Mozaik Život

UVIJEK ZANIMLJIVA

S Majom Sever otvoreno o raznim borbama, pa i ovoj: Sve nas doma čeka puna perilica, ručak koji se mora završiti, ženama je teže, sve i kad im je partner najbolji na svijetu...

UVIJEK ZANIMLJIVA

Maja Sever, dugogodišnja HRT-ova urednica i novinarka te jedno od najprepoznatljivijih lica s malih ekrana, proteklog je mjeseca imenovana predsjednicom Sindikata novinara Hrvatske. Njezina borba za prava kolega poznata je i otprije, a s novom ulogom najavila je još jaču borbu kojim bi novinarska prava bila regulirana na nacionalnoj razini. Prije nekoliko dana vratila se iz Turske, gdje je sudjelovala na konferenciji o pravima žena u medijima, kao i o zlostavljanju na društvenim mrežama, a u razgovoru za "Reflektor" dotaknula se novog angažmana, dosadašnje karijere, ali i prijetnji koje je i sama zbog svoje profesije dobivala.

Kako ste kazali, kao predsjednica Sindikata borit ćete se za kolektivne ugovore te granski kolektivni ugovor. Što mislite o pravima novinara danas?

- Smatram da su na lošijoj razini nego što su bila prije niza godina. Primjer je to što smo nekad imali jedanaest kolektivnih ugovora u medijima u cijeloj Hrvatskoj, a danas imamo samo dva, i to u Hini i na HRT-u. Jednostavno kao da su poslodavci, kad su istekli ti kolektivni ugovori, jedva dočekali da nitko ne traži nove, a kolege su, pomalo zbog krize i teške situacije, odustali od borbe.

Prema zakonu, prema međunarodnim konvencijama, mi novinari, kao i svi drugi radnici, imamo pravo na sindikalno udruživanje i borbu za kolektivni ugovor koji u svakom slučaju ojačava zaštitu specifičnih prava za naše zanimanje. Kolege u privatnim medijima imaju neki dogovor s poslodavcima, ali kada se on stavi crno na bijelo i potpiše, onda ima snagu ne običnog dogovora koji može poslodavac jednostrano razvrgnuti, nego službenog dokumenta.

Napadi i prijetnje

U kojim su pitanjima novinari najviše oštećeni, odnosno u kojim sve segmentima ima mjesta za napredak?

- Prvo, novinari su potplaćeni. Opseg posla se povećao zbog razvoja novih medija i općenito situacije na medijskom prostoru. Više se od nas ne očekuje da samo izvještavamo, mi sad moramo znati snimati, lektorirati... Mlađi novinari ulaze u svijet rada sa zaista iznimno niskim plaćama i nereguliranim obvezama poslodavca.

Mnogi rade puno više od propisanog radnog vremena i za to nisu adekvatno plaćeni, a da ne govorimo o noćnim satima... Ne mogu ni tražiti da im se za taj rad plati jer nemaju nikakav ugovor koji ih štiti, a fluktuacija honoraraca, izmjena ljudi u redakcijama je vrlo velika. Dokazano smo zamjenjivi, čemu poslodavci, urednici često pribjegavaju i time se stvara ta neka egzistencijalna nesigurnost iz koje proizlazi i niz drugih problema na medijskoj sceni.

Čini se da su sve češći i napadi te prijetnje na zaposlenike medijskih kuća. Naime, i vi ste bili žrtva prijetnji...

- Sad sam baš bila na jednoj radionici, to je veliki problem svugdje, ne samo u Hrvatskoj. Počinju se definirati nekakva pravila i savjeti za koje vjerujem da će vrlo skoro zaživjeti i kod nas. Treba odrediti niz stvari - kako će se cijela redakcija ponašati kod određenog teksta koji može izazvati negativne komentare, na koji način redakcija, odnosno uredništvo može zaštititi novinara pa do onih zakonskih poteza koje smo slobodni napraviti, a koje sam, recimo, ja napravila.

Čovjeka koji mi je prijetio u inbox prijavila sam policiji koja je tu prijavu prihvatila i on će se procesuirati. Dakle, smatram da svi zajedno moramo probuditi u sebi solidarnost. Trebalo bi objasniti da je naš posao prenošenje vijesti. Mi nismo krivi za loše vijesti koje prenosimo. S pojavom tih novih medija, s dostupnosti, vidljivosti, ljudi se moraju naučiti da postoji nekakva granica i razlika između kritike i onoga što je prijetnja, zlostavljanje i vrijeđanje.

Uz vas se često vezuje epitet neustrašiva. Doživljavate li samu sebe tako?

- Ma kakvi. Nitko nije neustrašiv, pogotovo ja i vrlo neugodno mi je čitati sve te stvari, komentare. Ipak, tu je jedna vrlo važna činjenica, ja radim na javnoj televiziji i imam kolektivni ugovor, zaštićena sam i zaštićenija od većine kolega na medijskoj sceni. Upravo mi to daje dužnost i obvezu da se kroz sindikat pokušam boriti i za prava drugih kolega.

Upravo zbog te pozicije u kojoj smo mi jedna od rijetkih medijskih kuća koja ima ugovor na koji se možemo pozivati i štititi svoja prava, vjerujem da mogu pokušati promijeniti neke stvari nabolje.

Možete li usporediti sebe na početku karijere prije gotovo trideset godina i danas? Koliko se novinarstvo promijenilo s vremenom?

- Novinarstvo se tada jako razlikovalo jer, kao prvo, nije bilo drugih televizija, nije bilo novih medija, portala. Ja sam u Informativnom programu počela raditi u to jedno ratno vrijeme koje se ne može usporediti ni sa čim. Koliko sam se ja promijenila? A nisam... Postala sam možda malo iskusnija, malo ozbiljnija, ali moram priznati da taj nekakav entuzijazam i energija koja je jedno od mojih obilježja, to se za sada nije istopilo.

U principu, ja se ne osjećam kao da sam se nešto posebno promijenila, ali, naravno, cijeli svijet se promijenio, pogotovo pojavom interneta. Kad sam ja počela raditi, onda su se pripremale vijesti za 19.30 sati, a danas do 19.30 svi pročitaju sve već šest puta i uz to još tri komentara na neku vijest. Tako da je to danas potpuno drugo novinarstvo.

Koje trenutke iz dosadašnje karijere pamtite? Koji će vam angažmani ostati u sjećanju kao najstresniji, odnosno najljepši?

- Ratno izvještavanje je ono što nikom ne želite, ali to je jednostavno bila takva situacija. Hrvatska je bila u ratu i svatko je radio ono što je znao i što je mogao. Ali neka je to završilo. A najljepše... Uživala sam raditi "Hrvatsku uživo" koju sam iskreno zavoljela. Pokušavali smo otvoriti vrata javne televizije svima. Svim ljudima, svim idejama, svim pričama, svim malim predstavama, malim problemima, velikim problemima...

Ja iskreno vjerujem u javnu televiziju i ono što u životu želim raditi jest javna televizija koja je otvorena svima, koja je otvorena i za priče koje neće postići najveću gledanost na svijetu, ali će, recimo, biti važne kulturno- -umjetničkom društvu u Virovitici. To je ono što mene novinarski čini sretnom.

Proteklog ste tjedna bili u Turskoj na konferenciji o pravima žena u medijima...

- Da, to je konferencija Europske federacije novinara na kojoj smo razgovarali o pitanju ženske ravnopravnosti u medijima i tu sam isto dobila dosta zanimljivih savjeta. Moram to još malo prostudirati pa ću ih sigurno raširiti po sindikalnim i strukovnim podružnicama.

Drugi dio predavanja je također bio vrlo zanimljiv, s korisnim savjetima o zlostavljanju na društvenim mrežama. Odlasci na takve konferencije i seminare jako su važni jer vidiš iskustva drugih ljudi, upoznaš ih, dobiješ dobre ideje koje bi mogle pomoći kolegama, ne samo u sindikatu, nego i u medijima.

Mama voli bebu

Proteklog mjeseca, prije sjednice HND-a koja je išla uživo, snimatelj je ulovio kratki opušteni trenutak kada ste s kolegama razgovarali o jednom videu na YouTubeu koji ima više od dvjesto milijuna pregleda... Možete li nam otkriti o kojem je točno videu bila riječ?

- Govorila sam o pjesmici "Mama voli bebu" koja ima oko dvjesto milijuna pregleda. Mogu vam reći da me jako zanima taj novi svijet. Da ne govorimo samo o "Mama voli bebu", imam super primjer "Nedjelje u 2" za koju mi imamo finu gledanost. I onda imaš emisiju "Nu2" s Vojkom V koja na TV-u možda nije bila najgledanija, ali na YouTubeu ima više od 214 tisuća pregleda. Baš se dobro vidi ta razlika u publici.

Mi ćemo za nekakvog političara koji je zanimljiv malo starijoj publici imati super gledanost, a na YouTubeu nikakvu, a za Vojka, Gorana Bareta ćemo na YouTubeu imati ogromnu gledanost, i to je zanimljivo. Po tome se vidi i koliko se svijet promijenio, koliko su se promijenili putovi kojima ljudi dolaze do informacija i nečega što ih zanima. "Mama voli bebu" je, recimo, pjesmica koju slušaju u ovoj regiji, to su brojke koje su nezamislive. To je meni genijalno i mislim da se time sad u novinarstvu moramo vrlo ozbiljno pozabaviti.

Imate tri kćeri, jesu li one aktivne na Instagramu, YouTubeu...

- Imam dvije velike kćeri, one žive svoj život, a mala koja je sad peti razred mi je i pokazala taj video. Ona ne sluša to, puno je veća, ali pokazuje mi što sve po YouTubeu ima po dvjesto milijuna pregleda i umire od smijeha. Starije kćeri imaju 22 i pol i 19 godina, to su žene koje žive svoj život, a ova mala, to mi ne možemo uopće pratiti. To je nekakva potpuno nova generacija.

Jesu li starije kćeri krenule vašim, novinarskim putem?

- Ne, srećom. Težak je to posao, sve teži zapravo. A i bolje, cijeli život bi je onda uspoređivali – tvoja mama je ovo, a ti si ovo. Ja volim da one idu svojim putem. Starija studira antropologiju i povijest umjetnosti, sad završava preddiplomski, a druga je maturantica.

Kažite nam, jeste li se vi kao žena u novinarstvu ikad susretali s predrasudama i nepravdom?

- Kao i u svim poslovima, žena je uvijek manje plaćena od muškarca za isti posao koji radi i žena je uvijek ili najčešće, da ne generaliziram, ta koja, nakon što odradi osam sati ili deset, dođe doma gdje ju čeka puna perilica koju mora raspremiti ili uključiti, ili ujutro prije posla mora završiti ručak za klince.

I to je jednostavno naša realnost, ženama je u startu teže, bez obzira na to je li im partner najbolji na svijetu. U većini slučajeva nakon posla na kojemu odradimo svojih debelih osam sati, tu je drugi dio posla koji pada na naša pleća.

Naslovnica Život