Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Ivica Ivanišević: Godinu po godinu, desetljeće po desetljeće, nicali su nam fakulteti uzduž i poprijeko. A sada počinju sličiti škverovima i videotekama

prazne kvote
Sva hrpa doktora znanosti ubrzo će na biro

Grupa Jethro Tull snimila je 1975. godine album „Too Old to Rock'n'roll: Too Young to Die!“. Ian Anderson, njezin frontman i autor svih pjesama, bio je tada skoro pa balavac od 28 godina i ništa nije znao – barem ne iz prve ruke – o nevoljama gospode zrele dobi.

Pa ipak, naslov ploče ostao je čvrsto fiksiran kao omiljena poštapalica svih koji žele naznačiti paradoks vremešnosti, osobito na tržištu rada. Kad god (i gdje god) su se u minulih četrdesetak godina događala masovna otpuštanja, gašenja tvornica, pa i cijelih industrijskih grana, izvjestitelji nisu propuštali istaknuti da je najgore onima koji su navršili pedesetu i skupili prebogato iskustvo s kojim više ne mogu ništa, jer ih nitko ne želi zbog poodmakle dobi: prestari su za rock'n'roll, a premladi za umiranje.

U zadnjih dvadesetak godina pred našim se očima izredala duga karavana potištenih starih rockera čije su tvrtke propale, ostavljajući ih na ulici. U tom moru nesretnika koji su preko noći postali prekobrojni isprva je najviše bilo radnika sa završenim zanatskim školama: dizaličara, varilaca, tokara, armirača...

Onda su na red došli preostali posjednici svjedodžbi o srednjoj stručnoj spremi: referenti, poenteri, tajnici, činovnici... Konačno, u trećem laufu, na ulicu se počelo liferovati i namještenike s fakultetskom naobrazbom: inženjere, tehnologe, pravnike, ekonomiste...

Vrlo skoro taj bi deprimirajući niz mogao biti „dovršen“ protjerivanjem doktora znanosti. Kako to? – mogli biste me sada upitati kao da vam je Vojko V. rod rođeni. Nažalost, lako. Čuli ste zacijelo da je ove godine više od jedanaest tisuća mjesta na našim fakultetima - što će reći više od trećine upisne kvote za novu akademsku godinu - ostalo prazno.

Tu činjenicu srčani su domoljubi pripisali odumiranju Hrvatske kao takve, jer nas ima sve manje i nerado se množimo. Sentimentalni humanisti zaključili su, pak, da je svemu kriva civilizacijska zapuštenost Hrvata an ženeral, a osobito mladih koji bježe od knjige kao grešna duša od križa.

No, bojim se da su u ovom slučaju najbliži istini tvrdokorni ekonomski darvinisti koji drže da između apsolvirane propasti škverova i slutnje kolapsa mnogih fakulteta u bitnom nema velike razlike: i jedni i drugi propali su (odnosno uskoro će propasti) zbog činjenice što im proizvod nije konkurentan.

Astronautika u Korenici

Kad smo onomad stvarali državu, neki su govorili da nam za novu geopolitičku jedinicu trebaju samo zastava, grb i ništa više osim toga, jer smo i ljude i gusto istkanu mrežu različitih institucija naslijedili od prethodne, u međuvremenu usmrćene države. Do tih glasova Hrvati nisu, međutim, puno držali, pa su osim grba i zastave odlučili otkriti još ponešto, recimo, toplu vodu.

Gladni znanja, zadojeni renesansnim duhom i duboko istraumatizirani činjenicom što u vražjem socijalizmu naš mali čovjek nije mogao u svojoj maloj rodnoj vukojebini upisati fakultet po volji, nego se morao vlakom satima truckati do najbližeg sveučilišta, požurili smo osnivati visoka učilišta gdje god nam se ćefnulo. A ćeif nismo ni pokušavali obuzdati.

I tako, godinu po godinu, desetljeće po desetljeće, nicali su nam fakulteti uzduž i poprijeko, u velim i malim mistima, sa stručnim kadrom i bez njega, kao gljive nakon obilnih jesenskih kiša. Nudilo se sve: u zemlji u kojoj se industrijom danas bave samo arheolozi koji proučavaju raspadnute ostatke nekadašnjih tvornica, mogao si upisati što god ti se prohtjelo.

Da su se samo tri mladića u Brinju ili Korenici stala raspitivati o mogućnostima osvajanja svemira, netko bi već za koji dan zatražio dopusnicu za osnivanje studija astronautike. I osnovao bi ga dok kažeš „kalja“, „jota“ ili „buša“.

Hrvatski fakulteti neobično su nalik videotekama koje su devedesetih godina nicale u svakom portunu. Ni selo koje je držalo do sebe nije imalo manje od pet-šest obrta za rentanje videokaseta. Desetak godina kasnije svi su ti dućani neslavno kihnuli, a dojučerašnji liferanti popularnih filmova morali su potražiti novo zaposlenje.

Nešto slično tome moglo bi se dogoditi i (dobrome) dijelu naših akademaca. Možda će već za koji mjesec novinari početi bilježiti tragične ispovijedi doktora znanosti, poput ove koju prigodno improviziram: „Čujte, ja sam od proljeća profesor u trajnome zvanju, ali tu trajnost moga nesretnog zvanja mogu objesiti mačku o rep kad mi ugase fakultet, a hoće. Vladu se friga za nas, i lokalnu zajednicu također, o nama nitko ne vodi računa. Preda mnom osobno stoji sasvim izvjesna budućnost: postat ću profesor emeritus cijelog niza tehnika golog preživljavanja.“

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE