Mišljenja Priroda i društvo

Priroda i društvo

Zlatko Gall

Utjecaj namirnica na visoku i nisku politiku

Tko još pamti kultni film iz sedamdesetih "Utjecaj gama zraka na čudesne nevene", iako je upravo njegov pomalo bizaran naslov odredio cijeli niz kolokvijalnih zezalica koje su povezivale besmisleno i apsurdno u uzročno-posljedične veze. Spada li u tu kategoriju i ovo naše "utjecaj jela i namirnica na visoku i nisku politiku"? Ipak ne.

Jer, veze između politike i hrane nisu ni rijetke ni slučajne. Uostalom, zbog hrane u širem smislu i nekih konkretnih namirnica vodili su se pravi pravcati ratovi. Kao, primjerice, zbog bakalara. Ako je suditi po piscu Marku Kurlanskome, upravo je ta riba bila povod za američki rat za nezavisnost.

Papreni papar

Naime, kaže Kurlansky, na američkoj istočnoj obali u 18. stoljeću cvala je trgovina ulovljenim bakalarom koji se izvozio na Karibe (gdje je bio hrana za robove na farmama šećerne trske) i mijenjao se za melasu. A bez melase, naravno, nije bilo proizvodnje ruma kao skupog i cijenjenog artikla. Budući da Ujedinjeno Kraljevstvo nije dopuštalo trgovinu kolonija bez posredovanja Londona, trgovinsko nadmudrivanje ubrzo je postalo pravi rat koji je, na kraju balade, Amerikancima donio nezavisnost.

Nisu zbog bakalara ratovali samo Amerikanci i Britanci, jer se pedesetih godina prošlog stoljeća odvijao i jedan drugi "bakalarski rat" – onaj diplomatski – između Ujedinjenog Kraljevstva i Islanda oko prava na ulov bakalara u vodama oko Islanda.

Ako je bakalar bio okidač za sukobe i ratove, papar je bio vraški dobro sredstvo plaćanja. Rimljani su, primjerice, zlatom, srebrom, ali i paprom platili danak barbarima koji su htjeli razoriti Vječni grad, dok je u srednjem vijeku papar bio "valuta" kojom se plaćao najam i porez. Valjda se zato i danas spominje – papreni porez ili papreni račun...

Hrana je, recimo, po jednom lanjskom istraživanju također "lakmus" koji detektira političko opredjeljenje, pokazujući da su liberalniji izjelice skloni pizzi s tankim tijestom, te njokima i fusilima koje zalijevaju voćnim sokićima, a oni konzervativniji pizzi Napolitana, McDonald'su, pivu i Coca Coli.

Ne znam kako na toj svjetonazornoj ruži vjetrova stoji stvar s prstacima, ali – valja i to napomenuti – i oni su jedna od "diferencijacija" između "balkanske" Bosne i Hercegovine (konkretno Neuma), gdje se love i konzumiraju, i "uljuđene" Hrvatske. Naravno, nimalo ne sumnjam da pred pijatom prstaca i najveći zagovornik europskih standarda zaštite ugroženih vrsta ne bi barem okrajak kruha umočio u mirisni šug.

Jogurt u politici

Sasvim je sigurno da i domaći političari nisu izbjegavali spomen hrane i raznih namirnica, gurajući ih ravno u politiku. Nekadašnji čuvar pečata Ivan Milas proslavio se tvrdnjom da teleći mozak u Njemačkoj košta dvije marke (dokazujući da je mozak u politici i Hrvatskom saboru precijenjen).

Don Anto Baković je pak tvrdio da nacionalno hrvatsko biće "rastaču" nehrvatski ugostitelji sa svojim ćevapčićima, baklavama i šampitama, a bivša premijerka Jadranka Kosor, nesvjesna da joj mangupi u vlastitim redovima već sapunaju dasku, najavila je da će od vrućeg (političkog) krumpira spremiti krumpir salatu. I predsjednik Tuđman ušao je u to "gastronomsko-političko" društvo budući da je tijekom večere s Paddyjem Ashdownom, između glavnog jela i deserta na salveti crtao političku kartu Bosne i Hercegovine.

Svoj je obol nedavno dala i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, unijevši nakon vojvođanske "antibirokratske i jogurt revolucije", kojom je započeo Miloševićev "drang nach Westen", ponovno ovaj mliječni napitak u politiku. Nije joj to bilo prvi put jer je u politički staniol prije par godina ovila i srpske čokoladice kojima je darivala male Dubrovčane. Uspjevši oba puta nasmijati naciju kojoj, inače, i nije baš do nekog smijeha.

Vrijedi se prisjetiti da su domaći euroskeptici i ljuti protivnici hrvatskog ulaska u Europsku uniju godinama potezali argument o siru, putru i vrhnju koje zbog regula EU-a kumice više neće prodavati na tržnicama. Baš kao što će izvan zakona biti stavljeni čvarci, slanina, panceta i, naravno, svinjokolja.

Bunili su se i Britanci te su se godinama svađali s Unijom oko prava da i dalje rade svoje nestandardizirane kobasice bez kojih je nezamisliv "english breakfast". I Bugarima i Rumunjima su se "tresle gaće" u paničnom strahu da će im EU zabraniti kolinje i tako – pazi sad! – dokinuti dio tradicije i ugroziti nacionalno biće.

Na kraju, bila riječ o bakalaru ili papru, o vrućem krumpiru ili telećem mozgu, o prstacima ili cijeloj lepezi voćnih jogurta... valja na umu imati maksimu pametnog Orsona Wellesa: "Ne pitaj što možeš učiniti za državu, nego što ima(š) za ručak."

Naslovnica Priroda i društvo

VIŠE IZ RUBRIKE