Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić

Ante Tomić: Prinčevi pretvorbe i privatizacije lubanje razbijaju kao ljuske jajeta, a ni oni ni njihovi roditelji iz krševite provincije ne shvaćaju da su nešto krivi

samouvjereni blesani
Nikolina Vuković Stipaničev/HANZA MEDIA

Kad u gluhu noćnu uru sa subote na nedjelju usnulim gradom odjekne sirena ambulantnih kola, nitko se ne uplaši kao roditelji adolescenata. Momentalno se zaguši telekomunikacijski promet jer sve zloslutne majke zovu svoje kćeri i sinove da ih pitaju gdje su, a sinovi i kćeri obično im ne odgovaraju jer ne čuju telefonsko zvono od buke na koncertu Milice Todorović u Hemingway baru.

Ostatak noći izbezumljene žene piju Normabele s alkoholom vjerujući kako je u onim ambulantnim kolima prošlo njihovo raskrvareno i izdišuće dijete. Do jutra ga u mislima tri puta pokopaju, oplaču i razdijele njegovu odjeću Crvenom križu i Caritasu.

Nema zaista na cijelome svijetu većeg užasa nego kad vam iza ponoći na vrata dođu dva policajca da vam kažu kako su vam sin ili kći poginuli u prometnoj nesreći, a nije to ni tako rijetko kako bismo željeli da bude.

Užas na kućnom pragu

Ove je subote opet poginuo jedan devetnaestogodišnjak. Izvukli su ga iz slupanog BMW-a i prva je vijest bila ohrabrujuća, portali su javili da su ga uspjeli reanimirati, ali do jutra su liječnici izgubili bitku za njegov život. Još jedna se žena u kućnoj haljini pred zoru bespomoćno srušila na pod kod ulaznih vrata i zavijala od tuge jer njezina malog više nema.

Pa i vikend prije ovoga jedan je devetnaestogodišnjak ohoho pijan skrivio prometnu nesreću na Bačvicama. Sretna je strana ovoga slučaja da nije bilo ljudskih žrtava, a nesretna, ili možda prije groteskna, jest da je mulac razbio službeni policijski auto. Otac izgrednika, sad već bivši policijski načelnik Slobodan Marendić, sutradan je dobrohotno primijetio kako mu se "sin osjetio sposoban i hrabar" kad je s jedan zarez sedam promila sjeo za volan.

To je valjda trebalo umiriti javnost, da se načelnikov sin osjećao sposoban i hrabar? Pa tko se ikad s nalivenom tikvom nije tako osjetio? Ljudi obično i piju da bi se osjećali sposobni i hrabri. Puna su groblja sposobnih i hrabrih momčina, kojima su zadnje riječi bile: "Pridrži mi pivo i gledaj ovo." I onaj što je prošle subote poginuo u BMW-u, kao i onaj Kamenički što je u Vrapču ljetos Mercedesom od sedamsto pedeset hiljada eura ubio dvije žene, nesumnjivo su bili sposobni i hrabri mladići.

Prometne nesreće, generalno, ne izazivaju oni skromni i sumnjičavi, koji se podcjenjuju, doživljavaju sebe nesposobnima i kukavicama. Ako je kojemu siromašnijem mladiću, maturantu matematičke gimnazije i veslačkom reprezentativcu, u subotu navečer otac ozbiljno uručio ključeve starog Fiata Punto da s curom pođe u Vanilla Club na koncert Popularnog Jole ili u Quasimodo na Vojka Vrućinu, on je vjerojatno popio samo dva piva s limunom, jer već za treće više nije bio likvidan, i ćaćinu je kantu bez ogrebotine vratio ispod prozora obiteljske kuće. Ako je taj i imao prometni udes, vjerojatno ga nije skrivio.

Samouvjereni blesani

Junaci crnih kronika u mnogo većem postotku su samouvjereni za volanom, blesani koji su precijenili svoju vozačku vještinu i reflekse kad popiju. I takvi se gotovo bez izuzetka okreću na krov, probijaju ograde i ruše u jarke u skupim automobilima. Oni ne mogu uništiti manje od tristo hiljada kuna.

U nesrećama se monotono ponavljaju iste marke, BMW, Porsche, Mercedes, Audi, Ferrari... i uvijek ista vrsta devetnaestogodišnjaka: sin poznatog ugostitelja, ili veletrgovca građevinskim materijalom, ili generalnog zastupnika njemačke autokuće, ili većinskog vlasnika osiguravajućeg poduzeća...

Nesreće na našim cestama zastrašujuće često izazivaju potomci jedva pismenih skorojevića iz krševite provincije, kojima je brzo stečeni novac smutio i ono malo pameti što su je nekad možda imali. Razmaženi nasljednici novih bogataša strojevima od pet stotina konjskih snaga ubijaju silovito, u trenu.

Prinčevi pretvorbe i privatizacije, odrasli u mramornim palačama na periferiji, lubanje razbijaju kao ljuske jajeta, brzinom od dvjesto pedeset kilometara na uru. I na kraju, nakon svega, ne postaju ni pametniji, ni pristojniji, ni ponizniji, ni oni ni njihovi roditelji. Ne shvaćaju da su oni nešto krivi. "Ostavite jadno dijete na miru!" dobacuje gnjevno gospođa Kamenički novinarima, dočekujući svoga sina ispred istražnog zatvora.

I možda ih zaista ne treba uznemiravati, ni nju ni njezina debila. Jer njima pripada budućnost, oni su sposobni i hrabri, gospodari našega svijeta.

Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE