Nizozemska

- Zimbabve

Opasne virusne bolesti

Lassa groznica

To je često smrtonosna infekcija arenavirusom, koja se pojavljuje uglavnom u Africi. Može zahvatiti više organskih sustava, no pošteđuje CNS. Do izbijanja Lassa groznice dolazilo je u Nigeriji, Liberiji i Sierra Leoneu. Bolest je bila unesena u SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo.

Rezervoar je Mastomys natalensis, štakor koji često živi u kućama u Africi. Većina slučajeva u ljudi je vjerojatno nastala zagađenjem hrane mokraćom glodavaca, no do prenošenja s čovjeka na čovjeka može doći preko mokraće, stolice, sline, povraćenog sadržaja ili krvi.

Do oporavka ili smrti obično dolazi od 7 do 31 dan (prosječno 12 do 15 dana) nakon početka simptoma. Do smrti dolazi u 16 do 45%. U trudnoći je bolest jako izražena. U trudnica ili žena koje su nedavno rodile smrtnost iznosi 50 do 92%. U većine trudnica dolazi do pobačaja. Ribavirin može smanjiti smrtnost i do 10 puta ako se s primjenom započne unutar prvih šest dana.

Limfocitni koriomeningitis

Limfocitni koriomeningitis uzrokuje arenavirus. Obično izaziva bolest sličnu gripi ili aseptični meningitis, ponekad praćen osipom, artritisom, orhitisom, parotitisom ili encefalitisom.

Zaraza u ljudi nastaje najčešće izlaganjem prašini ili hrani zagađenoj od sivog kućnog miša ili hrčaka, koji nose virus i izlučuju ga u mokraći, stolici, sjemenoj tekućini i izlučevinama nosa. Kad se prenosi miševima, bolest se pojavljuje ponajprije u odraslih osoba tijekom jeseni i zime.

U manjeg broja bolesnika dolazi do aseptičnog meningitisa. Rijetko se može razviti jasni encefalitis, ascendirajuća paraliza, bulbarna paraliza, transverzalni mijelitis ili akutna Parkinsonova bolest. Uz meningitis su neurološke posljedice rijetke, no do njih dolazi u do 33% bolesnika s encefalitisom. Infekcija može uzrokovati poremećaje fetusa, uključujući hidrocefalus i korioretinitis.

Izvor: Medicinski priručnik

 

Naslovnica Svijet