Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić

Ante Tomić: Ako smo i ustaše, Pupovac to ne smije reći. A Momčilu Staniću zabrane nastup u Vukovaru, dok Thompson dobije 400 tisuća kuna za koncert na splitskoj Rivi

VLAŠKA POSLA

Premda je čitava Hrvatska išarana ustaškim grafitima, i visoka državna izaslanstva nose vijence na ustaške komemoracije, i u knjižnicama se prodaju ustaške knjige, a na televiziji ih srdačno preporučuju, i premda navijači na stadionima razvijaju ustaške natpise, pjevači s pozornica izvikuju ustaške pozdrave, a predsjednica se udvara ustašama u opskurnom tjedniku koji gaji nježna čuvstva za režim Ante Pavelića, mnoge je uzrujalo kad je Milorad Pupovac uljudno primijetio da nam zemlja, da oprostite, nešto nalikuje na NDH.

Nema tko zbog toga nije protestirao, branitelji, pravaši, biskupi, Torcida, sindikati, dobrovoljni davatelji krvi, sportski ribolovci, pčelari, gljivari, planinari, radioamateri, šahisti, hevimetalci, bajkeri, vegetarijanci, čak i Miroslav Škoro i Tomislav Karamarko.

Objavljeno je valjda sedam stotina sedam ljutitih novinskih komentara i još dvaput toliko otvorenih pisama građana i udruga sa sve čudnijim prijedlozima kako kazniti drskog klevetnika.

Zajednica udruga branitelja Krapinsko-zagorske županije, na primjer, neodgodivo zahtijeva da predsjednica države Miloradu Pupovcu oduzme vojni čin.

Jedva bi se našao desničarski portal koji to jučer nije prenio, a da se baš nitko nije razumno upitao otkud uopće Miloradu Pupovcu vojni čin, koliko je visok, tko mu ga je dao, je li Milorad Pupovac služio u kopnenoj vojsci, mornarici ili zrakoplovstvu i, napokon, šta ste to vi, ljudi, jebote, pušili?

Milorad Pupovac nema, naravno, nikakav vojni čin, ali to je vjerojatno suvišno napominjati.

"Svejedno mu ga oduzmite!", doviknuo bi netko od onih krapinsko-zagorskih obješenjaka dodajući džoint kolegi.

Cijeli je ovaj slučaj krajnje neobičan. Kraj tisuća otvorenih, javnih izraza naklonosti ustaškoj ideji, besramnog nijekanja ustaških zločina i ismijavanja žrtava Jasenovca u izravnom programu Hrvatske televizije, kraj navijačkih klicanja Vjekoslavu Maksu Luburiću i batinanja srpskih povratnika u kninskom kraju, opći je sud kako je Milorad Pupovac pretjerao.

Jedan je Srbin uzeo sebi jedno pravo koje mu ne pripada. Ako smo i ustaše, Pupovac to ne smije reći.

Četnički debil

Srbi moraju znati gdje im je mjesto, kontao je valjda i vukovarski gradonačelnik Ivan Penava kad je zbog širenja nacionalne mržnje prošlog vikenda zabranio koncert nekog Momčila Stanića zvanog Momo.

Na internetu se uskoro pojavila nacionalistička poskočica koju je rečeni snimio početkom devedesetih i, po duši govoreći, Ivan Penava nije pogriješio. Momčilo Stanić Momo je autentični četnički debil, što kažu, jedan kroz jedan.

Od Dvora do Kostajnice, od Petrinje do Gline
Žive samo Srbi i Srpkinje fine, 

pjeva Momo na živahan elektronički ritam, a vi se u mislima momentalno nađete u nekakvoj zadimljenoj krajinskoj krčmetini, gdje neoprani muškarci u maskirnim uniformama lakim pješačkim oružjem sporadično pucaju po lamperiji.

Čik, Franjo, čik, dođi na Baniju
Pa da vidiš kako Krajišnici biju
Čik, Franjo, čik, dođi na Baniju
Pa da vidiš kako braća Srbi biju,

izaziva u refrenu pjevač prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, a publika se sasvim raspamećuje od veselja.

"Ljuljaj!", dobacuje vragolasto Momo u intrumentalnom dijelu, na što jedan gost hvata konobaricu Milenu za sise.

Milena ciči: "Dušane, pušćaj, kazaću te ženi!"

Mi smo, gospon Franjo, ovde Srbi pravi,
Svima nam se sija kokarda na glavi,

poručuje s pozornice Momo na kraju, a vi izvan svake sumnje zaključujete da je njegov koncert trebalo zabraniti. Nema tako visoke dobne granice nakon koje bi trebalo dozvoliti takvu pornografiju.

Nevolja je, međutim, da Ivan Penava sluša slične pjesme, samo kad ih naši, Hrvati pjevaju. Jer, dozvolite, dvadeset četiri godine od kraja rata smijemo valjda upitati, po čemu su stihovi "Čik, Franjo, čik, dođi na Baniju/ Pa da vidiš kako braća Srbi biju" zapravo drugačiji od stihova "Čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici/ Stići će vas naša ruka i u Srbiji"?

I jedna i druga pjesma jednako je politički nekorektna, isključiva, s jednakom ratnohušačkom porukom, samo što će pjevača prve zabraniti, a pjevač druge će dobiti četiristo tisuća kuna iz gradske blagajne za koncert na splitskoj Rivi.

Hrvatima je očito dopušteno, pa i poželjno, nešto što Srbima nije. Možete li navesti ijedan razuman argument, argument koji nije totalno nacionalističko sranje, zašto Hrvati u pjesmama smiju prijetiti Srbima, a Srbi ne smiju prijetiti Hrvatima?

Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE