Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Ivica Ivanišević: Metastazirana pohlepa koju smo do ovoga ljeta nazivali turistički razvoj, dospjela je do zida. Ako se mene pita, to i nije loša vijest...

Svaki uspon počinje s dna
Ova sezona prestrašila je, kako se to veli, hrvatski turistički klaster. Sljedeća će ga, zajamčeno, prestraviti

Ponekad mi se teško oteti dojmu kako sve ili gotovo sve što se događa u ovoj zemlji – čak i loše, a kamoli dobro – nema ama baš nikakve veze s vladajućom garniturom. Ma što god ona činila ili propustila činiti, život uvijek nekako pronađe načina da joj izmigolji iz ruku i nastavi po svome.

Eto, primjerice, turizam. U ministarskoj fotelji do danas su se izredali mnogi. Neki su na to prestižno mjesto, kako je i red, stizali iz matične branše, neki su, pak, tamo zalutali kao onaj gospodin izrazito muzikalna prezimena koji je sve što zna o turizmu naučio na nekoliko godišnjih odmora provedenih izvan svoga zavičaja. No, jeste li baš sigurni da je on bio gori ministar od kolega koji su se, za razliku od njega, mogli pohvaliti stručnim pedigreom?

Turizam je nominalno privredna grana, no u nas se on uglavnom definira kao prirodna pojava koja slijedi ćudljivu logiku fortune, kako ju je svojedobno pregnantno izložio danas umirovljeni centarfor Mate Baturina. Ako je nekome ta oštroumna misao slučajno promakla, red ju je još jednom sažeto izložiti. Dakle, nakon što je na nekoj utakmici dotični napadač promašio cijelu seriju zicera, novinari su se stali raspitivati što je kumovalo tim kolosalnim promašajima, na što je on lakonski odgovorio: "A čujte, dikod uđe, dikod ne uđe".

Čestitke vlasti

Otprilike tako mogla bi se postaviti veza između Hrvata i turizma. On se nama događa, koji put iznad svih očekivanja, a koji put, bogami, i ispod njih. Mi ga doživljavamo kao kišu koja, kao što znamo, ima dva lica. Ono nasmiješeno natapa rasušenu zemlju, puni gustirne i akumulacijska jezera, pokreće hidroelektrane, gasi žeđ blaga i ljudi.
Drugo, pak, lice, nakazno je iskeženo i režira nam poplave, bujice, odrone... Nijednoj vlasti nigdje na svijetu nitko nikada nije čestitao što je kiša pala u zadovoljavajućim količinama.

S druge strane, poplave su obično dobrodošao razlog oporbi da ustane protiv vladajućih, no svatko ozbiljan takvim kritikama prilazi sa zrnom soli, jer još nije domišljen taj politički program koji bi bio imun na prirodne katastrofe.

Kako se nama uopće dogodio turistički bum? Ako mene pitate, on je rođen u miješanom braku između egzistencijalnog očaja i slučajnoga geopolitičkog profiterstva. U ovoj zemlji godinama se vrlo uspješno rastakalo sve što se imalo rastočiti. Kad smo dodirnuli dno, pred ljudima su se otvorile dvije opcije: pobjeći vani ili pokušati zaraditi koju kintu prekvalifikacijom u turističke radnike (konobare, sobarice, pečenjare, vodiče, vozače tuk-tukova...).

Oni s kontinenta nikakvog izbora nisu imali i eno ih danas na širokome potezu od Kilkennyja preko Uppsale do Wuppertala. Dalmatinci su se dobrim dijelom odali turizmu, pa danas zasluženo uživamo u reputaciji regije u kojoj više nitko nije kadar rastaviti iole kompliciraniju mehaničku napravu, ali zato svako dijete vrtićke dobi zna smućkati vrhunski mojito ili daiquiri.

Očaj ljudi čije su firme razmrvljene u prah i pepeo pa im nije bilo druge nego sreću potražiti samozapošljavanjem u turističkoj branši, skladno se poklopio s nekoliko političko-ekonomskih pičvajza, u rasponu od grčke financijske kataklizme, preko turskih unutarnjih previranja sve do ISIL-ovskog horora koji je turiste otjerao iz arapskih zemalja.

Mahnito širenje

Nekoliko godina naš je turizam rastao, ali ne baš kao uredno zalijevana biljka iz njegovana francuskog vrta, nego prije kao korov, samonikli, ni od koga nadzirani organizam koji je nemilice proždirao sve oko sebe da bi se i dalje mogao nesmetano širiti. U međuvremenu je Grčka stala ako ne baš na noge, a onda barem na štake, situacija u Turskoj se stabilizirala, a arapske zemlje u velikom su se stilu vratile na turističku kartu svijeta.

Mi smo pak mahnitim širenjem kapaciteta dojučerašnje ljupke oaze prekrcane prirodnim i povijesnim ljepotama pretvorili u megaprčvarnice. Split, na primjer, danas više nije grad, nego friteza i ne treba mu ništa osim nape koja dobro vuče.

Ova sezona prestrašila je, kako se to veli, hrvatski turistički klaster. Sljedeća će ga, zajamčeno, prestraviti, jer ne postoji nijedan razlog zbog kojega bismo mogli vjerovati da će nam dogodine biti bolje. Metastazirana pohlepa koju smo do ovoga ljeta nazivali turistički razvoj, dospjela je do zida. Što, ako se mene pita, i nije loša vijest.

Ona je, naravno, upravo tragična za sve ljude koji su zaigrali na jednu jedinu, turističku kartu. No za nas ostale, koji bismo htjeli živjeti u zemlji u kojoj vrsnoća mućkanja egzotičnih koktela nije jedina mjera profesionalne kompetencije, to i nije tako loše. Svaki uspon počinje s dna.

Naslovnica Jučer danas malo sutra