Mozaik Život

U drugom planu

'Split moga ditinjstva gubi identitet...': životna priča glazbenika koji je klapsku karijeru zamijenio prosvjetnom, dolazi iz poznate glazbene obitelji, a za sebe kaže da je fetivi Korčulanin

U drugom planu

Rođeni Splićanin koji za sebe tvrdi da je fetivi Korčulanin, dugogodišnji klapski voditelj, glazbeni dirigent, po profesiji kineziolog, ravnatelj Osnovne škole "Petar Kanavelić", predsjednik HGD-a "Sv. Cecilija", istaknuti "kapekaš", bratim rokovac – ove će godine peti put biti član jednog od najzahtjevnijih stručnih povjerenstva, povjerenstva Festivala dalmatinskih klapa (FDK) u Omišu.

Kad kroz život nosite tako monumentalno i simbolično ime kao što je Velebit, pa onda uz ime i poznato prezime klapskog i glazbenog svijeta Veršić, ne preostaje vam drugo nego napraviti nešto posebno vrijedno. Iako kršnom fizionomijom zaista zaslužuje glasovito ime našega najdužeg planinskog masiva, Korčulani ga od milja zovu Vele, a Vele je poznato ime ne samo u gradu koji voli zvati svojim, nego i šire.

Otac i brat

Vele je rođeni Splićanin, djetinjstvo je proveo na Bačvicama kao član poznate splitske glazbene obitelji Veršić. Njegov otac, maestro Josip Veršić, dugogodišnji je stručni suradnik i član ocjenjivačkog povjerenstva Omiša, kao i osnivaš poznatog zbora "Brodosplit", a njegov brat, profesor Tomislav Veršić, jedan je od najuspješnijih voditelja zborova u Hrvatskoj, voditelj i osnivač brojnih renomiranih klapa. No, za njegovu životnu priču ipak će presudna biti majka Magdalena, Korčulanka rođena Kalogjera, zahvaljujući kojoj je svaku godinu ljetovao kod nona i none u starom gradu.

Rađala se tako, na slavnom otvorenom bazenu Korčulanskog plivačkog kluba, još od malih nogu Velina ljubav prema malom srednjovjekovnom gradu. Glazbena škola u njegovoj obitelji bila je obvezna, pa se upisuje na klavir u dobi od osam godina. Iako mu je jako dobro išlo, u srednjoj školi donosi odluku da se želi posvetiti svojoj drugoj velikoj ljubavi, vaterpolu, unatoč negodovanju oca. Već se tada formirao u istaknutog vratara KPK-a, a nakon gimnazije upisuje i Kineziološki fakultet u Splitu te nastavlja igrati za KPK kao član one zlatne generacije koja je osvojila Kup Jugoslavije i Kup pobjednika kupova Europe. Do danas je ostao jedan od najdugovječnijih igrača KPK-a, za koji je nastupao sve do 2000. godine.

Osim sportske karijere i visokog obrazovanja, Vele je studirajući dobio i nešto puno važnije, upoznao je kolegicu studenticu Vanu, s kojom je 35 godina u sretnom braku. Kaže nam, uz smijeh, da je taj njihov susret, a poslije i brak, bilo ono što bez grižnje savjesti možemo nazvati sudbinom. Naime, kako je Vana od njega starija tek tri dana, Velina i Vanina majka su nakon poroda ležale jedna do druge u splitskom rodilištu, a Vana je za maturalni rad odabrala temu planinskog masiva Velebit.

Vele i Vana ubrzo postaju roditelji svoje prve kćeri Maje, s kojom se sele na Korčulu. Trebao je to biti privremni posjet od tek nekoliko mjeseci, koje su odlučili provesti u kući nona i none jer je Vele trenirao mlađi uzrast KPK-a. Međutim, Vele se ubrzo zapošljava u osnovnoj školi kao nastavnik tjelesne kulture, a nakon njega i Vana u srednjoj školi, a onda je došao i Duje, njihovo drugo dijete. Jednog dana su sjeli za stol, prisjetio se Vele, i priznali sebi kako povratka u Split ipak neće biti, ostaju u Korčuli. I

Vele i Vana i danas rade u školama, a Vele je od 2014. godine i ravnatelj.

Tih je godina Vele glazbu stavio u drugi plan, no ona je ubrzo našla put do njega. Otkriva nam kako se u njegovoj kući uvijek sviralo i raspravljalo o glazbi; izlučne i finalne večeri Omiškog festivala su bile obveza za cijelu obitelj, puno se komentiralo i raspravljalo tko što pjeva i kako. Osim toga, Vele svira klavir, gitaru, mandolinu, harmoniku, brojne udaraljke i saksofon, a u to je vrijeme bio član popularnog zabavnog sastava "Pajke". Bio je Korčulanima logičan izbor kad su poznati voditelj Đino Mladineo, a nakon njega i Ante Prižmić, napustili mjesto voditelja novoosnovanog Hrvatskog glazbenog društva "Sv. Cecilija". Iako se nećkao, Vele postaje voditelj klape Škoji, u kojoj pjeva basa, a nakon godinu dana postaje i voditelj puhačkog orkestra s kojim je dirigirao gotovo 20 godina, nakon čega postaje predsjednik društva.

Klapa Škoji

– Razmišljao sam hoću li prihvatiti ulogu voditelja; bilo mi je to malo čudno, ali odlučio sam nekako da hoću. U to vrime u Korčuli je pjevala muška klapa Moreška, volili smo sist do njih i slušat ih, želili smo u grad donit nešto novo. Ima jedna smišna anegdota iz tog vremena, kad smo išli na Omiški festival. Pojavili smo se tamo puni samopouzdanja, to mi je bio prvi voditeljski angažman, računali smo da pivamo najbolje na svitu i da ćemo u Omišu napravit u najmanju ruku čudo. Već na tonskoj probi, dok smo slušali druge klape, počeli smo se priznojavat. U kombiju smo se posvadili ko pasi ko je di fali i distona. Na kraju smo korektno odradili i vratili se doma zadovoljni – prisjetio se Vele uz smijeh.

Bio je to početak Veline klapske karijere, koja je s godinama samo rasla. Kroz njegovu su melodiku prošle brojne klape, od mješovite klape Korčula, Kurenat iz Mljeta, žeskih klapa Nava, Škerac do muških klapa Guc, Kuntenat i mnogih drugih. Sa svim je klapama završio u omiškim finalima, a s nekima je osvajao i nagrade. Njegova najuspješnija klapa je, kako ističe, mješovita klapa Pulena s kojom je nastupao u nekadašnjem omiškom superfinalu i u "Lisinskom", a posebno mu je u sjećanju ostala ženska klapa Revelin, začetnica novog vala korčulanskih ženskih klapa početkom 2000-ih.

– Maja, moja ćer, morila me cilu zimu da poslušan nju i njene prijateljice koje su želile osnovat klapu. Priznat ću vam, to me uopće nije zanimalo, ali ona je bila uporna i tako sam jednu subotu pristao poslušati ih. To su bile cure uglavnom iz trećih i četvrtih razreda srednje škole, njihovi su očevi svirali i pivali po klapama i dvoglasno pjevanje im nije bilo strano. Neću nikada zaboraviti tu subotu, otpjevale su mi "Dalmatinac sam", od Grdovića, i to dvoglasno, i odma mi se svidilo što čujem.

Ubacio sam im malo trećeg glasa i tako je počelo. Na kraju su pobijedile u ženskoj konkurenciji prve Debitantske večeri u Bolu, a godinu iza su dobile i nagradu publike u finalu Omiša. Sjećam se komentara, govorili su mi da pjevaju prenisko. Moja je ideja bila približit žensku klapu što je više moguće intonaciji muške klape. Poslije se ispostavilo da smo bili preteča takve filozofije koju danas prati većina ženskih klapa. Revelinke su se raspale nakon što su krenule na fakultet, ali većina njih je poslije ostvarila zapažene uloge u poznatim klapama, poput Dišpeta ili Mirakula – govori nam Vele.

Ove je godine Vele pozvan da peti put bude član stručnog osjenjivačkog povjerenstva na Omišu. Priznaje nam da je ponekad bio suočen s komentarima kako se njemu bilo lako probiti jer prezime Veršić ipak piza u Omišu. No ističe kako mu je zapravo bilo teže jer se od njega uvijek očekivalo više. Najveća mu je čast bila kad ga je Mijo Stanić, ravnatelj Omiškog festivala klapa, pozvao kao člana žirija na jubilarni 50. festival, ali svake je godine festival i zabava i izazov. Kraj svake ocjene stoji ime i prezime i riječ je o vrlo zahtjevnom poslu koji klapaši shvaćaju i više nego ozbiljno.

Odlučuju nijanse

– Ponekad odlučuju nijanse, sitnice. Ponekad klapa ne otpjeva ne baš najbolje na pozornici, a onda ih slušam kasnije, na večeri kad su opušteni i pitam se jesam li pogriši. Moj je savjet voditeljima da inzistiraju na tekstu i atmosferi pisme. Danas se previše pati od savršene točnosti, to je moj dojam. Naravno, ako se ne možeš sastavit u akordu, onda se lipo vrati doma, ali ako neki glas malo šporka akord, to ne mora bit presudno. Za natjecanja voditelji trebaju birat ono što klapi leži, a ne što se voditelju sviđa – poručuje Vele.

U dosadašnjem omiškom programu, realizirane su Debitantske večeri u Bolu i Večer mješovitih klapa u Blatu, na kojima je Vele nastupao kao ocjenjivač. U Bolu je nedavno pobjedu odnijela ženska klapa Izergo iz Lumbarde s otoka Korčule. Pitali smo ga postoji li veza između njega i te pobjede, na što nam je odgovorio kako je pobjeda i više nego zaslužena. Pjevale su, kaže, dobro, najbolje od svih i zaslužile su taj poticaj i motiv za daljnji rad. Podsjetile su ga, tvrdi, na Revelinke.

Vele nam otkriva kako se ove godine na Omiški festival vraćaju neka poznata imena, poput Vokalista Salone, Contre, Stina, Vinčaca, Pinguentuma, te kako nas čeka zanimljivo finale jer svi žele nagrade.

Klape su, kaže Vele, umorne, imaju puno gaža, komercijalne su i koriste instrumente, a ako želiš nastupiti na Omišu, onda moraš mjesecima mukotrpno vježbati i brusiti akorde. Da nema toga prestiža omiške nagrade, koja je još uvijek klapašima vrlo bitna, klapski svijet bi se raspao.

Za kraj smo ga pitali ono što ga mnogi pitaju, osjeća li se kao Korčulanin ili Splićanin.

– Split moga ditinjstva i Split danas se ne mogu usporedit. Sićam se kakav je Split bio; gledali smo Hajduka i Jugoplastiku, znalo se u kojim su kafićima sportaši, u kojima su klapaši, Split je imao dušu. Taj identitet se gubi, bilo je i onda Torcide i svakakvih ludosti, ali sve je bilo nekako pitomije, uz više zafrkancije. Uvik mi je drago poć u Split, tamo mi je obitelj, dica, unuci. Kad vidim svih, obavim sve one silne šopinge sa ženom, od kojih me skoro kolpa, bižim doma – u Korčulu.

Naslovnica Život