Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

MOJ OSOBNI RAT Istina s povezom preko oka

FILM: A Private War; drama; SAD/Velika Britanija, 2018.; REŽIJA: Matthew Heinman; ULOGE: Rosamund Pike, Jamie Dornan; DISTRIBUCIJA: Blitz; OCJENA: ****

Marie Colvin se borila se da slijepi svijet p(r)ogleda, iako radije ne bi želio vidjeti. Redatelj Matthew Heinman dobro razumije njezinu borbu kao redatelj-dokumentarist. U svom prvom igranom filmu Heinman radi ono što je radila Colvin – priča nečiju dramatičnu osobnu priču i istovremeno piše portretni esej i političku reportažu.

"Novinarka, Amerik...", pokušala je izreći ratna dopisnica Marie Colvin kad se našla na nišanu strojnica i haubica u Šri Lanki u filmu "Moj osobni rat". Nije uspjela. Plotun je bio brži od riječi. Snažna eksplozija je odbacila Marie i koštala je lijevog oka. No, to nije zaustavilo novinarku, Amerikanku, da s povezom preko oka za londonski "Sunday Times" nastavi izvještavati iz najpasnijih ratnih zona svijeta kamo je letjela kao "leptir na svijeću". Nije je zaustavila ni hospitalizacija zbog PTSP-a jer je "vidjela više rata od većine vojnika".

"Mrzim biti u ratnoj zoni, ali imam potrebu biti tamo", govori Colvin (autentična Rosamund Pike u drugoj naj-ulozi nakon "Nestale"). "Ovisna si o tome", zaključi njezin fotoreporter Paul Conroy (Jamie Dornan, zvijezda "Pedeset nijansi" serijala, gotovo neprepoznatljivo dobar). Rat je droga, potvrdio je "Narednik James", no u Marieinoj ovisnosti o ratnim zonama krila se i potreba da se žrtvuje za druge, viši cilj prenošenja ljudskih priča običnih ljudi i izazivanja suosjećajnosti kod čitatelja, za što je imala "božji talent".

"Bilo mi je dovoljno stalo da odlazim na ova mjesta i pišem da način da nekome drugome bude stalo", rekla je u uvodnoj sceni filma, upitana što bi željela poručiti budućim novinarima. "Ja to gledam da ti ne moraš", veli ona uredniku Seanu Ryanu (Tom Hollander), obraćajući se između redaka i čitateljima koji čitaju reportaže iz ratnih zona u udobnosti doma, uz doručak.

Redatelj Matthew Heinman (dokumentarci "Zemlja kartela" i "Grad duhova") efektno skicira kontrast između londonskih interijera i eksterijera zemalja Trećeg svijeta prilikom komunikacije urednika na sigurnom i novinarke na terenu oko koje gruvaju bombe. U izvrsnim finalnim scenama filma, ambijentiranim u Siriju 2012., Colvin tipka tekstove za glavnu priču i naslovnicu u kući pod kišom bombi, da bi se potom javila uživo za CNN, riskirajući život za istinu o stradavanju žena i djece od strane Assadova režima.

Na drugoj strani svijeta, ljudi gledaju njezinu fotografiju na TV ekranu i slušaju o hororima koje ona gleda u oči pišući (neizbježno) vlastitu osmrtnicu. Istina često ima povez preko oka, no Marie se borila za nju. Borila se da slijepi svijet p(r)ogleda, iako radije ne bi želio vidjeti. A Heinman dobro razumije njezinu borbu, zašto je (bila) tamo gdje jest. Kao redatelj-dokumentarist, nominiran za Oscara ("Cartel Land"), Heinman je i sam donosio slične priče ("City Of Ghosts").

Heinman u svom prvom igranom filmu radio ono što je radila Colvin – priča nečiju dramatičnu osobnu priču i istovremeno piše portretni esej i političku reportažu. Jedna od boljih scena tiče se Marieina odbacivanja poteškoća zbog sljepoće na jedno oko u društvu prijatelja i gledanja sebe u ogledalu kad oni odu kući i ostane sama. "Gdje si zaradila taj povez na oku", pitao ju je budući ljubavnik Tony Shaw (Stanley Tucci). "U 'Otoku s blagom'", odgovara ona. Prema vani se Colvin šalila na svoj račun, pa je tako izjavila kako nosi skupocjeno donje rublje kako bi impresionirala one koji iskopaju njezin leš iz rova.

Međutim, kako nije mogla izbiti iz glave ratne slike, vodila je internu psihološku bitku sa samom sobom, osobni rat, pronalazeći prividan mir u alkoholu, cigaretama i seksu. Film istražuje cijenu tog rata i rata općenito, kronicirajući promjene u novinarstvu novog milenija (od računala do laptopa, od tiska do portala), ali i političkom svijetu gdje Marie u jednom trenutku vodi intervju s Gadaffijem, a u drugom stoji iznad njegova leša. "Pokrivajući rat, činimo li ikakvu razliku/mijenjamo li stvari", znala je posumnjati Colvin u sebe i smisao svoga posla, iako ga je doslovce obavljala do posljednjeg daha.

"A Private War" je dobar kao intimna, biografska drama, još bolji kao dokumentaristički politički triler, dok na na terenu propituje smisao ratnog dopisništva i besmisao ratovanja. U tom smislu "Moj privatni rat" kulminaciju doživljava u upečatljivom finalu u kojem Heinman briše granicu između filma i dokumentarca, bivajući istodobno human, tenzičan i poetičan. Nakon što Marie strada kamera se u završnim kadrovima diže prema nebesima iznad ruševina sirijskog grada. Odlazi Bogu koji promatra svijet ispod sebe s povezom na jednom oku.

Nominacija za Zlatni globus, a Oscar?

Rosamund Pike je za ovu ulogu bila (zasluženo) nominirana za Zlatni globus. Hoće li dobiti i nominaciju za Oscara, znat ćemo 22. siječnja. Ako bude, to će joj biti druga nominacija nakon "Gone Girl".

Naslovnica Cinemark