Mozaik Život

Kad dođe kraj...

Mani Gotovac nije htjela kemoterapiju i operacije: 'Nagovarali smo je na liječenje, ali nije popuštala'; Splitski bolnički kapelan: Pacijenti su često prekidali terapiju kako bi ubrzali smrt i zaustavili agoniju

Kad dođe kraj...

U utorak je umrla velika i hrabra žena, teatrologinja Mani Gotovac (1939. – 2019.).

U svom posljednjem intervjuu, koji je izišao u Jutarnjem listu, navedeno je da je odbila liječenje; pustila je da se dogodi prirodni tijek i da tako ode s ovoga svijeta. Mnogi su to razumjeli kao jedan ljudski čin osobe koja je svjesna da se gasi.

“Ne liječi se, ne želi se liječiti, a budimo iskreni, nema toj bolesti ni lijeka. Od nje boluje Hrvatska, mladi i stari, a ne samo Mani...”, navela je novinarka Mirjana Dugandžija, koja ju je intervjuirala.

Najvažnije joj je, kažu, bilo završiti roman “Rastanci”. I završila ga je. Bila je, kažu njezini prijatelji i kolege, velika i u životu i u smrti.

- Nije htjela operaciju, nije htjela kemoterapiju ni zračenje, premda smo je svi nagovarali. “Naživila sam se. Namučila, ali i uživala u životu do zadnjeg trenutka, ne želim da me sad režu i da se bespotrebno mučim na kraju. Osim toga, to bi trebalo odmah, a onda ne bih mogla završiti roman.” I nitko je nije mogao razuvjeriti - naveo je književnik Drago Glamuzina, a cijelo njegovo svjedočanstvo o posljednjim danima života Mani Gotovac pročitajte u okviru na kraju ovog teksta. 

Sanja Sarnavka, dugogodišnja borkinja za ljudska prava, o čovjekom pravu da prekine s terapijom, kaže:

– Apsolutno sam za to da se osobama koje se nalaze u terminalnoj fazi bolesti i svjesne su svojih postupaka omogući dostojanstvena smrt. To je osoban izbor svakog pacijenta. Pod “dostojanstvena” mislim bez bolova, da pacijent nije spojen na kojekakve aparate koji samo produljuju agoniju i ne poboljšavaju kvalitetu života. Ako bolesnica ili bolesnik vide da nema izlaza i da mu terapija neće pomoći, onda je ima pravo i prekinuti. Ja sam i za eutanaziju, ali sam svjesna da to kod nas neće biti nikad moguće. A kad bi i bilo moguće, onda bi se u zakon trebali ugraditi kontrolni mehanizmi da se to pravo ne zloupotrebljava.

Don Tomislav Topčić je godinama bio bolnički kapelan na Firulama, mnogim pacijentima je dao bolesničko pomazanje.

– Crkva je jasno protiv eutanazije, ali nije protiv toga da bolesnik koji je u posljednjem stadiju bolesti svjesno prekine liječenje i prestane, recimo, primati kemoterapiju. To je pitanje vlastite odluke. Takvim pacijentima pružamo punu duhovnu skrb i potporu, ali mi se ne miješamo u liječenje, to je stvar liječnika i osobni izbor pacijenta.

Susretao sam se tijekom 18 godina svoga kapelanstva s mnogo takvih slučajeva kada su ljudi htjeli prekinuti agoniju i nisu prihvaćali nastavak liječenja jer su znali da se neće izliječiti, jednostavno su htjeli da se dogodi prirodni tijek i odu s ovoga svijeta, prepustili su se...

Također, vidio sam i slučajeva kada su bolesnici i u ranijim stadijima bolesti smatrali da im kemoterapija više odmaže nego pomaže i okrenuli su se, recimo, nekoj alternativi. Poznajem i jednog svećenika, a čije ime ne želim spominjati, kojemu su nakon operacije raka na želucu savjetovali zračenje i kemoterapiju, međutim on je to odbio i okrenuo se prirodnom liječenju – kaže nam don Tomislav, dodajući da svaki pacijent koji prekida terapiju potpisuje i poseban pisani formular u bolnici u kojem se “odriče” daljnjeg liječenja.

Kongregacija za nauk vjere Katoličke crkve, objašnjava među ostalim Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine, utvrdila je da nije obvezno nastaviti liječenje kada ono nema više smisla.

– Prekid ili odricanje od liječenja etički može biti dopustivo kada je liječenje izgubilo smisao, tj. kada, prema stručnoj procjeni, ne može dovesti ni do ozdravljenja ni do produljenja života, ili kada to liječenje predstavlja izvanredno opterećenje. Ni prekid ni odricanje od liječenja nisu izvršavanje ubojstva jer se polazi sa stajališta da ni nastavak liječenja ne bi donio značajnije produljenje života – objašnjava, među ostalim, Konferencija. Međutim, napominje se da je to pitanje vrlo kompleksno i da nema jednoznačnih odgovora, a svećenici opet jasno ističu da treba razgraničiti želju za prestanak liječenja koje nema smisla od - eutanazije, koja je, po njihovu mišljenju, nedopuštena.

I papa Ivan Pavao II. teško je bolovao, pio dugo lijekove i stoički podnosio svoj križ, ali je, pisali su mediji, pri posljednjem pogoršanju teške bolesti odlučio ostati u Apostolskoj palači i ondje napustiti ovaj svijet. Mediji su naveli i da je tada rekao: “Pustite me u kuću Očevu.”

Za Katoličku crkvu je eutanazija problem, međutim za neke druge, liberalnije crkve, to je poželjna “lijepa smrt”, kako se eutanazija prevodi s grčkoga.

Kolega Inoslav Bešker je već pisao o tome kako je nobelovac i anglikanski nadbiskup Desmond Tutu (rođen 1931.) u nekoliko navrata otvorio pitanje prava na dostojanstvo smrti, kao i prava na smrt. Tutu je pisao kako je tretman njegova prijatelja Nelsona Mandele (1918. – 2013.) potkraj života bio uvreda njegovu dostojanstvu. Već tada je tražio da Južnoafrička Republika usvoji zakon o potpomognutom umiranju, te je naveo da i on ima pravo na potpomognutu smrt. Nije koristio riječ “eutanazija” koja u dijelu javnosti ima negativne konotacije, iako je potpomognuta smrt upravo to. - eutanazija.

“Kao što sam se čvrsto zauzimao za sućut i dostojnost u životu, vjerujem da bolesni ljudi imaju pravo na istu sućut i dostojnost kad je na redu njihova smrt. Umirući moraju imati pravo odabrati kako i kada napustiti Majčicu Zemlju”, naveo je nadbiskup 2016. godine.

Hrvatska enciklopedija za “eutanaziju” navodi:

– Bezbolna smrt. Tijekom povijesti i u raznim civilizacijama na eutanaziju se različito gledalo. Neka primitivna plemena primjenjuju eutanaziju udaljujući starce i nemoćne iz svoje sredine. Deontologija starogrčkog liječnika protivila se eutanaziji, premda su se neki filozofi, kao npr. Platon, zauzimali za “zdravo društvo” i zagovarali zabranu liječenja neizlječivih pacijenata. Stari su Rimljani sasvim otvoreno zagovarali eutanaziju i samoubojstvo, dok su je kršćanstvo i islam izričito zabranjivali .

U znanstvenom radu “Eutanazija i potpomognuto samoubojstvo – etičke dileme kriminalne politike” (Ksenija Turković, Sunčana Roksandić Vidlička, Aleksandar Maršavelski), navodi se, među ostalim, i ova podjela:

– Eutanazija se dijeli s obzirom na to je li uzrok smrti činjenje ili nečinjenje. Aktivna eutanazija uključuje uporabu smrtonosnih tvari ili sile za okončanje života. Pasivna eutanazija, s druge strane, uključuje izostanak liječenja potrebnog za održavanje života. Upravo je pasivna eutanazija, prema mišljenju pojedinih autora, u Hrvatskoj dopuštena.

Međutim, u Hrvatskoj pravna regulacija pasivne eutanazije ipak ostavlja dvojbe i nije posve jasna, ali se priklanjamo interpretaciji da je ona dopuštena. Podjela na pasivnu i aktivnu eutanaziju, pogotovo ako se prihvati stav da je pasivna eutanazija načelno dopuštena, često se kritizira u literaturi - navode naši stručnjaci uz napomenu kako je utemeljenu kritiku dao američki filozof James Rachels u svom čuvenom eseju “Aktivna i pasivna eutanazija” Naime, prema Rachelsu, aktivna eutanazija je u mnogim slučajevima humanija nego pasivna, primjerice u slučaju dugotrajnog i bolnog raka grla.

Prilikom pasivne eutanazije takav pacijent odbija primati terapiju, sporo umire u mukama, no da mu je bila dopuštena aktivna eutanazija (i da ju pacijent prihvatio) patnja bi bila skraćena jer bi primio koktel lijekova, zaspao i umro •

Glamuzina: Početkom srpnja mi je rekla za dijagnozu

Književnik Drago Glamuzina je opisao posljednje dane Mani Gotovac: 

Nazvao sam Mani da joj čestitam rođendan. Rekla mi je da je sve boli, ali da ne želi o tome razgovarati, “pustite to”, nego da joj kažem kako je na Interliberu, da li se kupuje knjiga. Zatim mi je rekla da je jako zanima kako će izgledati skup koji, u povodu njezina 80. rođendana, sutra organizira HDP u Ogrizoviću. “Morat ćete mi sve prepričati.” Kad sam navečer došao kući, požurio sam se i poslao joj fotke s Interlibera, ali ne znam je li ih uspjela vidjeti. Žao mi je ako nije, jer znam da bi je veselile.

Neki su ljudi mrtvi i 30 godina prije smrti, ali Mani je bila aktivna, živa i uključena doslovno do zadnjeg svog daha. Kad mi je početkom srpnja rekla za svoju tešku dijagnozu, bio sam zaprepašten i potresen, a ona mi je rekla: “Hej, rekli su mi da sigurno imam još tri mjeseca u kojima mogu raditi, to nam je dovoljno da završimo knjigu”. Mani je znala biti dramatična, voljela je kreirati dramatične situacije, ali suočena sa smrću nije nimalo dramatizirala. Cijelo to vrijeme radovala se svakom pozivu, svakom napretku koji smo napravili s knjigom, i ni u jednom trenutku nisam osjetio sjetu ili tugu zbog smrti kojoj se približavala. Čuo sam i čitao o hrabrim umiranjima, ali sve do nje mislio sam da to zapravo nije moguće, otići s ovog svijeta bez imalo straha ili žalosti. Zapravo, rekla mi je da joj je žao samo što neće stići napisati jednu komediju u kojoj bi opisala svoje umiranje. Pa smo zajedno raspredali linije te komedije i smijali se.

Nije htjela operaciju, nije htjela kemoterapiju ni zračenje, premda smo je svi nagovarali. “Naživila sam se. Namučila, ali i uživala u životu do zadnjeg trenutka, ne želim da me sad režu i da se bespotrebno mučim na kraju. Osim toga, to bi trebalo odmah, a onda ne bih mogla završiti roman.” I nitko je nije mogao razuvjeriti.

Radovala se jako i prvim verzijama naslovnice, i knjizi, koju sam joj morao donijeti čim je izišla iz tiskare, i ogromnom plakatu s knjigom i njezinim likom na Trgu (“Ma dajte, stvarno ćete to napraviti...”), i promociji i skupu u Ogrizoviću.

Kad smo dogovarali promociju početkom listopada, do zadnjeg je trenutka pokušavala smisliti način kako da u njoj ipak sudjeluje. “Mogli bi videolinkom, ali ne, ne želim da me vide u krevetu. Možda da snimim audioporuku pa da to pustite.” S obzirom na to da je stanovala blizu kluba Botaničar u kojem se promocija održavala dogovorili smo se da je dovedemo na sam kraj promocije, u kolicima, da pozdravi prisutne. “Toliko ću moći izdržati”, govorila je, a kad se nekoliko dana prije promocije ispostavilo da je preslaba i za to, tražila je da promociju snimamo tako da je može pogledati. Kad ju je pogledala, bila je sretna kao malo dijete. Sve joj je bilo dobro, ali najviše joj se svidjelo ono što je Ferić rekao, “ono da u knjizi, iako je puna rastanaka svih vrsta, ima puno radosti, da je to njemu vedra knjiga, puna života. E to, Drago, to sam ja htjela”.

Ne volim velike riječi, klonim ih se jer su često rezultat prilike, a ne stvarnog uvjerenja. Klonim se i patetičnog žalovanja, pogotovo kad je riječ o Mani. Koliko god me pogodila njezina smrt, nekako mi to ne ide s njom.

Ali mogu reći s punim uvjerenjem da je Mani Gotovac bila veličanstvena žena. Veličanstvena i u životu i u smrti, i da sam od nje puno naučio. I o životu i o smrti. I zato samo, adio, draga Mani, napisao je književnik Drago Glamuzina.

Hrvatski zakoni i propisi

- Pacijent ima pravo pisanom i potpisanom izjavom odbiti primitak obavijesti o prirodi svoga zdravstvenoga stanja i očekivanom ishodu predloženih i/ili poduzetih medicinskih postupaka i mjera.

- Pacijent ima pravo prihvatiti ili odbiti pojedini dijagnostički, odnosno terapijski postupak, osim u slučaju neodgodive medicinske intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo život i zdravlje pacijenta ili izazvalo trajna oštećenja njegovoga zdravlja.

- U slučaju smrti pacijenta, ako to pacijent nije za života izrijekom zabranio, pravo na uvid u medicinsku dokumentaciju ima bračni drug pacijenta, izvanbračni drug, punoljetno dijete, roditelj, punoljetni brat ili sestra te zakonski zastupnik, odnosno skrbnik pacijenta. Protivljenje uvidu u medicinsku dokumentaciju pacijent daje pisanom izjavom solemniziranom od javnog bilježnika.

- Pacijent ima pravo na povjerljivost podataka koji se odnose na stanje njegova zdravlja sukladno propisima o čuvanju profesionalne tajne i zaštiti osobnih podataka.

- Punoljetni pacijent ima pravo samovoljno napustiti stacionarnu zdravstvenu ustanovu, osim u slučajevima propisanim posebnim zakonom, u slučajevima kada bi to štetilo njegovome zdravlju i zdravlju ili sigurnosti drugih osoba.

 

Naslovnica Život