Mozaik Showbizz

CIJELA POVIJEST

Pitali smo Meri Cetinić zašto nije pjevala za Olivera, a otkrila nam je i zašto nije bila na Prokurativama; Otvorila nam je vrata rodne kuće u Blatu i pokazala stvari koje nikad nitko nije vidio...

CIJELA POVIJEST

Prva ulica broj 38. Blato na Korčuli. Vrata otvara jedna od najboljih pjevačica zabavne glazbe koju smo ikada imali. Meri Cetinić. Dogovorili smo se naći na kavici zbog snimanja dokumentaraca o Oliveru i Zdenku Runjiću, ponudila mi je da sjednem.

Sok, pa kolači. Pa tema od prije nekoliko dana. Zašto nije bila na pozornici koncerta za Olivera, ili zašto nije bila niti u gledalištu? Stvarno, kako to, što bi rekao Vojko?

No dobro, ne treba tu tražiti nečiju zloću, možda je jednostavno netko od dragih glazbenika koji su priredili emotivan tribute Oliveru, previdio njezinu važnu ulogu.

Nije ljuta, draga je i vjeruje da su ljudi dobri. Sjedimo tako i razgovaramo, dobro malo i tračamo stanje na glazbenoj sceni. Stiže kći Ivana, također pjesnikinja i glazbenica s kojom je snimila cijeli album.

More

Pa druga tema, zašto na kraju ipak nije nastupila u sklopu ovogodišnjeg Splitskog festivala nego je izvođenje hitova grupe More, koju je suosnovala još početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, prepustila mladim nadama i wannabe pjevačicama?

"Nismo se na kraju dobro razumjeli, nisam mogla preko sebe“, kratka je Meri.

To znači, Volariću ne ispituj dalje.

Dobro, šutim.

Ali ovdje mogu napisati da mi nije jasno tko je osim nje mogao otpjevati "More“, "Ja ću plakat sama“, "Samo simpatija“, ili "Gdje god da pođem“? Ili tko se to mogao usuditi?

Evo pokušavam se staviti u ulogu tih mladih pjevačica, da ti netko ponudi pjevati "More“, a Meri je tu živa i zdrava, rekao bih hvala puno, ne bih ja.

Ali, svako daljnje razmišljanje narušilo bi blagu ljetnu večer u starom i poviješću natopljenom Blatu. I Meri, kao da je znala da bih sada mogao krenuti u monolog o nepravdi od stoljeća sedmog, iznenada predloži: "Hoćeš vidjeti moj mali muzej?“

Bio sam iznenađen i pomislio da sad treba ići tko zna gdje. Međutim, lastavica otvori sobu do i preda mnom se otvori povijest hrvatske glazbene scene, bar onaj njezin dio koji dotiče karijeru drage Meri.

Otac električar, majka, dva brata, mala Meri u djetinjstvu, prvi nastupi, naslovnice velikih i malih ploča, fotografije iz novina i časopisa, grupa More, čak i ona iz 73. s Oliverom, fotografije s dodjele zlatne ploče s Ljupkom Dimitrovskom i Novim fosilima, silna priznanja i plakete, nagrade za uporan rad i pjevanje, sve je tu. U toj skrivenoj sobi na broju 38.

- Nitko to nikada nije vidio, nisam sigurna što da radim s tim - opet je preskromna Meri.

A sve je tu, u toj sobi. Vrijeme nakon odlaska iz "Mora“, pa prvi solo album nazvan "Meri“, još sada davne 1979. godine. I ovom prilikom naglašava da joj je nakon odlaska iz grupe puno pomogao brat Ante s kojim je radila i snimala u Nizozemskoj.

Imala je, priznaje i sreće jer se pisanja pjesama za nju prihvatio veliki Zdenko Runjić.

Pa teško, dragi čitatelji, da ste bili na nekoj imalo uspješnoj fešti, naravno, onoj bez vriskanja cajki, a da niste zapjevali "Četiri stađuna“, "U prolazu“, "Zemlju dide mog“, "Lastavicu“ ili "Konobu“. Ako jeste, mijenjajte bend koji vam svira na feštama.

I tako opet u razgovoru dotaknemo Olivera. Njezin duet s njim, "Sunce mog života“:

- Čudna je priča oko te pjesme. Jedanput sam snimala nešto u studiju u Zagrebu i poslije mene termin je imao Oliver, kako bi snimio tu pjesmu. Ali, pjevačica koja je to trebala pjevati nije se pojavila. Kaže meni Oliver nema je, šta da sad radim?

Ma znaš što, a znali smo se iz djetinjstva, ajmo ti i ja to onako malo probati. Odsvirao mi je dva ili tri puta i bio je jako zadovoljan. Odlučili smo snimiti. Vjerujte, pjesma je snimljena iz prvog pokušaja, onako kako smo ju otpjevali, takva je ostala. Tako je kad imaš nekog da te vodi kroz pjesmu, nismo niti jedanput ponovili - priča mi Meri, dok na Blato i Korčulu pada mrak.

U srcima

I zagleda se lastavica naša mala negdje u daljinu. Čim se spomene Oliver, kao i većina nas.

"On je u srcima svih ljudi, pruža ljubav s tim svojim pjesmama, to neće nikad nestat. On je uvijek tu s nama i bit će dok smo mi tu. Zamišljam kako mu je sada gore. Otišli su Popadić, Fiamengo i Runjić, možda su opet neko društvo negdje gore" - šaptala je na rubu suza.

Bilo je vrijeme za ostavit je samu na broju 38. U svom malom privatnom muzeju, u tajnoj izložbi jedne blistave karijere koju nikada neće zasjeniti istočnjačka invazija, tako popularna da dobiva vlastite radio i TV postaje.

Jer, kao, narod to želi. Da? Koji narod? Dajte prestanite glumiti i ništa ne znati, iako znam da je tako lakše. Proći će trendovi oponašanja jeftinih, u gumu utegnutih silikona. Temeljci će ostati.

Ne možeš njih iz mora niti naših srca iščupati, da kupiš još sedam TV postaja. Ostat će i pjevati se Oliver, Zdenko, Dino, Meri, Đorđe, Arsen, Gotovac, mnogi drugi, stariji i mlađi od njih. To se zove identitet. Podneblje. Nebo. Pod kojim spavaju naši stari.

Naslovnica Showbizz