Kultura Kultura

SKOČI PA RECI FILM

Mediteran nije više samo izvor života, već je nažalost i grob, tvrdi francuska redateljica Dominique Cabrera čiji se film 'Magistrala Kennedy' danas prikazuje u splitskoj 'Kinoteci'

SKOČI PA RECI FILM

Prihvaćanje financijske dobiti kao glavnog političkog kriterija istinski je ubojit, naravno, za one koji pogibaju dok pokušavaju ući, ali i za nas same. Dijeljenje i otvorenost prema drugima vrline su mediteranske kulture, koju bogate zemlje moraju naučiti prakticirati.

Peti Rendez-vous au Cinema posjetila je redateljica jednog od francuskih filmova s kojima su hrvatski filmofili bili pozvani na rendes. Ona je Dominique Cabrera, a njezin film je hvaljena socijalna drama "Magistrala Kennedy". Nakon Zagreba, Cabrera je s "Magistralom" stigla i u Ljetno kino "Bačvice" na prvu od dvije splitske projekcije filma. Druga je ovog utorka u "Kinoteci". Idealno za intervju.

- Prvi sam put u Hrvatskoj. Budući da sam putovala iz Zagreba u Split, bila sam u mogućnosti vidjeti je, što me jako zanimalo. Svidjele su mi se stare ulice i moderni kvartovi. Zapanjila me ljubaznost ljudi koje sam susrela, kao i originalnost odjeće koju vidim po ulicama – iznijela nam je Cabrera kratke dojmove.

Zašto ste imalu potrebu prenijeti na film priču iz knjige Maylis de Kerangal?

- Voljela sam Marseille, njegovo miješano društvo, otvorenost prema Mediteranu, njegov tako domišljat i izražajan jezik koji bih mogla bez prestanka slušati. Pročitala sam Maylisinu knjigu i odmah se u nju zaljubila. Zavoljela sam poeziju njezina gotovo kontemplativnog pisma, ujedno sposobnog da u knjigu unese fragmente života na dokumentaran način. U njoj je obala mora, rubovi grada i mladež iz siromašnijih četvrti. Bila je to sjajna prilika za snimanje filma koji mi je svojstven.

Gdje ste našli glumce-naturščike za uloge tinejdžera koji skaču s litice u more i kako ste radili s njima?

- Upoznala sam mnogo mladih iz Marseillea o kojima sam pisala. Slušala sam mnoge priče, šetala ulicama, kvartovima, obalom i pokušala upiti auru toga grada... Jednog dana, dok sam šetala magistralom, vidjela sam grupu mladih skakača i osjećala sam nešto kao trnce, predosjećaj. Prišla sam im fotografirajući ih i ostvarena je kemija između nas! Ljubazno su mi pomogli prepraviti dijaloge i poboljšati situacije iz scenarija. Malo-pomalo, bolje se upoznavajući, ideja da glume u filmu sama se nametnula. Puno su radili kako bi naučili tekst, igrali se s kamerom i drugima. Zadovoljstvo je igrati se riječima i životom kojeg su već imali u izobilju, ali morali su dopustiti da ih se vidi, morali su se prepustiti i imati samopouzdanja. Radimo, iskušavamo stvari, ali dar imamo ili nemamo. Ovdje mislim da ga imamo.

Dakle, imali su prostora za improvizaciju?

- Sudjelovali su u pisanju, dobro su poznavali dijaloge i voljeli su ih. Naravno da su mogli improvizirati, ali naš je cilj bio da zajedno pronađemo istinu situacija, lakoću i punoću. Originalnost se nalazila više u gestama, pokretima, osjećajima, koncentraciji, nego u riječima.

Je li ovaj film pomogao tim mladima na neki način? Hoće li glumiti u još filmova?

- Snimanje filma je pomalo poput prelaska mora u jedrilici, to nas iskustvo promijeni. Snimanje ovog filma omogućilo im je da rade u timu na kreaciji, da sudjeluju u nečemu većem od njih, ali svoje socijalno stanje nisu transformirali čarobnim štapićem. Neki od njih glumili su i u drugim filmovima, ali ipak svi ni ne žele postati glumci i promijeniti okruženje. Imaju svoj život. To je iskustvo njihove mladosti zauvijek zarobljeno u filmu, to nije beznačajno. Trudim se održati kontakt, znajući da su mi donijeli puno.

Jesu li skokovi bili opasni? Što im oni predstavljaju? Slobodu? Budućnost na horizontu?

- Skokovi su vrlo opasni. Mogu ostati paralizirani. Za snimanje smo se maksimalno osigurali skrivenim brodom za spašavanje, liječnikom, roniocem i sve je dobro prošlo. Skakanje je marsejska tradicija. Mladi su uvijek skakali s magistrale, to je izraz vitalnosti, poput navale snage, kao i način testiranja granica: tražimo ih, testiramo ih, kao što to volimo u toj dobi. Jači smo od smrti. Možda način da nađemo mjesto u životu koji dolazi. Riječ je i o čistom užitku probijanja zraka i vode, ponos izvrsnosti. Mladi iz siromašnijih četvrti koji nisu uspješni u školi ni u društvu najbolji su u skokovima s magistrale i to pokazuju svima, pred licem svijeta. Na ovoj platformi oni su prebačeni u maleni prostor na rubovima grada koji je mjesto njihova trijumfa, zahvaljujući njihovoj vitalnosti i sposobnosti da polete u nebo i prigrle horizont.

Kakva je njihova budućnost?

- Ono što će oni sami učiniti, ali i ono kako je naša država sposobna upotrijebiti njihovu veliku inteligenciju i kreativnost. Društveni lift danas je prilično u kvaru. Toplo se nadamo popravku…

Ovo je film i o Mediteranskom moru, kao i Marseillesu?

- Da, snimajući ih, mislila sam i na druge mlade ljude u prostoru i vremenu, na sve one koji se pripremaju uroniti u život puni snage i nade i dočeku koji će dobiti ili neće dobiti. Njihovo miješano podrijetlo u filmu i u njihovim pričama predstavlja ovaj mediteranski prostor koji je još od antike mjesto trgovine i razmjene. U Marseilleu vidimo cijeli svijet kako hoda ulicama grada, ovo nevjerojatno vrenje nosilo me i nadahnulo.

Mediteransko more je danas također simbol slobode za mlade ljude (izbjeglice), ali cijena te slobode je preskupa. Jesu li vam se pred očima vrtjele slike Mediteranskog mora i izbjeglica dok ste snimali film?

- Da, neprestano sam vidjela mrtve i utopljenike dok sam snimala film, čini mi se nemogućim da danas to prvo ne vidimo kad pogledamo more. Naš Mediteran nije više samo izvor života, već je, nažalost, zauvijek i grob. Prihvaćanje financijske dobiti kao glavnog političkog kriterija istinski je ubojit, naravno, za one koji pogibaju dok pokušavaju ući, ali i za nas same. Dijeljenje i otvorenost prema drugima vrline su mediteranske kulture koju bogate zemlje moraju naučiti prakticirati.

Naslovnica Kultura