Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

Samoubojstvo iz zasjede

Uvijek je dirljivo kad se vođine vjerne pudlice prometnu u pitbullove pravde i istine. Onu istu nogavicu uz koju su do jučer prilježno naslanjali njuškicu sad svisoka zapišavaju i na nju ogorčeno laju, a repić kojim su pokorno mahali na svaki mig objekta svojega obožavanja pokušavaju obnoć pretvoriti u oštri mač i raspolutiti mecenino okrutno srce.
Ono što je u istima u stanju raspiriti kritičnost isključivo je okus poraza, i to primarno vlastitoga.

Nema te nacionalne tragedije koja će ove vrhunske domoljube i izbliza potresti kao gubitak udobne fotelje, službene limuzine ili plaće za koju se ne treba oznojiti; nema toga kolektivnog beznađa i frustracije koje će ih tako brzopotezno dovesti do stanja histerije i hiperventilacije kao slutnja umaknuća vlastitih sinekura.

Preokret u samo mjesec dana

HDZ je već tradicionalno idealan poligon za analizu takvih naizgled animalnih procesa u dušama ovoga političkog čopora. Ne treba, međutim, nagliti i naprečac vrijeđati divlje zvijeri: u četveronožnih sisavaca postoje okrutna, ali i posve jasna pravila ponašanja u hijerarhiji skupine. Vukovi slijede svojega vođu i u dugim zimama, kad kronično nedostaje hrane.

Mladi lav će hrabro riskirati i napasti starog i slabijeg lava te mu pokušati preoteti položaj vođe, nerijetko će potom i poubijati sve njegove mladunce, ali ga sigurno neće ići rušiti na vrhuncu moći, odmah nakon ustoličenja. A HDZ je - treba li ikoga uopće podsjećati? – reizabrao Tomislava Karamarka na svoje stranačko prijestolje prije malo više od mjesec dana, kad je apsolutno sve oko njegove relacije s Jozom Petrovićem i oko afere Drimia već bilo svima poznato. Kad bi im kritičari prigovorili da im poprilično suspektni lider čak nema ni jednoga jedinoga protukandidata, skakali bi im dežurni medijski adlatusi na oči kao borbeni pjetlići i nazivali ih komunistima i simpatizerima bleiburških ubojica.

Svi su šutjeli

Osim Andreja Plenkovića, nitko se od danas zabrinutih i listom potuljenih stranačkih rasova nije usudio ni u vlastitu bradu, a nekmoli javno zaustiti pomisao da im stranka ne bi iznova trebala biti talac političke sudbine jednog čovjeka i njegovih potencijalno koruptivnih postupaka. Uglavnom, ništa pod milim Bogom hadezeovci nisu uspjeli naučiti iz kalvarije koju su već jednom prošli s Ivom Sanaderom, a nije ih opametilo ni bogato iskustvo zauzdavanja istine i pravodobnih političkih reakcija ni sa svim drugim svojim liderima, s izuzetkom Jadranke Kosor, koja će u muškoj konkurenciji biti zapamćena kao živa replika Indire Gandhi.

No, ponavljanje je – kao što kaže latinska sentenca – majka znanja. Jednoga dana će čak i oni shvatiti zašto je zapravo fatalna ta pragmatična hrvatska šutnja, a potrebna, dobra i svima poželjna demokracija. Oni uporniji i radišniji možda proniknu i u tajnu svih tajni: zašto je u svakoj normalnoj zemlji zlata vrijedna istinska sloboda javne i medijske riječi, a dugoročno maligna i štetna – naročito za objekte svojega obožavanja – djelatnost jeftinih ideologa, blefera i agitpropovaca.

Tragediju ove konzervativne političke organizacije ipak višestruko natkriljuje tragika njihova vođe, s dosad rijetko viđenim manjkom elementarnog političkog instinkta i talenta.

Autodestrukcija

Neviđenu neprofesionalnost iskazao je u svakom svom razvojnom koraku: gurajući društvo u radikalni neokonzervativizam i ideološki ekstremizam nakon minimalne izborne prevage i s iznimno tankom i nikad nestabilnijom koalicijskom većinom. Provodeći medijske čistke i osvetničke rekonkviste u okolnostima kad se svaka takva namjera u senzibilnijem dijelu društva i čitavom europskom kontekstu vraća u glavu kao nepatvorena civilizacijska regresija i ubojiti bumerang.

Mašući domoljubljem, a ulazeći u neprikrivene novčane aranžmane sa stranim plaćenicima. Kidišući na represivni aparat kako bi i svaki čitatelj kriminalističkih romana mogao izdaleka konstatirati visoku osobnu motiviranost. Dajući ostavku na potpredsjedničko mjesto u Vladi kad ona više ni njemu ni HDZ-u nije ni od kakve pomoći, a bahato ignorirajući zahtjeve za istom kad su itekako imali smisla i kad se još moglo amortizirati sramotu i narušene koalicijske odnose.

Ono što je izveo sa strankom, njezinom Vladom i vlastitom političkom sudbinom u ciglih pet-šest mjeseci školski je primjer samoubojstva iz zasjede. Patrijarh HDZ-a Vladimir Šeks jučer je na televiziji s rezignacijom, ali i punim pravom, konstatirao kako je HDZ kao stranka dovedena u stanje „maligne stupidnosti“ i posvemašnje autodestrukcije te da onaj tko stoji iza takve politike u glavi ima isključivo propuh.

Tuga Karamarkova diletantizma je umnogostručena činjenicom da nije riječ ni o kakvom početniku u politici, nego o čovjeku koji je u samim vrhovima državnoga aparata i političkog Olimpa još od početka devedesetih. Bio je šef izborne kampanje Stipi Mesiću; bio je u dva mandata desna ruka predsjedniku države; bio je šef tajnih službi; bio je ministar unutarnjih poslova… Rekao bi rimski car Septimije Sever: bio je sve, a nije mu pomoglo ništa.

Naslovnica Špurtilom i ostima