Mišljenja Cinemark

GAUGUIN Slikarom na sliku

FILM: Gauguin: Voyage To Tahiti; drama; Francuska, 2017.; REŽIJA: Edouard Deluc; ULOGE: Vincent Cassel, Tuheï Adams; DISTRIBUCIJA: Discovery; OCJENA: ** 1/2

'Gauguin' otkriva tahićanski period slavnog slikara. Film je fokusiran na slikara, ne sliku, za razliku od 'Loving Vincent', a platno filma nije jarko poput Gauguinova, naprotiv dominira siva boja.

Tahićanske slike Paula Gauguina (1848. - 1903.) isprve nisu naišle na zasluženu recepciju da bi s vremenom bile uvrštene u njegovu kolekciju nekih od najvećih remek-djela moderne umjetnosti i krasile zidove mnogih muzeja diljem svijeta.

Hoće li sličan put proći film o tom istom slikaru koji se ove srijede prikazuje u "Kinoteci" u sklopu ciklusa "Vukovar u Splitu" i stiže u online "A1" videoteku? Tko zna, možda i hoće za nekih stotinjak godina. No, na prvo gledanje u realnom vremenu, "Gauguin" je dostatno intrigantan i interesantan, ali definitivno nije ultimativni film o jednom od ključnih predstavnika postimpresionizma i preteče simbolizma koji je nadahnuo mnoge slikare, uključujući i Picassa.

Ultimativan kao što se to, primjerice, može reći za filmove "Lust For Life" Vincentea Minnellija i "Loving Vincent" dua Dorota Kobiela-Hugh Welchman o Van Goghu, Gauguinovom kolegi postimpresionistu s kojim je imao turbulentan odnos.

Nakon nekonvencionalnog "Loving Vincenta", prvog naslikanog filma u povijesti revolucionarnom kombinacijom preslikavanja novih slika s autentičnim Van Goghovima, "Gauguin: Voyage to Tahiti" se doima kao odveć konvencionalna biografija, premda se francuski redatelj i scenarist Edouard Deluc libi snimiti klasični "biopic".

Dakle, "Gauguin" nije biografska drama od kolijevke pa do groba. Odabran je jedan važan period iz života znamenitog slikara pod čiju je kožu prilično duboko zašao odlični Vincent Cassel, dublje od samog filma, utjelovljujući pojam napaćenog genija i umjetnika u besparici.

Priča se otvara u Parizu 1891. godine. Tada Gauguin pokazuje "zavidan, sirovi talent", a pritom "ne gubi ni trunke šarma", ali njegovo stvaralaštvo se dovoljno ne cijeni. "Ja sam veliki umjetnik i znam to", kaže Gauguin u jednoj sceni filma.

To nisu znali njegovi suvremenici pa je on financijski krpao kraj s krajem i bio sve otuđeniji od korumpiranog pariškog društva i općenito europske civilizacije koje se svakog dana više gnuša. "Ne postoji ni lice ni krajolik vrijedan slikanja", govori Gauguin prijateljima i zacrta poći na Tahiti, smatrajući da bi mu Francuska Polinezija mogla prijati više od same Francuske da se povrati kao umjetnik i čovjek kad se "vrati izvoru, na povoje čovječanstva".

Odlazi sam nakon što mu se supruga Mette (Pernille Bergendorff) odbija pridružiti s djecom. Tamo se odlučuje izgubiti u šumi, po cijele dane slikati i crtati, te živjeti u skladu sa svim oko sebe. Pronalazi i lokalnu muzu golih grudi sa cvijetom u kosi, mladu domorotkinju Tehuru (Tuheï Adams), koju će oženiti.

Ona je "primitivna Eva, tahićanska Venera, divlja, čedna", a on je, opsjednut svojom umjetnosti, slika danonoćno i ne interesiraju ga previše njezine osnovne potrebe. Njihov odnos je isprve romantično idiličan kao onaj Fletchera Christiana i domorotkinje u "Pobuni na brodu Bounty", no "Gauguin" nije slikarova ljubavna priča veća od života, ali ni kritika kolonizatorske politike.

To je povremeno monoton film fokusiran na slikara, ne sliku, za razliku od "Loving Vincent", te snimljen iz perspektive titularnog umjetnika u kojem Cassell takoreći okupira svaki kadar Povijesni kontekst je Delucu bitan samo da u njega smjesti Gauguinove emotivne patnje i postavi platno za (na koncu nedovršeni) portret jednog tragičnog lika, "umjetnika u nevolji".

S vremenom će Gauguinov odnos s Tehurom otkliznuti u uzajamno nerazumijevanje i ljubomoru, posebice kad se ona zaljubi u lokalca Jotépha (Pua-Taï Hikutini), što je redateljeva pjesnička sloboda kojom je nepotrebno htio produbiti jaz među supružnicima.

Deluc je još nepotrebnije lišio film rujnog kolorita kako bi, kao, oslikao Gauguinovo srce tame mračnijom fotografijom snimatelja Pierrea Cottereaua ("Vučji zov") i ominoznim tonovima iz glazbe legendarnog Warrena Ellisa iz Caveovih Bad Seedsa.

U jednom trenutku lokalni klinci kradu Gauguinove boje, a čini se da su ukrali i boje iz Cottereauove fotografije. Cottereauovo platno nije jarko poput Gauguinova, naprotiv dominira sivo-zelena boja, pa se čini kao da "Gauguin" nije sniman na Tahitiju, nego negdje u istočnoj Europi. Odjavna špica s "izložbom" repliciranih Gauguinovih tahićanskih slika pobija Delucovu viziju slikara.

Požrtvovni Cassel

Vincent Cassel je dao jednu od svojih najpožrtvovnijih psihofizičkih uloga i poprilično smršavio kako bi dočarao Gauguinovu ruiniranu tjelesnost (pretrpio srčani udar, imao uznapredovali dijabetes, bio neuhranjen...).

Naslovnica Cinemark