Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Ivica Ivanišević ima prijedlog: Hrvatska bi trebala autsorsati predsjednika, možda se rješenje za sve naše probleme nalazi u Lihtenštajnu

princ na bijelome konju

Premda nas mjesec i pol dana dijeli od prvog kruga predsjedničkih izbora, već sada s velikim pouzdanjem možemo reći da rezultat ove političke utakmice neće razveseliti ama baš nikoga. Birači s ljevice teško se mogu radovati eventualnom uspjehu svoga kandidata koji je cijelu kampanju potratio na dokazivanje kako nije ljevičar.

Milanovićev splitski ispad kojim se u dvije rečenice - ispovijedajući zazor prema oštrim puntama petokrake - ne samo odrekao antifašističkog naslijeđa, nego mu se i prostački narugao, definitivno je zapečatio njegov status kandidata koji je ljevičarima opcija iz krajnje nužde.

Tko god s te strane političkog spektra bude zaokružio njegovo ime, to će činiti začepljena nosa. I kad bi se dogodilo čudo, pa Milanović osvojio najviše glasova, nisam siguran da bi mu itko od srca nazdravio na pobjedi.

Ne manje frustracije trpe i simpatizeri tvrde desnice. Tko god želi njihove glasove, trebao bi ispunjavati tri samorazumljiva i ne osobito teška uvjeta: imati za sobom kakav-takav ratni put, obitelj kontrolirana porijekla i gorljivu želju da se politici preda bez ostatka.

Škoro se, međutim, o velikosrpskoj agresiji mogao obavijestiti samo gledajući CNN. Nadalje, ime njegove supruge zvuči korejsko-američki, a tata joj je porijeklom bio hrvatski Srbin. I konačno, politika je njemu tek peti ili šesti po redu karijerni izbor. Prije nego što je poželio postati predsjednik, bio je glazbenik, diskograf, vinar, poduzetnik, znanstvenik...

Sve u svemu, svojom biografijom (jer je pacifist, nema nacionalnih predrasuda, toliko vjeruje u permanentno obrazovanje da je pod stare dane i doktorirao) kudikamo je bliži idealtipu lijevog kandidata negoli desnoj uzdanici. I vrag zna čemu se možemo nadati kad (ako) dođe na vlast.

Gejzir frustracija

Slučaj aktualne predsjednice koja bi rado zaigrala produžetke pravo je vrelo, pače gejzir frustracija koje se razlijevaju na sve strane. Evo joj ističe i peta godina mandata, a nitko ne pamti ni jednu jedincatu njezinu rečenicu koja nije zakotrljala skandal ili barem razgorjela javnu polemiku.

Žena koja se patetično kune u zajedništvo svakoga je dana, i to s velikim uspjehom, radila na produbljivanju netrpeljivosti među pristašama različitih političkih opcija. Njezin grčeviti napor da se dopadne svima doveo ju je na koncu do toga da danas nervira svakoga. Zašto je lijevi birači ne mogu podnijeti, nije potrebno detaljno elaborirati.

No, iz dana u dan i među biračima desnih sentimenata jača otpor prema njoj, budući da je iz aviona vidljivo da njezino desničarenje nije autentično, jer je ona u ideološkom smislu ispražnjena od svakog sadržaja. Friga se nju za ove ili one vrijednosti, jedino što je zanima su glasovi. I učinit će sve da ih se dočepa, bivajući ako treba danas turboljevičarka, a sutra megadesničarka. I tko onda da se na koncu raduje njezinoj eventualnoj pobjedi?

Valja nam se naprosto pomiriti s neizbježnom činjenicom da će rezultati izbora jednako deprimirati sve birače. Kad je već tako, zašto ne bismo razmišljali o mogućnosti, zasad samo teorijskoj, autsorsanja hrvatskog državnog poglavara.

Njegove su ovlasti, kao što znamo, malešne, skoro pa simbolične. Da bi bio kadar baviti se tim poslom, čovjeku, dokazano, ne treba ni velika pamet ni veliki trud. Ustav veli da svatko može postati predsjednik, no to isto poručuje nam i naše iskustvo. Zašto onda ne bismo otišli korak dalje, pa u bijelome svijetu pronašli čovjeka koji će odrađivati taj posao na pola ili čak četvrtinu radnog vremena, i koji nas pritom neće nervirati i sramotiti?

Moja malenkost ima i sasvim konkretan prijedlog. Gospodin se zove Johannes Adam Ferdinand Alois Josef Maria Marco d’Avaino Pius ili kraće Hans-Adam Drugi, nosi titulu princa, a građanskim je zanimanjem suveren Lihtenštajna.

Zašto mi je baš on pao na pamet? Za početak, iskusan je u poglavarskim poslovima. Potom, njegova zemlja je toliko malešna da se sigurno ne ubija od teškoga rada, a s druge strane, vjerojatno ga frustrira činjenica što vlada tako patuljastom državom. Na koncu, siguran sam da se ne bi grebao za bogzna koliku plaću, jer je Hans-Adam Drugi službeno prvi na ljestvici najbogatijih monarha u Europi.

U konkurenciji Kolinde Grabar-Kitarović, Zorana Milanovića i Miroslava Škore dotični princ mi zbilja izgleda kao princ na bijelome konju. On bi uvijek mogao računati na moj glas, a njegov pastuh na vrećicu zobi. Njemu bih (princu, a ne konju) oprostio čak i kada bi, prilikom ceremonijalnog obraćanja na tečnome hrvatskom jeziku, građane ove zemlje nazvao građevinama.

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE