Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

Imamo antivlast

Antimaterija je – sjetit ćete se ovih dana davne lekcije iz udžbenika fizike - materija načinjena od elementarnih čestica koje su po svojim osobinama posve suprotne onim klasičnim. Nasuprot elektronu stoji pozitron, čestica koja se okreće u suprotnom smjeru i ima obrnuto magnetno polje, a nasuprot protonu i neutronu stoje antiproton i antineutron. Za otkriće prve poznate antičestice zaslužan je engleski znanstvenik Paul Dirac, otac principa kvantne mehanike i teorije o antimateriji.

Ostajemo bez teksta

Antidrama je pravac koji se rađa u dramaturgiji pedesetih godina prošlog stoljeća, u osvit blokovske podjele svijeta. Gledatelj je stoljećima dolazio u kazalište s čvrsto izgrađenim pojmovima o dobroj drami, njezinim likovima, njihovoj motivaciji, dijalozima te svim konvencionalnim pravilima radnje.

Najednom, pod filozofskom paskom egzistencijalista, začinje se trend tzv. teatra apsurda u kojemu dominiraju besmislene rečenice i još besmisleniji likovi, a na sceni se redaju deformacije, nelogičnosti, stres i tjeskoba. Govor prestaje biti tradicionalno sredstvo komunikacije, a zamjenjuje ga niz ispraznih fraza i klišeja.

Patent-majstori kazališta u kojemu čovjek ne može ničim utjecati na situaciju u kojoj se nalazi su Eugen Ionesco i Samuel Beckett, tvorci slavnih komada „U očekivanju Godota“ i „Ćelave pjevačice“.

Ono što su za povijest teatra Beckett i Ionesco, a za teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku Albert Einstein i Paul Dirac, to će za buduće politološke udžbenike – ako mene pitate – biti aktualni hrvatski vlastodršci. Principi njihova djelovanja, njihovi suradnički i koalicijski odnosi, njihova politička pedagogija, vrijednosti koje emaniraju, potezi koje vuku, kadrovi koje instaliraju i reforme koje pripremaju bez svake sumnje spadaju u originalne političke patente, te pionirske iskorake i eksperimente bez ikakva konvencionalnog uzora u ovoj tisućljetnoj grani.

Ostavljajući nas na dnevnoj bazi bez teksta po nekoliko puta, istražujući posve zaboravljene sfere duha i duboke zakutke iracionalnog, aktualna struktura u samo je nekoliko mjeseci uspostavila temelje novoga pravca u znanosti vođenja zemlje i uređenja društva: nije nimalo preuzetno reći da nama zapravo upravlja Antivlast.

Samo u takvom konceptu, naime, moguće je da stranka koja čvrsto vlada s oba hrvatska brijega - Pantovčakom i Gornjim gradom - u parlamentu ne podupre izbor novoga šefa SOA-e oko kojega su se prethodno usuglasili neupitni prvaci tih bregova, premijer i predsjednica. Samo u antidržavi i antidemokraciji kakvom je upravljao drug Staljin moguće je da poglavarica bivšeg šefa obavještajne zajednice javno prozove za zloupotrebu položaja i servisiranje privatnih potreba bivšega premijera, a da za to ne ponudi niti jedan jedini ozbiljan argument i dokaz.

Oštar ukor i mediji

Isključivo u kakvoj parodiji serioznoga političkog sustava nakon toga je izvjesno da će premijer kojega je na funkciju ustoličila ista stranka kao i predsjednicu toga bivšeg obavještajca instalirati upravo u Vladu, na funkciju svojega osobnog savjetnika.

Nakon što je u maniri mrskog druga koji se nije uvijek bio dužan držati zakona kao pijan plota odbacila pravorijek saborskog povjerenstva za sukob interesa, predsjednica je udijelila zatim oštar ukor i stranim ambasadorima poučavajući ih da medijske slobode spadaju u isključivo unutarhrvatska pitanja.

Hiperprodukcija farsičnih scena na prostoru pod reflektorima gotovo pa ne dopušta da ni na tren zaklopite oči. Predsjednik primorsko-goranskog HDZ-a i trenutni ministar pomorstva – slavan po karijernom usponu nakon što je kao gradonačelnik Novog Vinodolskog plaćao hotelski odmor pripadnicima političke elite iz gradske blagajne – svisoka dijeli lekcije kazališnom redatelju Oliveru Frljiću, govoreći da njegov nagradama ovjenčan rad u teatru „nije dobar za Hrvatsku“.

Za razliku, valjda, od njegove koruptivne prakse i pseudodomoljubnog manipuliranja. Ni Beckett, ni Ionesco, ni Camus zajedno ne bi smislili scenu u kojoj aktualna ministrica rada prije nekoliko dana novinarima relativizira svoju odluku o mirovinskoj reformi riječima: „Ma, mi smo samo izglasali da naša djeca idu u mirovinu poslije 67 godine života, a mi ne.“

Samo u posve grotesknoj inačici neke hrvatske Vlade je moguće da u trenutku kad četiri puna autobusa tjedno s osječkog kolodvora odvoze mlade Slavonce puniti njemačke mirovinske fondove, tradicionalno zahvalnije od ministrice Nade Šikić, prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko, Zlatko Hasanbegović i drugi ministri harno obilaze Hercegovinu te mladima u općini Ravno obećavaju prioritetno otvaranje novih radnih mjesta…

Na djelu je vlast koja ne samo što proizvodi štetu u čemu god se dotakne, uporno antagonizira građane i na dnevnoj bazi im vrijeđa zdrav razum, nego i svim silama nastoji delegitimirati i iz javne sfere prognati sve neistomišljenike i kritičare.

Prva antidržava

Sve ovo, međutim, ne treba biti razlog za narodnu depresiju, dapače. Pametno društvo treba znati okrenuti vlastite slabosti u svoju korist. Stavimo stvar u artistički kontekst, proglasimo političare na vlasti prvim svjetskim političkim performerima, s destruktivnom i nepredvidivom maštom na kakvoj bi im pozavidio i Guillermo del Toro.

Brendirajmo Hrvatsku kao turistički unikum, prvu svjetsku antidržavu. Zemlju koja budale voli puno više nego pametne, u kojoj je sloboda psovka, a ropstvo ponos. Koja uporno dere gologuze, a tovi usaljene, i koja stalno žrtvuje svoju budućnost za blagostanje šačice lupeža.

Naslovnica Špurtilom i ostima