Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić

Ante Tomić: Ako pratite sve ove priče s neobjašnjivim bogatstvom hadezeovaca, shvatit ćete da su Pupovac i lista SDSS-a razuman i zreo izbor

zna to i ćiro
Neugodno je biti Milorad Pupovac, vidjelo se i po gnusnim natpisima kojim su mu išarali plakate

Teško je kazati što je radio producent na tome televizijskom spotu, osim što je donio kavu i pecivo dok su Ćiro Blažević i snimatelj napravili svoj kratak, jednostavan posao. U jednom jedinom nepomičnom kadru, s oskudnom rasvjetom, bez dronova, kranova i šina, bez šminke, statista i trikova, bez violina, flauta, rogova i timpana u pozadini, snimili su Ćiru kako izgovara šest rečenica. Kraće i jednostavnije od toga zapravo ne može. Ne bi čudilo da su to učinili, čak i ne osobito tehnološki naprednim, mobitelom.

Spot u kojemu Ćiro podupire Samostalnu demokratsku srpsku stranku Milorada Pupovca nije valjda stajao više od pedeset kuna, a bolji je od ičega što smo vidjeli u predizbornoj kampanji za Europski parlament. Bolji i od, neusporedivo skupljeg, posjeta Angele Merkel Zagrebu.

Sve raskošno producirane reklame, autobusi, džambo plakati, sportske dvorane, reflektori, razglasi, zastave, sve to grozničavo nastojanje nekih zakočenih i sebičnih osoba da se prikažu kao ljudska bića puna razumijevanja, blijedi pred trenutkom u kojemu Ćiro Blažević mirno, nasmiješeno kaže: “Sine, slušaj što ti tvoj Ćiro kaže. Svi ljudi su jednaki.”

Ne čudi da je televizijski spot tako uzrujao nacionalističke manijake da njegovom junaku prijete smrću. Slavni je nogometni trener zapanjujuće uvjerljiv. Da netko tako pogodi emociju, razoruža gledatelja svojom jednostavnom ljudskošću, nije samo rijetko viđeno u političkom marketingu, već i u filmu i kazalištu. Svega mi, da su Ala Pacina uzeli, ne bi bio dobar kao Ćiro Blažević. Ako mene pitate, tih je trideset osam sekundi raspršilo sve sumnje za koga treba glasati.

Bogati hadezeovci

Iako je izgledalo kako nekakav Pupovčev hir da se jedna manjinska stranka natječe za Europski parlament, događaji u posljednje vrijeme učinili su listu SDSS-a razumnim i zrelim izborom. Za početak, pratite li sve ove priče s neobjašnjivim bogatstvom hadezeovaca. U posljednjih je nekoliko mjeseci isplivalo tako mnogo dreka da je to upravo zagušujuće, jedva da bi se više našao zastupnik ili ministar vladajuće stranke, a da mu imovina vrijednošću mnogostruko ne nadmašuje mjesečne prihode.

Stanovi, vinogradi i kuće Josipa Đakića, hotel njegova sina, brojne nekretnine Gorana Marića, tajanstveni Mercedes ministrice Gabrijele Žalac, njezina sumnjiva veza sa šibenskim poduzetnikom Josipom Stojanovićem koji je Zdravka Marića vodio na Svjetsko prvenstvo u Rusiju, višemilijunski krediti Milijana Brkića, takozvani roštilj Tomislava Tolušića, bračka vikendica Lovre Kuščevića...

U pravilnom ritmu, iz dana u dan novine i portali donose sve čvršće argumente zašto hadezeovci vole Hrvatsku. Pa hvala kurcu da je vole, da se poslužimo lijepim narodnim izrazom, kad pogledate šta im je sve Hrvatska omogućila, kakav im je lijepi život njihova domovina dala.

Gdje bi još dvadesetogodišnji musavi sin Josipa Đakića vozio Mercedes preko gradskog parka? Gdje bi u Europi ministar ostao ministar nakon što su ga na ruskom stadionu fotografirali na leđima poduzetnika? Kome ne bi bilo neobično da je brat potpredsjednika vladajuće stranke dobio u najam više od trideset poslovnih prostora u centru glavnog grada? U kojoj bi to državi Tomislav Tolušić imao roštilj od sto dvadeset metara kvadratnih?...

Nasuprot njima, Milorad Pupovac ima jedan umjeren građanski život. Premda njegovi protivnici podrugljivo kažu kako je unosno biti Srbin, to nije baš tako. Svi znamo da je to laž. Dokazano je mnogostruko unosnije biti hadezeovski ministar i zastupnik, pa čak i sin, brat ili supruga hadezeovskog ministra i zastupnika.

Dapače, neugodno je biti Milorad Pupovac. Vidjeli ste to i po gnjusnim natpisima kojom su mu išarali plakate, po užasavajućoj mržnji kojom su se okomili na jednoga čovjeka koji baš ništa ružno nikad nikome nije kazao ni učinio.

Postavite sebi pitanje s plakata, zamislite se na trenutak na Pupovčevu mjestu: kako je biti Srbin u Hrvatskoj? Koliko bi vas trpilo ono što on trpi, svakog usranog dana u posljednih dvadeset devet godina, da vas netko na savršeno nedužnog pljuje i vrijeđa da ste izdajica, a da vi svejedno ustrajete i svaki dan izlazite iz kuće na ulicu, spremni na novu porciju pljuvačke i uvreda.

Milorad Pupovac nema čvrstih argumenata, ni u pokretninama ni u nekretninama, da voli Hrvatsku kako je Tolušić, Đakić, Brkić i Žalac vole. On je ovdje bez interesa i usprkos svemu. Ako to nije autentično domoljublje, ja ne znam što je.

Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE