Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

McQUEEN Krojač svjetla iz vlastita mraka

FILM: McQueen; dokumentarac; Velika Britanija, 2018.; REŽIJA: Ian Bonhôte i Peter Ettedgui; DISTRIBUCIJA: Blitz; OCJENA: ****

Dokumentarni film Iana Bonhôtea i Petera Ettedguija razmjerno je konvencionalan, ali izvlači na površinu McQueenovu esenciju kao čovjeka i umjetnika.

Kreacije Leeja Alexandera McQueena (1969. - 2010.) sigurno su vam tu i tamo upale u oko čak i ako ne pratite modnu kulturu, samo što možda niste znali da su njegovih škara djelo. "To je samo obična odjeća", izjavio je on skromno u dokumentarnom filmu "McQueen".

Jest, nerijetko i naizgled nenosiva, stvorena i od plastike, ali u McQueenovim rukama bi se pretvarala u nešto neobično, ekstraordinarno. Nešto što žele nositi filmske megazvijezde poput Sharon Stone, tada vruće od uspjeha "Sirovih strasti", kojima su se njegove obleke isporučivale Concordeom.

McQueen je bio revolucionar u svom fahu i vjerojatno najkreativniji modni dizajner u povijesti (visoke) mode kojeg je hvalio jedan Tom Ford, a izgledao je kao netko tko u ruci radije drži kriglu piva i visi po pubovima ili techno klubovima. "Moda je veliki balon, nekad bi ga najradije probio", rekao je "huligan s iglom u rukama" i upravo to radio.

Smiono je i subverzivno sabotirao tradiciju zato što nije volio norme i igre na sigurno. Dokumentarac "McQueen" podsjeća na njegovu kolekciju s hlačama niskog struka, gdje su dominirali "guzni dekolte" i pubične dlake, što je još provokativnije kad se uzme u obzir da su se unosili u lice legendarnoj urednici "Voguea" Anni Wintour koja je sjedila u prvom redu.

Uspon McQueena dogodio se devedesetih paralelno s novim revolucionarnim tokovima ne samo u modi (povijesne i seksualne referencije otisnute na krpicama), već i glazbi (rave, grunge) i filmu (američki i ini "indie" val). Na modnu pistu McQueen je, uz avangardni teatar, preselio partijanersku rave kulturu, pa i sam film, s "catwalk" scenom vizualno nalik filmskim setovima a la "Odiseja u svemiru".

Prema modelima kojima su savršeno pristajale date suknje/haljine, uključujući superzvijezde poput Kate Moss i Eve Herzigove, ponašao se kao redatelj kad režira glumice, makar ponekad u njegovim kreacijama izgledale kao životinje, ne manekenke.

 

Ima, zato, ekstra smisla da je McQueen dobio (dokumentarni) film u režiji Iana Bonhôtea i Petera Ettedguija. "McQueen", "originalni dokumentarac o Alexanderu McQueenu", nije vrhunac kreativnosti u svojoj formi kao što je njegov subjekt bio u modi.

Osovljen oko "McQueenovih vrpci", tj. arhivskih snimki od kolijevke pa do groba, od krojača sakoa, do glavnog dizajnera Givenchyja, te "talking heads" intervjua s modnim kreatorom, njegovim suradnicima i članovima obitelji, "McQueen" je razmjerno konvencionalan u strukturi/egzekuciji.

No, redateljskom dvojcu se mora priznati da je napravio lijep "tribute" modnom genijalcu, snimio filmičan (kino)dokumentarac i izvukao na površinu McQueenovu esenciju kao čovjeka, umjetnika i brenda koji je crpio ideje iz vlastita mraka (seksualno zlostavljan u djetinjstvu, bio siromašan...).

Leejeve revije su bile osobne naravi i nosile se pred dvostrukim ogledalom, zrcaleći njegov život i posao, isprepletene poput šavova. "Ja prikazujem istinu", znao je reći. Međutim, tu istinu je rijetko tko istinski pojmio onda, u realnom vremenu.

Da jest, sagledava "McQueen" retrospektivno, možda bi se nekako mogao spriječiti neizbježni kraj (smrt; počinio samoubojstvo) čiju su tragovi posijani u krojevima i kolekcijama intrigantnih ("Rog obilja", "Platonova Atlantida"), počesto skandaloznih naziva poput zloglasne "Silovanje na visočju".

"Ako me želite poznavati, gledajte moj rad", kazao je ovaj radoholični modni dizajner koji je znao imati čak 14 kolekcija godišnje te istovremeno radio za najprestižniju parišku modnu kuću Givenchy (potom Gucci) i u Londonu brinuo za vlastitu marku sa slovom "c" unutar "Q".

Primjerice, u kolekciji iz 1992. nazvanoj "Jack Trbosjek uhodi žrtve" McQueen je u komade crne odjeće ušio crvene niti da izgledaju kao krv ili meso. Ako ne računamo prvu reviju za Givenchy, kolorno, ako ne stilski bliskiju Johnu Gallianu kojeg je zamijenio, boja smrti je prevladavala njegovim kreacijama.

Kao da ih je sama Smrt poput švelje krojila iglom i koncem u rukama umjesto kosirom. Smrt koja mu je odnijela mentoricu Isabellu Blow i majku, vrebala na njega kad je postao ovisan o drogi i HIV pozitivan te ga konačno uzela 2010. godine.

Fan Sinead O'Connor

Koliko se McQueen isticao od drugih svjedoči i mala crtica iz njegovog života – slušao je Sinead O'Connor u vrijeme kad nitko više nije.

Naslovnica Cinemark

VIŠE IZ RUBRIKE