Mišljenja Uvik kontra

Uvik kontra

Damir Šarac

Damir Šarac: Split 1980-ih nije bio mjesto sreće. Je li bio bolji tada ili je sada, nemoguće je zaključiti... Dobro smo i živi kakvi smo

drukčija slika grada
Nikica Barić, autor knjige ‘Split 1980-ih’

Balade o Splitu kao mjestu sreće osamdesetih godina ogoljuje povjesničar dr. Nikica Barić u najnovijoj knjizi "Split 1980-ih", a najzanimljivije analize i zaključke koje je pronašao u izvorima iz tog doba, puno toga u novinama i drugoj periodici, podijelio je u intervju u subotnjoj 'Slobodnoj' s urednikom Ivom Bonkovićem.

Neki događaji u Splitu 80-ih bili su nevjerojatno slični današnjima: partija gubi snagu, s omladinom 'nešto nije u redu', grad je 'opkoljen' došljacima...

Iz toga izlazi kako stanje u gradu i nije bilo tako sjajno; nakon blještavih sedamdesetih koje je obilježila masovna izgradnja stambenih naselja i društvenih sadržaja, obilježenih nezamislivo važnim podizanjem infrastrukture i kvalitete života uoči Mediteranskih igara 1979. godine, te okrunjenih uvrštenjem Dioklecijanove palače i povijesne jezgre na UNESCO-ovu Listu svjetske spomeničke baštine, došle su godine kroz koje se spori socijalistički sustav još uvijek valjao, ali inercijom.

'Božja volja' komiteta

Interesantno je primijetiti kako se Barićeva slika Splita osamdesetih uklapa u opću ocjenu jugoslavenskih zbivanja koje je također u razgovoru za 'Slobodnu' kolegi Damiru Piliću iznijela splitsko-beogradska povjesničarka dr. Branka Prpa, navodeći kako se jedinstveni jugoslavenski eksperiment koji je imao mnoge dobre strane (ekonomski napredak stanovništva, učinkovita borba protiv siromaštva, stvaranje stabilnog srednjeg sloja, besplatno školovanje...) ipak počeo značajno urušavati nakon Titove smrti i to zbog petrifikacije koja se vukla još od sedamdesetih godina i odbijanja partijskih struktura da se prijeđe na tržišnu ekonomiju usprkos činjenici da su mnoga poduzeća već bila uspješna na svjetskim tržištima, te položaju Centralnog komiteta kao 'božje volje' koja je odlučivala o svemu, od gospodarstva do kulture.

Split tog doba još je uvijek (a kad nije) živio na staroj slavi i velikim uspjesima, doduše moćna građevinska poduzeća drmala su u regiji i inozemstvu, cvalo je nakladništvo, intelektualni i zabavni mainstream bio je na visokoj razini, s dvije radničke plaće moglo se komodno živjeti, penzioneri su bili dostojanstveno zbrinuti i s te strane može se reći kako je Split bio pojam dinamične sredine koja ne sluti kakva joj se katastrofa približava.

Međutim, već su se opažale velike pukotine, grad je bio strašno zapušten, pun kartušine i smeća, zelene površine gotovo da i nisu postojale, kanalizacija se ulijevala u luku, a odatle zapljuskivala gradske plaže, spomenička baština nije bila valorizirana na razini kakvu bi zasluživala, teška industrija trovala je zrak, vodu i zemlju, turizam je bio "u prolazu", a ugostiteljstvo na niskim granama...

Socijalistički divovi počeli su posrtati, ali o tome se nije smjelo govoriti osim u analizama sastavljanima za partijsku strukturu. Tako je, primjerice škver na dva kruzera građena za finskog naručitelja koji se danas spominju kao najveći ponos naše brodogradnje, Amorelli i Isabelli izgubio, prema procjeni, i po 20 milijuna dolara po brodu. Možda bi u budućnosti, da je bilo još ovakvih narudžbi, gubitak i nestao, ali to se nije dogodilo.

Nestašice i redukcije

U Barićevoj knjizi dosta je i primjera o lupeštini, pa je urbana legenda pričala kako pola Dalmacije ima gradele izrađene od škverskoga materijala, sva dica su opskrbljivana garburom, čak je i vodokotlić u pogonu bio okovan u rešetku da ne bi nestao, a jednom je s gradilišta na Pujankama nestao cilindar bagera težak šesto kilograma. Ako su mali ljudi mračili na malo, onda je pitanje koliko su u džepove spremali veliki igrači...

I prekomjerno zapošljavanje u jednom je trenutku postao problem što se najbolje ističe iz legendarne izjave generalnog direktora Jugoplastike, koja je na vrhuncu zapošljavala i trinaest tisuća radnika: "Ne daj Bože da svi zaposleni jednog dana zaista dođu na posao, tek onda ne bi znali što da radimo!" Jugovinil je poslovao s velikim gubicima, pa je jedan stručnjak Splitske banke izjavio je da bi bila manja šteta da se tvornica zatvori i radnicima isplaćuju plaće, nego da nastavi raditi i gomilati gubitke.

Prve godine toga desetljeća i u Splitu su obilježene nestašicama robe široke potrošnje, ulja, kave, deterdženta, mlijeka, a česte su bile i redukcije struje.

Međutim, za razliku od današnje nesigurnosti, posao je bilo gotovo nemoguće izgubiti, a zaraza konzumerizma nije postojala: izbor robe široke potrošnje bio je mali, pa se nije puno ni trošilo. K tome, čuvena jugoslavenska inflacija "jela" je kredite pa bi nakon nekoliko godina rate postajale smiješno male.

Faturete su bile glavni hit među radnicima vještih ruku, pa su novine nalazile slučajeve proletera koji su mjesecima bili po bolovanjima, a za to vrijeme gradili vikendice po otocima i bavili se poljoprivredom. Za život većine stanovništva bez velikih ambicija, u društvu kojem su svi imali podjednako (osim tzv. budžovana) to je bilo sasvim dovoljno za opću sreću.

Tako da se uz pun trbuh, materijalnu sigurnost te tanku radnu etiku i disciplinu malo marilo za demokratske slobode koje su se samo naslućivale. Mladi su se koncem 80-ih slabo zanimali za načela Komunističke partije, a Katolička crkva se, izbacujući u prve redove teologe – intelektualce i župnike koji su okupljali omladinu, nametala kao avangarda.

Vlaji za sve krivi

Za puno lošeg u gradu se optuživalo doseljenike – Vlaje, čak i iz redova vlasti, no to je bilo samo opravdanje za opći pad u koji je ponirao grad s velikim brojem nezaposlenih, čak devet posto, najviše u SR Hrvatskoj. Split je tada doživio i jedan udar s dalekosežnim posljedicama - ukinuta je ogromna zajednica općina Split, pa se grad za razliku od metropolitanskih središta stisnuo na poluotok onemogućivši sam sebi prirodno širenje.

Je li Split bio bolji tada ili je sada, nemoguće je zaključiti. Dobro smo i živi kakvi smo.

Naslovnica Uvik kontra

VIŠE IZ RUBRIKE