Novosti Hrvatska

krenuo ispočetka

Splitski profesor bio je svjetski stručnjak, a onda je na poslu 'izgorio': Nenad sada živi u podnožju Matterhorna, radi samo ono što ga zanima i prima pusta priznanja

krenuo ispočetka

Nenad Šaljić dugi je niz godina gradio uspješnu poslovnu karijeru, kao partneru u uspješnoj švicarskoj firmi specijalnost mu je bila međunarodno porezno savjetovanje.

Prije desetak godina, nakon odlaska na Himalaju i tri tjedna bez mobitela, u suživotu s prirodom, u njegovom je životu došlo do prekretnice. Sa suprugom seli iz Splita u Zermatt, u Švicarsku, gdje se profesionalno počinje baviti fotografijom. Krenuo je, praktički, iz početka. Nije požalio ni tren.

A nije ni pogriješio, umjetnički instinkt nešto je što je, očigledno, imao u sebi. Za svoj je rad dobio mnoga međunarodna priznanja, iz časopisa National Geografic dodijelili su mu nagradu za najbolju fotografiju u kategoriji mjesta, a u Londonu je, pak, primio prvu nagradu Sony World Photography Awards Exhibitiona, piše Jutarnji list.

Njegovu fotografiju planine Matterhorn izabrala je modna kuća Louis Vuitton te ju je koristila kao pozadinu za modnu reviju za mušku kolekciju jesen/zima u Parizu. Zastupa ga galerija Kunsträume/The Heinz Julen Art Gallery iz Zermatta iz Švicarske, prisutan je na međunarodnoj sceni, nekoliko je izložbi imao u Splitu, a sada prvi puta izlaže u Zagrebu.

Život u krivom smjeru

U galeriji Kranjčar, naime, otvorena je izložba Nenada Šaljića “Void”, uz koju je predstavljena istoimena monografija, u kojoj su i fotografije i grafike, a na kojoj su surađivali Leila Topić, Ana Zubić i Marin Jukić. Izložba i monografija prate Šaljićev silazak u podzemlje, u istraživanje špilja. Ovaj se fotograf, naime, od rane mladosti bavi speleologijom i planinarenjem.

Kako je došlo do selidbe u Švicarsku, priča: “Odlučio sam preokrenuti priču prije dvanaest godina, kad sam otišao na Himalaju i shvatio da mi je život otišao u smjeru u kojemu nisam želio. Želja mi je bila vratiti se jednom sporijem, normalnijem životu, koji kao da sam zaboravio. Preselili smo se u Švicarsku zbog projekta na kojemu radim pod nazivom “Naked Mountains”. I inače su planine moj ambijent.

Živjeli smo prije toga u Splitu, no djeca su odrasla, završila fakultete i odlučili smo preseliti. Supruga je učiteljica joge, ja radim kao fotograf. No, srećom, imali smo priliku i ranije se financijski osigurati, pa možemo raditi ono što volimo”.

'Izgorio' na poslu

Njihov život u Švicarskoj danas je posve drugačiji od onog na koji je naš sugovornik od ranije navikao: “Bavio sam se međunarodnim poreznim savjetovanjem, a uz to sam i predavao na Ekonomskom fakultetu, na kojem sam i doktorirao. Jedno sam vrijeme bio i u Americi. No, izgorio sam na poslu u jednom trenutku i bila mi je potrebna promjena”.

Preselili su u Zermatt, podno planine Matterhorn, koju je žarko želio fotografirati: “Matterhorn je amblem, simbol planinarstva, mnogo se priča veže uz ovu planinu, i sretnih i tragičnih (po nekim podacima, više od četiri stotine ljudi poginulo je na ovoj planini, op.a.). Radio sam na ovom ciklusu gotovo devet godina, u pravilu bih odlazio ondje dva puta godišnje i snimao. Poklopilo se da je, kada sam prvi puta izlagao ovaj ciklus, prošlo 150 godina od prvog uspona na Matterhorn”.

Fotografijom, speleologijom i planinarenjem počeo se baviti još kao dječak.

“U osnovnoj školi profesor matematike odveo nas je u planinu i ja sam se odmah ‘zakačio’. Nakon završetka srednje škole želio sam upisati snimanje na Akademiji dramske umjetnosti, no nisam upao. Potom sam se odlučio na ekonomiju.”

Bez pritiska

Možda je i bolje da ga je život ispočetka odveo u drugom smjeru? “Moguće. Ja danas nemam pritiska, ne moram raditi komercijalnu fotografiju, imam slobodu da radim samo ono što me zanima.”

Prepoznali su njegov rad i iz modne kuće Louis Vuitton. “Pokazali su moje uvećane fotografije u light boxu na Fashion Weeku u Grand Palaisu u Parizu. Supruga i ja bili smo na toj modnoj reviji, bilo je to svakako zanimljivo iskustvo. Fotografije iz serije ‘Void’ bile su, potom, nadahnuće za kolekciju modne kuće Saxony iz Australije.”

Koliko mu znače priznanja National Geographica, Sonyja i sl.? “Neka su vrsta vizit karte nakon koje nikome ne morate objašnjavati čime se bavite.”

Najnoviji ciklus pokazuje špilje. Na izložbi su i neki radovi koje je zabilježio još osamdesetih godina te oni najnoviji, koje snima posljednjih godina. Zašto crno-bijeli radovi?

“U špiljama je praktički monokromno. Osim toga, ja sam na neki način stara škola i crno-bijela fotografija mi je najdraža. Zadnji ciklus radim ipak u koloru.” Speleologijom se počeo baviti u tinejdžerskim godinama.

Špilje za upućene

 “Prošlo je četrdeset godina od mojih početaka”, kaže naš sugovornik.

Koliko mu je bilo teško nakon tako dugačke pauze?

“Teško mi je bilo kad sam ulazio u vertikalne špilje, jer za njih čovjek treba trening, morate se penjati i spuštati po užetu, znati tehniku, nositi kompletnu opremu.”

Na pitanje u koje je točno špilje išao odgovara nevoljko, oklijeva, to su špilje za upućene.

“Uglavnom u neposrednoj blizini, u Hrvatskoj, nešto malo i u Irskoj. Neke koje sam snimao na pola su sata udaljene od Splita. No, to nisu turistički objekti, potrebna vam je ozbiljna oprema i da znate gdje idete. Imam nekoliko prijatelja, kolega, koji imaju speleološke škole. Dogovorio bih se s njima da uđem s prvim ljudima u špilju, tako da bih imao četiri, pet, šest sati koliko bi mi trebalo za snimanje, nitko me ne bi pritom ometao.”

Mora da je nadrealan osjećaj tako snimati u špiljama?

“Kad ste unutra, pa pogledate prema van, prema vama dolazi snop svjetlosti, to je ono što sam želio pokazati i na mojim fotografijama.”



Koja je od njih nastala u najtežim uvjetima?

“Sve su to teški uvjeti. Teško je spustiti se u duboku jamu, primjerice, jedna snimka na Velebitu prikazuje 200 metara čiste vertikale, ravno dolje. To je ona špilja u koju je Austrijanac Felix Baumgartner skočio padobranom 2004. godine. Trebalo je naći snage i popeti se po konopu 200 metara”.

Jedrilica

Prvi ciklus, početkom dvijetisućitih, bilježio je njegova prijatelja, software inženjera, kako gradi brod:

“On je zaljubljenik u more i ima zlatne ruke. Odlučio je sagraditi drvenu jedrilicu dugačku devet metara. Na projektu je radio godinama, ja sam ga snimao dvije godine”.

I za gradnju jedrilice, kao i za njegove fotografije, potrebna je velika strpljivost. Na svakom od ciklusa, naime, radi godinama. “Neke stvari bolje razumijete kada ih dulje snimate, vrijeme je ključ svega”, kaže. Razgovor završavamo planinom Matterhorn, kojom smo i započeli.

“Imam prijatelje tamo, pa sam bio u prilici da mogu snimati čitavu noć. Kada bih osjetio da je dobra prilika, da se događa ono što ja zamišljam, proveo bih noć u budnom stanju, s jednim okom otvorenim. U tim situacijama snimite neke stvari koje inače ne možete. Tri mi je godine trebalo da shvatim kako planina funkcionira, što se događa, kako se ponaša kad dolaze vjetrovi i sl.” Na avanture odlazi sam ili u manjem društvu. “Kad se tristotinjak ljudi zajedno uspinje, to naprosto nije za mene.”

Naslovnica Hrvatska