Novosti Crna kronika

novinarstvo opasno zanimanje (1)

Naš novinar bio je jedina osoba s kojom je nesretni Splićanin želio razgovarati: U svakoj ruci imao je po jednu ručnu bombu. Zvao me bliže da me zagrli... I onda se raznio...

novinarstvo opasno zanimanje (1)
Ne sjećam se iskreno svega što se govorilo, zaista, ni dan danas kada se vratim u tu noć jasno se sjećam jedino svog dubokog uvjerenja da ću ga spasiti, kaže Marko Didić
Ne sjećam se iskreno svega što se govorilo, zaista, ni dan danas kada se vratim u tu noć jasno se sjećam jedino svog dubokog uvjerenja da ću ga spasiti, kaže Marko Didić

Novinarstvo itekako zna biti opasno zanimanje. Reporteri svoj posao obavljaju u svako doba dana i noći u svakavim uvjetima - svaki teren je neizvjestan, nikada ne znaju što će ih i tko ondje dočekati. 'Slobodna Dalmacija', stoga, u ovom serijalu podsjeća na opasne situacije u kojima su se našli naši novinari obavljajući svoj posao.

Serijal otvaramo s pričom Marka Didića, dugogodišnjeg novinara Crne kronike, koji tu kišnu večer na Obojenoj nikada neće zaboraviti...

Dvije eksplozije odjeknule su u 19,45 sati na splitskoj plaži Obojena svjetlost, prekinule život 54-godišnjeg Tomislava K. koji ih je aktivirao i ubile zadnju nadu u pregovaračkom timu koji ga je satima pokušavao spasiti.

Eksplodirala bomba na 'Obojenoj', policija potvrdila: Muškarac je počinio samoubojstvo. Osim njega, nitko drugi nije ozlijeđen

Nezapamćena drama na 'Obojenoj' završila tragedijom: prije nego se raznio bombom, Splićanin je vikao kako je 'država u k.... i ništa ne valja', posljednje riječi mobitelom je uputio prijatelju​

Splićanin koji je tragično skončao na Kašteletu bio je ogorčen i ljut na hrvatsko pravosuđe: prije osam godina snašla ga je stravična situacija, nakon toga sve mu se u životu raspalo...​

Među okupljenim policajcima, specijalistima za krizne situacije koji su nastojali odgovoriti Splićanina od aktiviranja ručnih bombi nalazio se i Marko Didić, novinar "Slobodne Dalmacije", jedina osoba s kojom je Tomislav K. u svom jadu želio razgovarati.

Sati grčevitih pregovora razotkrili su mučnu pozadinu u kojoj se nesretni otac suočio s bešćutnošću pravosudnog sustava i kojeg je nemoć da zaštiti svoju kćer dovela do ruba.

- Toga nesretnog dana išao sam u trgovinu na splitskim Tablama, bilo je kasno poslijepodne, još uvijek dan. Nazvao me policijski službenik Prve policijske postaje Split i upitao poznajem li Tomislava K. koji želi razgovarati sa mnom. Odgovorio sam mu da poznajem, nakon čega su u najkraćem roku došli po mene službenim vozilom - prisjeća se Marko Didić koji po prvi put pristaje razgovarati o nečemu što je zakopao u sebi prije više od godinu i pol dana.

U policijskom vozilu Marka su obavijestili kako je Tomislav K. nazvao policiju nešto prije 18 sati i kazao: "Halo, imamo bombu! Izvadio sam osigurač! Sklonite ljude da netko ne nastrada!". Kada su policajci došli na plažu, Tomislav je isključivo želio razgovarati s našim novinarom, a kako nije popuštao pristali su kontaktirati ga. Međutim, u službenom vozilu i po dolasku na plažu, Marko Didić shvaća kako policajci koji su poslani na teren imaju tek dio podataka o osobi koja ugrožava sebe, ali i druge. Za njih je Tomislav K. bio osoba koja u dosjeu ima evidentirano nasilno kazneno djelo nakon što je u lipnju 2010. godine oko 22 sata na devetom katu zgrade u Vukovarskoj ulici u Splitu vikao i 40-ak puta mačetom udario o ulazna vrata jednog stana. Nakon izgreda je uhićen, pritvoren te u konačnici i osuđen na uvjetnu kaznu zbog prijetnji.

Toj osobi koja sada stoji pred njim na Obojenoj s po jednom ručnom bombom u svakoj ruci, Marko Didić po dolasku na Obojenu kaže: ”Tomo, prijatelju!”. Riječi su to nakon kojih počinje razgovor u kojem se razotkriva osam godina duga agonija roditelja kojeg je sustav etiketirao kao nasilnika dok je istovremeno zlostavljača njegove kćeri ekskulpirao krivnje.

- Ne sjećam se iskreno svega što se govorilo, zaista, ni dan danas kada se vratim u tu noć jasno se sjećam jedino svog dubokog uvjerenja da ću ga spasiti. Kada me sada pitate ne znam kazati ni jesu li mi stavili “pancirku”, sigurno jesu, ali ja se toga ne mogu jasno prisjetiti. Znam da je Tomislav bio pod utjecajem alkohola i da je to za policiju bio dodatni rizični faktor. Nisu mi dozvoljavali da mi dođem preblizu, ali oni su svoje živote riskirali i odgovorno tvrdim poštedjeli su ga te noći više nego jednom po cijenu svoje sigurnosti. On je u svakoj ruci imao po jednu ručnu bombu za koje se nije znalo je li izvukao osigurače ili nije. Plakao je, bio je jako uznemiren, nije jednostavno mogao prihvatiti toliku količinu bešćutnosti prema patnji njegove kćeri - kaže nam Marko.

Riječ po riječ, kroz kišu koja je sipila i mrak koji se spuštao, svi oko Tomislava i Marka saznaju što ih je dovelo tamo na plažu da riskiraju svoje kako bi spasili jedan život. Tomislavovu 16-godišnju kćer je u kolovozu 2009. godine na plaži u Omišu seksualno zlostavljao 55-godišnji obiteljski prijatelj koji je odveo na kupanje. Osim što je iskoristio povjerenje roditelja, zlostavljača nije spriječilo što maloljetnica boluje od osteomijelitisa - infekcije koštane srži. Nakon saznanja o gnjusnom ponašanju navodnog prijatelja, Tomislava K. dodatno pogađa što su mu u obitelji skrivali što se dogodilo. Sljedeći udarac dolazi kada zlostavljača umjesto za silovanje procesuiraju za blažu kvalifikaciju: spolnog odnošaja zlouporabom položaja.

Frustriran svime, Tomislav radi incidenta kada s mačetom u ljeto 2010. godine viče pred profesorovim vratima: “Pedofilčino jedna, otvori vrata, ubit ću te! Ljudi, živite u blizini pedofila!”. U najkraćem roku je osuđen na uvjetnu kaznu od četiri mjeseca zatvora uz rok kušnje godinu dana, a za isto vrijeme se postupak za seksualno zlostavljanje jedva miče s mjesta.

Udarci stižu jedan za drugim te ga 2012. godine profesor tuži i od njega traži 6.000 kuna za razbijena Blindo vrata. Nije mu to dovoljno te od nesretnog oca profesor traži sudski 100 osobnih dohodaka jer je Tomislav dopisom Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta izvijestio o njegovu činu, upozoravajući ih gdje on radi i u kojoj su opasnosti djeca s kojom radi. Konačno dolazi do suđenja na kojem je profesor osuđen na pola godine zatvora, ali presuda s ukida i vraća na ponovno suđenje. Na drugom suđenju 2016. godine ponovno mu određuju istu sankciju. Po žalbi optuženoga presuda je i drugi put ukinuta. Početkom listopada 2017. godine Tomislav, otac žrtve, stavlja ručne bombe u svoj automobil i odvozi se na plažu na splitskom Kašteletu.

- Svaki taj događaj, Tomislav je vidio kao ponovno silovanje svoje kćeri kroz svoju nemoć da je zaštiti. Dovelo ga je to do raspada braka, poremećaja u odnosima s ostalim članovima obitelji, problema na poslu. Život mu se urušavao i nestalo je u njemu vjere u pravdu i dobrotu. Neko vrijeme prije te užasne noći na plaži, dolazi je do mene pred redakciju, pušio bi neumjereno, govorio nerazgovijetno, izgledao je kao izgubljeni čovjek. Vidio sam kako nije dobro, ali nisam ni slutio do koje mjere. Znao sam da ga je sve to uništilo, ali sam tek na toj prokletoj plaži vidio koliko. U jednom trenutku pozvao me da mu priđem skroz blizu da me zagrli, ali policajci su mi zabranili. Nisu mogli biti sigurni hoće li Tomislav u trenutku kada ispruži ruku prema meni i dalje moći kontrolirati bombu u toj ruci. Ja sam bio siguran da me on ne bi namjerno usmrtio, kao ni ikoga od nas koji smo bili tu, ali oni nisu mogli riskirati. I danas kada razmišljam o toj noći, progoni me zagrljaj koji mu nisam dao. Vidio sam da je razočaran što sam ostao na udaljenosti. Okrenuo se i otišao do automobila koji je parkirao na betonskom platou uz more. Znam i zašto je to napravio, otišao je u vozilo i tek tada aktivirao bombe kako bi smanjio razmjere eksplozije i nas ne bi ugrozio. Ostao je čovjek i u smrtnom času, moj prijatelj Tomislav - priča nam Marko.

Kiša koja je padala te noći isprala je tragove nesretne očinske ljubavi, policajci koji su ga pokušali spasiti zakopavaju sjećanje srljajući u nove rizične zadatke. Marko Didić kada bi ga pitamo o tome uvijek bi samo kazao: "Bio sam siguran da ga mogu spasiti."

Naslovnica Crna kronika