Za poremećaj zvan "dermatilomanija" mnogi nisu čuli, iako sigurno jesu za ono što se zove "čupanje kože", "istiskivanje prištića", pa i za ono što objedinjuje gornja dva, "prčkanje" ili "kopanje po licu".

No nije nužno u pitanju uvijek lice, a nije ni poremećaj toliko bezopasan koliko biste na prvu pomislili. Uz to, ostavlja i daleko dugotrajnije posljedice od ponekog ožiljka. 

Riječ je zapravo o psihološkom poremećaju ili poremećaju navika i nagona s kojim se danas bori veliki broj, primarno mladih, ljudi. Manifestira se stalnim izvođenjem radnji koje nemaju racionalnu motivaciju, a štetni su za bolesnika - u ovom slučaju radi se o kopanju vlastite kože, najčešće do te mjere da to rezultira trajnim oštećenjima, piše Zdravo Budi.

O ovoj temi progovorila je i poznata "celebrity" dermatologinja s adresom u Londonu, Justine Kluk. Specijalizirana je za akne, a kaže da mnogi njeni pacijenti s problematičnim licem razviju i ovaj poremećaj.

"Ukratko, dermatilomanija se odnosi na kopanje po vlastitoj koži. Većina nas se s vremena na vrijeme počeše ili istisne koji prištić, naročito ako imamo problematično lice ili kožne bolesti poput ekcema. No ono karakteristično za dermatilomaniju je da ju prati neugodan osjećaj da jednostavno ne možete prestati", objašnjava stručnjakinja za Rafinery 29.

Dodaje i kako njeni pacijenti najčešće ove radnje obavljaju nesvjesno, u trenucima dosade ili kada gledaju televiziju. Područja koja su najčešće zahvaćena su lice, ruke i noge, ali često i skalp, a nakon diranja ostaju kraste i ožiljci.

"Čupanje pacijenti redovito izvode na aknama ili suhoj koži, posebno onoj na usnama ili zanokticama. Umjesto prstima, pacijenti znaju grubu kožu gristi i zubima", kaže dermatologinja.

Kada posjetiti liječnika?

Rafinery 29 donosi i priču žene koja je sasvim slučajno shvatila da boluje od ovog psihološkog poremećaja. Oduvijek je grizla i čupkala kožu s usnica i u tome nikada nije vidjela ništa loše - sve dok jednog dana nije potpuno krvavih usta i brade prošetala kolodvorom kad ju je zaustavila jedna potpuna neznanka.

Osupnuta žena pretpostavila je da je prolaznica upravo licem poljubila pločnik, no to nije bio slučaj. Kad joj je ova objasnila da nije, ispričala joj se i nastavila dalje, a protagonistica priče shvatila je da joj itekako treba pomoć - ali ona stručna, liječnička.

Justine Kluk za Refinery napominje i kako je ovim poremećajem zahvaćeno između 1.4 i 5.4% pacijenata, iako se mnogi rijetko odlučuju na liječenje. U međuvremenu forumi vrve upisima anonimnih bolesnika koji su u strahu od suočavanja s vlastitim poremećajem.

Svode se, dakako, na isto. Kopanje po koži iz navike prerasta u opsesiju i počinje stvarati probleme u svakodnevnom životu. Brojni tinejdžeri žale se na nemogućnost prestanka čak i dok su u školskim klupama, pa doživljavaju razne neugodnosti. Drugi to rade na poslu, neki se kod kuće ne odvajaju od ogledala tražeći i najmanju nepravilnost koju će riješiti istiskivanjem ili čeprkanjem.

U svim je navedenim slučajevima potrebna liječnička pomoć prije nego na koži ostanu trajni ožiljci. O ovoj je tematici snimljen i dokumentarni film "Scars of shame" ("Ožiljci srama") koji bi trebao pomoći svim oboljelima da najprije prihvate da imaju problem, a potom i potraže pomoć.

I društvene mreže vrve iskustvima onih koji su se uspjeli izboriti s ovim poremećajem, nažalost i svjedočanstvima onih koji se s njim još uvijek bore. Osjećaj srama i neugoda zbog posljedica vlastitog djelovanja mogu ponekad rezultirati i povlačenjem u sebe, čak i depresijom, stoga je važno pacijente osvijestiti u saznanju da postoje mnogi koji se bore s istim problemom kao i oni.