Kultura Kultura

O poslu i privatnom životu

Splitska glumica oduševila na zatvaranju Splitskog ljeta, a sad ju čeka ljetovanje: Nemirnog sam duha, to me vraća u balans...

O poslu i privatnom životu

Plesnom premijerom "Piazzolla/Stravinski" u izvedbi baletnog ansambla HNK Split i uz dodjelu nagrada "Judita" Slobodne Dalmacije, u srijedu navečer na Sustipanu svečano je zatvoreno 65. Splitsko ljeto. Voditeljica ove završne svečanosti bila je mlada glumica Zorana Kačić Čatipović, koja je ove godine odigrala i nekoliko zapaženih kazališnih uloga.

Pitamo je na početku razgovora kako se osjeća u voditeljskom poslu i prepušta li se sada kad je završilo Splitsko ljeto, drugim ljetnim radostima.

– Često me zovu da zatvaram Splitsko ljeto, Marulićeve dane i sve manifestacije koje su vezane za kazalište. Volim se vidjeti u kazalištu kao voditeljica, nije mi mrsko kada me zovu da to radim. Jednako uživam u tome kao u nekoj ulozi, zapravo, to i shvaćam kao ulogu – odgovara Zorana i dodaje:

– Nakon završetka projekta uvijek slijedi nekoliko dana spavanja i izležavanja, a onda me poslije pet dana odmora opet hvata želja za radom. Volim svoj posao i zahvalna sam što sam sebi stvorila priliku da radim u životu ono što volim. Pošto sam u ovoj sezoni išla iz projekta u projekt sada idem na zasluženo ljetovanje. Svake godine u ovo doba odem na kampiranje, negdje gdje nema puno ljudi, jer me priroda, more, ronjenje, šator, spavanje na otvorenom u "hammocku", vraćaju k sebi. Cijelu godinu čekam trenutak kada ću početi hodati bosa po prirodi.

Iza nje je cijeli niz uloga na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Splitu, a ove godine glumila je lik Ane, vječne ljubavnice u "Paralelnim svjetovima" Mire Gavrana, igrala je Titubu u "Kušnji" Arthura Millera. Radila je i u predstavi Molièrova "Umišljenog bolesnika" u kojem je igrala Angelique, zatim "Kaligulu/Britanika" od Camusa/Racinea gdje je igrala Juniju.

– Imali smo i obnovu Eshilove "Orestije" u Sitnu Gornjem, predstave koja je prošle godine dobila Nagradu hrvatskoga glumišta za najbolju predstavu u 2018. godinu. Tu sam igrala prva dva čina u zboru, a onda sam u trećem činu igrala Atenu. Ne sjećam se da mi je išta napornije bilo od te Orestije, vjerujem da je izgledala moćno i glamurozno, ali rad na njoj nije bio takav. Dva mjeseca rada, koji uključuje glumu u bari punoj raznoraznih životinja, dok te tako mokroga njišu mosorski vjetrovi i pijavice, nije nimalo glamurozno. Uz to, uskakala sam u predstavu "Ol' smo za jedan dan", gdje sam u pet dana doslovno morala spremiti cijelu ulogu. Moji su slavili Božić i kitili jelku, a ja sam spavala nad tekstom – govori Zorana o svojim ulogama u ovoj godini.

Uz glumu, njezina je ljubav i glazba. Često joj u predstavama daju dodatan zadatak da pjeva. Kaže, nimalo je to ne smeta, dapače, ako će pridonijeti sveukupnom boljitku predstave i njezine uloge, uvijek pristaje.

– Pjevanje volim jednako kao i glumu, i kod mene su to dva isprepletena svijeta, ne odvajam ih. Jedan drugog obogaćuju i podupiru. Ne volim kada me pitaju što više volim, pjevanje ili glumu jer upravo taj spoj me čini kompletnom. Sretna sam što mi je Bog podario toliko talenata i u tome uživam na sceni. Ali sve to nije došlo preko noći, samo je rezultat mog dugogodišnjeg rada i s ponosom volim reći da sam išla i na klavir i na solo pjevanje uz redovno osnovno i srednjoškolsko obrazovanje.

Oduvijek sam znala da želim biti na sceni, samo su me učili i isprogramirali da je umjetnost nešto "usput" i da se od toga ne može živjeti. Zato sam upisala studij prava jer s osamnaest godina nisam znala da mogu zauvijek ostati nesretna i zarobljena u nekom uredu i da to određuje moju sudbinu. Na trećoj godini odbacila sam sve to i krenula u nepoznato. Svi su me odvraćali, govorili mi o nekakvoj sigurnosti, no nisam htjela nikoga slušati i drago mi je što sam imala tu hrabrost da svjesno odaberem svoj put. Lako je pasti pod utjecaj dobrih namjera, samo što više nisam htjela dati drugima da određuju što je dobro za mene – govori mlada glumica.

Kaže nam i kako otkad zna za sebe, zna i za glazbu, iako joj se nitko u obitelji nije nikada bavio izvedbenim umjetnostima.

– Kao dijete sam se na rođendanima gurala s dezodoransom u ruci koji je glumio mikrofon i pjevala ispred svih, penjući se po lavorima koji su glumili pozornicu. Sada vidim da moja kći isto to radi. Drago mi je što sam ostala vjerna svojoj djevojčici u sebi. Samo sada to radim puno profinjenije od lavora i dezodoransa, haha. Dugo godina sam imala taj sukob u sebi, htjela sam i pjevati i glumiti, i mislila sam da se moram za jedno od to dvoje opredijeliti. Konstantno sam bila razapeta, a onda sam shvatila da mogu i jedno i drugo raditi, i to jednako dobro. Žao mi je što možda nisam išla vani na mjuzikl akademiju. Odustala sam kada sam vidjela koliko to košta. S vremenom i odrastanjem sam se tražila, pjevala s raznoraznim bendovima, radila sam u srednjoj školi i mjuzikle, neko vrijeme sam živjela u Zagrebu i tamo radila mjuzikle. Na kraju sam se ipak vratila u Split i ovdje upisala Akademiju – prisjeća se naša sugovornica.

Pitamo je i kako se priprema za uloge i što za nju znači kazalište.

– Svakoj ulozi pristupam kao da mi je prva, kada to ne bih radila ušla bih u stereotipe. Uvijek se propitujem što je likove koje igram motiviralo na postupke koje rade, i uvijek u rad ulazim otvorena srca i otvorena uma. Čitam, mućkam doma svojom glavom, pripremam se kroz razgovore i probe s redateljem i kolegama. Publika na sceni želi vidjeti žive osobe, koje ih se tiču i u kojima se pronalaze. Ne volim iste glumce gledati u istim ulogama, kada već unaprijed i prije nego što pogledam predstavu znam kako ću je odigrati. Nekad se bojim takve rutine jer imam potrebu raditi važnije stvari od ulaženja u liniju manjeg otpora.
Zapravo me najviše u kazalištu rastužuje kad vidim da se glumci bave svime osim glumom, smatram da na taj način zapravo kompenziraju nedostatak talenta, jer da istinski pripadaju svojem pozivu, ne bi imali potrebe tražiti moć i potvrdu u drugim kalkulacijama.

Mene moj posao potpuno ispunjava, volim u kazalištu sve što se njega tiče. Od čitaćih proba na koje dolazimo s kavama u ruci, dok se prepiremo oko naglasaka i štrihova, preko tonca kojeg maltretiram da mi doda još malo efekta u mikrofon, do traženja haljine s garderobijerkama za zatvaranje Splitskog ljeta, i ćaskanja u šminkeraju dok me pokušavaju našminkati. Zabavljaju me sitnice gdje rasklimana stolica glumi prijestolje, kada se prije premijere počnu nositi čajevi od đumbira po termosicama i raznorazni suplementi i kada se ručkovi probavljaju negdje usput, u kafiću pokraj kazališta. Volim kada me od kazališta svladava umor toliko da mi se jezik sapliće i kada u garderobi razgovaramo o tome što je nama ovo trebalo u životu – prenosi nam Zorana svoj doživljaj kazališta i posla koji voli i s radošću radi.

Kako je biti glumica danas? Jesu li kazališne daske vaš izbor, imate li želje za filmskim i televizijskim ulogama, raspitujemo se također.

– Teško je danas biti glumac, a pogotovo glumica. Najgore od svega je što ti se konstantno stvara pritisak da ne smiješ pogriješiti jer ih ima još stotinu u redu koji s veseljem čekaju tvoju pogrešku. To je neprirodno i potpuno iskrivljeno jer tek kada pogriješiš možeš napredovati. Imam tu sreću da radim ono što volim, ne želim niti se mogu zamisliti negdje drugdje osim na sceni. Volim činjenicu da je kazalište umjetnost trenutka, film taj segment prijenosa energije između žive publike i glumca – nema. To su te nevidljive niti koje volim, taj prijenos emocija koji me obogaćuje iznova, ovisnik sam o tom osjećaju.
Tek od nedavno sam počela razmišljati o televiziji i filmu, do sada sam čak i zazirala od toga. Trudim se s godinama napredovati a ne nazadovati, tako da mi i prirodno dolazi ta potreba za samoizgrađivanjem u drugim medijima.

I na kraju, što Zorana Kačić Čatipović radi kada ne glumi. Imate li neke hobije i vremena za njih? Što vas najviše veseli?

– Obavljam kućanske poslove koji me doma dočekaju, hahah. Provodim vrijeme s obitelji, najčešće je to doma ili na Marjanu i Benama. Izbjegavam gužve, pogotovo sada. Kada uhvatim više slobodnih dana u nizu onda idem na putovanje ili neko kampiranje. Jako mi je bitno svako nekoliko mjeseci otići izvan Splita i Hrvatske. Nemirnog sam duha, volim svugdje lunjati i sve što je novo i nepoznato mene privlači. Brzo se zasitim ovoga grada, pa me putovanja obnavljaju, vraćaju u balans i pune me novom energijom i iskustvima, daju mi osjećaj mijene koja mi je potrebna.

Ipak me najviše od bilo koje premijere i uloge veseli kada vidim da je moja kći sretna. Njezino "volim te", kao i njezine malene ručice koje me grle mogu učiniti da napravim bilo što na svijetu.

 

Naslovnica Kultura