Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Ivica Ivanišević: Ljudi s dvije domovine drže nam lekcije o patriotizmu. Onima koji su izabrali živjeti i umrijeti izvan Hrvatske nije mjesto u Saboru

 Grebanje za mandate

Čovjek se uči dok je živ, veli stara pučka mudrost. Sasvim je drugo pitanje može li mu to donijeti ikakvu korist. Nekidan smo, recimo, imali prilike naučiti novu, do jučer nepoznatu riječ, ali što nam to vrijedi kad tu riječ, zajamčeno, nitko normalan nikada i nigdje neće upotrijebiti osim ako nekoga ne bude htio nasmijati ili uplašiti. Dotična riječ je "izvandomovinstvo" i već na prvi pogled situirana je izvan svake pameti.

Za početak, ona bi trebala pretpostavljati postojanje "unutardomovinstva" ili naprosto "domovinstvo" kao takvo, ali ni jedno ni drugo nigdje se izrijekom ne spominje, što će reći da ovdje imamo posla s izvanjskom manifestacijom nečega što zapravo uopće ne postoji.

Tko je, međutim, skovao tu nepodnošljivu rječetinu? Naravno da ne znamo, možda je i bolje da je tako, ali zato znamo tko se njome služi: članovi takozvanog Hrvatskog svjetskog kongresa. Dotična organizacija želi predstavljati sve naše iseljenike rasute na širokome potezu od Sjeverne Rajne-Vestfalije pa sve do Tasmanije.

Je li ih i predstavlja? Naravno da ne, jer nijedan emigrant nema obvezu – tko bi mu je uopće mogao i nametnuti? – da u svojoj novoj domovini održava ikakvu vezu sa starom koju je napustio, osobito ne s udrugama koje funkcioniraju na dobrovoljnoj bazi. Činjenica što mogu govoriti u ime samo neznatnog djelića hrvatskih iseljenika ne sprječava gospodu kongresnike da sadržaj zamjenice mi definiraju kao da iza njih stoje cijeli milijuni članova.

Dotični su se nekidan okupili u Mostaru, tamo održali svoju godišnju skupštinu, i s nje odaslali zanimljivo priopćenje. No, prije nego što se njime pozabavimo, vrijedi notirati da su skupštinu odlučili održati tamo gdje apsolutno ne bi smjeli. U Mostaru, naime, kao ni u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, ne žive hrvatski iseljenici, nego naprosto Hrvati, pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda.

Da se bilo tko drugi – nekakva, recimo, bošnjačka ili srpska organizacija – usudio kazati kako mostarski Hrvati nisu autohtono stanovništvo, nego doseljenici, cijela bi se naša diplomacija, s puno razloga, osovila na stražnje noge i započela verbalni rat oštrim prosvjedima i priopćenjima. Ovako, kad su to rekli Hrvati, pa makar se radilo o izvandomovincima, nikom ništa.

Grebanje za mandate

A što bi dotični uopće htjeli? Dvostruko više mjesta u Hrvatskome saboru nego što ih imaju danas. Dakle s dosadašnja tri, oni bi htjeli metastazirati na ukupno šest zastupnika. Zašto, pobogu? Zato što bi to pridonijelo jačanju veza iseljeništva i domovine.

Kako bismo željeno jačanje mogli izmjeriti, kome ono uopće i na koji način može služiti, o tome kongresnici nisu beknuli ni riječi, jer se to, kao, pretpostavlja, premda nitko zapravo nema pojma o čemu oni uopće govore.

Ljudi koji imaju strano državljanstvo, koji žive i rade u inozemstvu, tamo troše zarađeni novac, tamo zidaju kuće i grobnice, tamo plaćaju porez, tamo školuju djecu, tamo se liječe... htjeli bi odlučivati o budućnosti zemlje u koju navrate u najboljem slučaju jednom godišnje, i to na dopust. Zašto onda, po toj logici, Nijemci koji redovito ljetuju na Kanarima ne bi imali zajamčenu kvotu zastupnika u Donjem domu španjolskog parlamenta?

Ali pustimo sad Španjolce, vratimo se izvandomovincima koji odavno uživaju u luksuzu miješanja u unutarnje poslove države koja više nije njihova, ali drže da su se do sada miješali nedopustivo malo, pa bi udvostručili stopu petljanja.

Ljudi s rezervnim domovinama, patrioti s opcijom izlaza u slučaju nužde, htjeli bi odlučivati o sudbinama nas koji imamo samo jedno državljanstvo i samo jednu domovinu kojoj, naravno, plaćamo porez, što je u civiliziranom svijetu jedina prihvatljiva manifestacija patriotizma. Sve druge – koje ništa ne koštaju, nego se, dapače, na njima može još i zaraditi – nemaju apsolutno nikakve veze s proklamiranim domoljubljem.

"Nerazumno je i štetno", zaključuju kongresnici, "da hrvatsko domovinstvo ima manja prava od nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj." Tek tom opaskom zaokružuje se puni smisao njihova grebanja za saborske mandate.

Oni, dakle, drže da bi građani ove zemlje koji su neke druge nacionalnosti, ali tečno govore hrvatski jezik, koji ovdje uredno plaćaju porez, zidaju kuće i grobnice, školuju se i liječe, trebali imati manja prava od Hrvata iz Ognjene zemlje ili Tasmanije, kojima je naučiti kroejšn lengviđ mišn impasibl, a bladi teks plaćaju u zemlji boravka.

Takvima bih najradije poručio jedno gromko "iš!", ali nema koristi, oni ionako nisu tu. Oni su tamo, samo što bi htjeli prcati nas koji smo ovdje.

Naslovnica Jučer danas malo sutra