Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

Bauk izbora

Bisogna cambiare tutto, per non cambiare nulla (Sve se mora promijeniti kako bi sve ostalo isto), poznati je citat iz romana "Gepard" sicilijanskog pisca Giuseppea Tomasija di Lampeduse. Ta je rečenica već odavno postala temeljna deviza društava prividne demokracije, gdje se na pojavnoj razini u trenucima zgušnjavanja društvenih odnosa mijenjaju kulise, bojaju fasade i vrše hokejaške izmjene najisturenijih igrača u sustavu samo kako bi njegovi stvarni gospodari i njihovi interesi ostali neokrznuti i neupitni.

Sve ostaje isto

U svijetu spektakluka i estradnoga dojma takvi manevri služe primarno da mase dovedu do kratkotrajnog emocionalnog pražnjenja i da njihova nagomilana nezadovoljstva završe u neopasnoj kolektivnoj imploziji. Totalitarizmi građane uglavnom smiruju strahom, ritualnim hapšenjima ili vješanjima najglasnijih bundžija, dočim su društva što baštine demokratske opsjene prinuđena na kombinaciju represije s prividnim kozmetičkim zahvatima koji kamufliraju suštinsku pasivnost i blokiraju istinske promjene.

Sve se mora promijeniti kako bi sve ostalo isto – suština je i ingenioznoga prijedloga Tomislava Karamarka za izlaz iz trenutne vlastodržačke krize: s čela Vlade – po ponudi šefa HDZ-a – moraju otići sva tri njezina čelna čovjeka, a sve kako bi Vlada i ministri ostali isti. To što njih trojica, kao prvo, po težini krimena koji nose na leđima nisu isti – nema veze. To što nakon odlaska premijera i dvojice potpredsjednika ostatak izvršne vlasti na državnoj razini ne može ni u teoriji ostati u istome sastavu, budući da su ministre upravo oni birali i nemaju nikakvo pravo nametnuti ih nekome novome premijeru – također nema veze.

Nema veze ni što, po recentnim anketama, gotovo dvije trećine hrvatskih građana priželjkuju hitne prijevremene izbore kao jedini pravedni izlaz iz krize i mentalne paralize u koju su doveli zemlju. Nema veze ni što se dvojica koalicijskih muževa – Karamarko i Petrov – u provedbi hipotetskoga "kompromisnog" scenarija jamačno ne bi skrušeno povukli na političke margine, nego bi iz Sabora ili stranačkih središnjica i dalje itekako opterećivali odnose u toj Vladi.

Pokusni miševi

Nema veze ni što skrpotina od nekakve nove postave Banskih dvora stranačkoj kasti na vlasti objektivno znači tek kupovanje još malo vremena, moći i dužnosničkih privilegija, a ljudima i državi koju vode produljenje političke nestabilnosti i kolektivne agonije s izvjesno fatalnim ishodom. Nema veze ni što bi u smislu najčišće političke pedagogije izvanredni i prijevremeni izbori nakon 25 godina višestranačja bili najbolja moguća škola demokracije koju bi konačno mogla proći ova partitokratska država, u svojim najvitalnijim elementima temeljito rastočena baš od ljudi uvjerenih u vlastitu nedodirljivost na najmanje četiri godine, ma što radili i ma kakav kaos za sobom proizvodili.

Nismo laboratorij pokusnih miševa s jedinim izlazom prema spasu u Kanadi ili Njemačkoj, nego valjda građani Europe sa svojim pravima, osjećajima i razumom kojima se hulje nedostojne vlasti i zastupanja javnoga interesa mogu jednom na blefove provući ispod radara, ali se nakon toga moraju nužno suočiti s iznevjerenim očekivanjima i posljedicama svojih prijevara. Svaki pokušaj ponavljanja opsjenarskog obrasca i netom propalog eksperimenta s nepolitičkim premijerom poruka je vlastodržaca svojemu dragom narodu da ga smatraju neopjevanom hrpom idiota.

Kad te netko prvi put prevari – on je kriv, kad te drugi put prevari – oboje ste krivi, a ako te i treći put prevari – sam si kriv. U skladu s ovim odbrojavanjem valja mjeriti i buduće postupke Mosta i Bože Petrova: svaki trzaj na staru političku ješku umanjuje im izglede za prije ili kasnije neumitan megdan pred biračkim kutijama. A što se suočavanje s njima bude dulje odgađalo, to dublji će biti ponor u koji će svi odgovorni pasti.

Što bi uopće u svom ovom cirkusu trebalo biti tako grčevito branjeno, radi čega ovako turbulentni igrokazi s odbijanjem najjednostavnijeg rješenja te do jučer posve nevjerojatnim kadrovskim kombinacijama?

Plaće i limuzine

Svakako nije riječ o reformama: za početak, tu je stalno prisutan strah od represivnoga aparata, pa ministarske plaće, limuzine s grijanim sjedalima i drugi privilegiji, što uključuje i brojne pozadinske armije političkih profitera. I Ina bi jamačno trebala ostati u mađarskim rukama, s Jozom Petrovićem kao glavnim konzultantom.

I Ivo Sanader bi trebao ostati na slobodi, po mogućnosti trajno. ZERP bi i dalje bio mrtvo slovo na papiru, usprkos pravedničkim izbornim zaklinjanjima družine Bože Petrova, a i županijski ustroj zemlje također bi valjalo sačuvati kao neprocjenjivu folklornu baštinu, zajedno s vojskom nepotrebnih i snazi nacionalnoga gospodarstva neprispodobivih uhljeba. Zdravko Mamić bi pod mus morao ostati doživotni neupitni gospodar hrvatskoga nogometa. Reforma školskog kurikuluma bi nakon tolikih reakcionarnih napora također morala biti prilagođena rafiniranim srednjovjekovnim ukusima, a nema smisla ni da kulturna revolucija Zlatka Hasanbegovića bude prekinuta u pola svoje povijesne misije, kao ni da još velik broj unosnih poduzeća ostane neprivatiziran u državnome portfelju.
Nakon dvojice svojih prvaka, patriota najvišeg kalibra s rukama lociranima blizu tuđinskoga pekmeza, najlogičnije je zapravo da zemljom nastavi vladati njihova apsolutno nevina stranka, bez sekunde pokajništva i nepotrebne katarze. Slobodni i demokratski izbori su ionako dobro poznata komunistička izmišljotina.

Naslovnica Špurtilom i ostima