Kultura Kultura

Vjeruje u snove

'U Dalmaciji je tempo laganiji, a zrak čišći. Moja baka ima sto godina...': producentica Bračkog filmskog festivala otkriva povezanost s morem, ima i ideju o osvajanju Oscara

Vjeruje u snove

Supetar na Braču, najsusretljivije mjesto na cijelome svijetu. Brač Film festival ne bi bio gdje je danas bez Supetra, njegove emotivne, logističke, do financijske podrške. Ulaganjem sebe i našega rada mi samo prenosimo ono što Supetar zaista jest. Tamo postoje rješenja za sve – govori nam mlada producentica BFF-a Ana Sikavica, nakon završenoga petog festivalskog izdanja.

Ana se, još kao studentica zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, kalila na Motovun Film festivalu gdje je volontirala i radila sedam godina. Tri je godine provela i na Zagreb Film festivalu, bila je i dijelom One Take Film festivala, Anima Festa i ZagrebDoxa gdje i dalje, zadnjih osam godina, radi na programu usavršavanja dokumentarnih filmova.

- Volim dokumentarni film - kaže ona.

Voli i festivale.

- Nema li ičega ljepšeg od produciranja sadržajnog i veselog okruženja u stvaranju filma? - pita se Sikavica.

Ipak, mi je pitamo odakle seže ta ljubav.

Kad si točno shvatila da se želiš baviti festivalima? Koliko si ih trebala proći kao filmofilka i volonterka da ti je to sinulo?

- Moj prvi susret s festivalom dogodio se 2005. godine, kada smo se moja sestra blizanka Iva i ja, a na prijedlog naše obitelji, prijavile volontirati na Motovun film festivalu. Volontirale smo na blagajni, prodavale karte i taj zadatak shvatile vrlo ozbiljno. Proučile smo filmski program kako bi znale odgovarati na silna pitanja zainteresirane publike, karte su se prodavale i već smo tada, dobro pripremljene, postale dio tima, prenosile smo ideju festivala, upoznale mnoštvo ljudi, dijelile iskustva, razgovarale o filmovima. Tada smo imale šesnaest godina. I moja je sestra danas dio audio vizualne industrije, posebice na financijskim i administrativnim pozicijama.

A kad si shvatila da želiš studirati produkciju koju si magistrirala, onu scenskih i izvedbenih umjetnosti u Zagrebu?

- Nakon završene opće 8. gimnazije u Zagrebu, 2007. godine, upisala sam Stomatološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu i moja je želja bila biti stomatolog. Ideja da nekome pružim prekrasan osmijeh i vratim samopouzdanje me silno veselila, no, uz studij, nastavila sam raditi na pretežno filmskim festivalima. Pred kraj druge godine studija, shvatila sam da su moji interesi prema području umjetnosti, posebice audiovizualne i izvedbeno scenske, prerasli razine razonode ili hobija i da želim snimati filmove, raditi kazališne predstave i organizirati filmske i kazališne festivale. Sve me zanimalo. Nisam znala kako svojoj obitelji priopćiti tu informaciju, od malih nogu sam ih uvjeravala da želim biti stomatologinja, pa sam snimila kratki film, pozvala ih na premijeru u kino 'Europa' i sve im pojasnila upravo putem audio vizualne čarolije. Iduće godine upisala sam produkciju na Akademiji dramske umjetnosti.

Kako to da se nisi odlučila za npr. glumu i režiju, nego baš produkciju? Što ti je u tome bilo najprivlačnije?

- Ja sam oduvijek bila kolovođa, a zanimanje producenta to podrazumijeva, haha. Moji su interesi bili veliki prema svim zanimanjima unutar filma i kazališta, a produkcija ih nekako sve i objedinjuje. Posao producenta podrazumijeva i umjetnička i kreativna i tehnička znanja, ali i menadžerska, administrativna, pravna... Glumu, primjerice, smatram najtežim zanimanjem od svih. Njome se ne bih mogla profesionalno baviti. Sreća je da postoje kapaciteti koji umiju i mogu prenijeti određene situacije i emocije putem sebe samih i pritom nas uvjeriti u to što prenose.

U filmu nema previše producentica u odnosu na producente, posebice hrvatskom. Kako to komentiraš?

- Pa, ne bih se složila. Ako pogledamo unazad četrdeset godina nominacija za Oscare za najbolji film, a koji preuzima producent, svake ćemo godine pronaći barem jednu nominiranu producenticu. Vjerujem da će ta brojka samo rasti tijekom idućih godina. Generalno sam uvjerenja da u Hrvatskoj vlada jaka ženska producentska struja, kako filmska tako i festivalska. To su sve nagrađivane i vrlo vrijedne žene i za blistavu budućnost hrvatske audiovizualne industrije nema straha. To su žene poput Ankice Jurić Tilić, Zdenke Gold, Vanje Sremac, Lane Ujdur, Nataše Šimunov, Olinke Vištice, Miljenke Čogelje, Lucije Parač, Tamare Babun, Dane Budisavljević, Tatjane Aćimović, Maje Vukić, Dijane Mlađenović, Darije Kulenović, Maje Pek, ali i kolegice moje generacije poput Marije Ratković, Marine Jurišić, Tene Gojić, Ree Rajčić, Tine Tišljar, Dore Prpić, Hane Hribar, Ivane Grubišić Perišić, Adrijane Dimić, Ise Živanović, Dunje Bovan… Ne mogu ih sve nabrojati, ima ih puno. Ispričavam se ako sam nekoga izostavila.

Tko su ti uzori od stranih producentica? Kathleen Kennedy, Gale Anne Hurd, Meghan Ellison...?

- Ne bih niti jednu stranu producenticu sada izdvajala kao uzor, OK, možda Meghan Ellison koja je starija od mene samo godinu dana, čini mi se, ili Kathleen Kennedy, Kathryn Bigelow... Svaku uspješnu ženu u filmskoj industriji smatram uzorom.

A od domaćih? Ankica Jurić Tilić, Zdenka Gold...? Njih dvije su dovele hrvatske filmove do Cannesa i Berlinalea. Je li to i tvoj cilj ili želiš otići još jedan korak dalje do Oscara?

- Zdenku sam upoznala 2005. godine kada je bila producentica Motovun Film Festivala, od tada pratim njezin rad i neizmjerno se veselim svakom njezinu uspjehu. A Ankica je moja profesorica koja mi je na ADU predavala nekoliko kolegija. Sigurno ih mogu nazvati svojim uzorima, mentoricama, kolegicama. Malo smo mi tržište i mislim da je bitno da se držimo zajedno, međusobno savjetujemo i zajedničkim snagama radimo na unaprjeđenju i prosperitetu industrije kojom se bavimo. A po Oscara idemo, apsolutno. To je san svakoga producenta. Ej, zamislite samo da osvojimo Oscara s hrvatskim filmom!

Hoće li ikada (i kada) hrvatski film osvojiti Oscara?

- Pretpostavka svakog dobrog filma jest dobar scenarij, a dobar scenarij zaista može nastati u bilo kojem dijelu naše planete. Ja sam sigurna da će hrvatski film osvojiti Oscara. I ja ga imam ideju osvojiti (hehe). Okupit ćemo najbolju autorsku ekipu (a naše tržište zaista ima izvrsnih autora i suradnika na svim poljima industrije), pozvati poznate glumce, pribaviti investitore, zatvoriti financijsku konstrukciju, osmisliti sjajan plan distribucije i osvojiti najprestižnijeg pozlaćenog kipića. Zašto ne?

Radiš za Red produkciju koja ponajviše proizvodi komercijalne filmove za strano tržište. Što hrvatski film mora imati da bi uspio na stranom tržištu?

- Tako je, kujem zanat, stječem iskustvo, upoznajem zaista divne suradnike iz čitave regije i cijeloga svijeta. Ponajviše radimo komercijalne filmove, no tu je i nekoliko filmova i serija koje potpisuje Red produkcija. A da bi hrvatski film uspio na stranom tržištu treba, osim izvrsnog scenarija i jednake izvedbe cijelog filma, imati i dobrog sales agenta, distributera, producenta, ali i cijelu ekipu filma koja promovira film.

Je li ti draže producirati filmove ili festivale?

- Svaki projekt na kojem radim ima svoje posebnosti. Produkcija filmova podrazumijeva duže razdoblje pripreme koji najčešće traje nekoliko godina, dok priprema festivala traje nešto manje od godinu dana.

Produkcija diplomskog filma Bruna Mustića, budućeg direktora Brač Film festivala, neposredno je inicirala BFF. Prisjeti se malo toga?

- Kao i sve najljepše stvari u životu, tako se i ova dogodila spontano. Bruno Mustić i ja smo studirali zajedno na Akademiji, no nismo imali prilike surađivati. Nas je zajednička kolegica i prijateljica Adrijana Dimić spojila na snimanju njegova diplomskog filma “Severina”. Naime, Bruno je svoj diplomski film snimao u svom rodnom gradu, Splitu i morao ga je završiti puno prije od planiranoga jer je dobio odgovor od London Film School da je primljen na magisterij produkcije. Drago mi je da sam se uspjela organizirati i otići idući dan u Split na snimanje. Film smo snimili i tada dogovorili novu suradnju, na Brač Film Festivalu.
Bruno je istinski ljubitelj filma i filmske industrije, vrijedan, precizan, pouzdan i suradnik za poželjeti. Njegovi počeci sežu iz Supetra, gdje je ljetovao kao dijete i stjecao iskustvo na Supetar Film Festivalu. Brač Film Festival nastao je kao njegova ideja koju je uspio realizirati i svojim istinskim uvjerenjem održati uspješnim već petu godinu. Naša vizija je da rastemo i opstanemo do penzije.

Je li Brač FF bio sudbina s obzirom na to da ti je obitelj s tatine strane porijeklom iz Dalmacije i da si, iako Zagrepčanka, uvijek bila silno vezana uz Dalmaciju?

- U korijenima mi je povezanost s morem. Važno mi je more i važni su mi ljudi. Ne vjerujem u sudbinu niti u slučajnosti (smijeh). Energija i predivan tim ljudi koji je Brač Film Festival okupio, neprocjenjivo je bogatstvo, za svakoga od nas. Brač Film Festival čini pedeset mladih dugogodišnjih suradnika u timu iz čitave regije (Osijeka, Siska, Zagreba, Splita, Supetra, Rijeke, Motovuna, Kotora, Tuzle, Banja Luke, Beograda, Subotice..). To su mahom kolege producenti, snimatelji, redatelji, menadžeri, organizatori, montažeri, inženjeri, odgajatelji, psiholozi, komunikolozi, glumci, novinari, liječnici, umjetnici. Osim toga, Supetrani i Supetranke zaista su najbolji domaćini jer prepoznaju kulturu kao svoju ključnu specifičnost i dio tradicije i turističke ponude otoka.

Na Fejsu ti vidimo neke ljetne slike. Što je za tebe ljeto u smislu uživancije?

- Ja bih bila najsretnija osoba na svijetu da je uvijek ljeto. Taj sam tip osobe. Samo da mi je more, da nije hladno i da cvrčci pjevaju ljetne šansone.

Stigneš li uopće uživati s obzirom na to da uz film i festival na meniju imaš i kazalište te rad s djecom u sklopu Stručnog tima "Novigradskog proljeća" gdje znanstvenim metodama ispituješ sudionike Škole stvaralaštva "Novigradsko proljeće" u svrhu unaprjeđenja kvalitete odgojno-obrazovnog rada s darovitim učenicima u jezično-umjetničkom području?

- Kako ne, ja uživam u onome što radim, posao me veseli, a okružena sam predivnim ljudima i upravo mi oni daju energiju i motivaciju da dajem još više od sebe.

Moraju li mladi danas biti tako "razapeti" u vremenu i prostoru ako žele uspjeti?

- Kroz trnje do zvijezda! Nikome nije ništa servirano u životu (nekome je jedino pristupačnije), no svatko uspješan iza sebe ima određeno iskustvo, trud i rad. Mislim da trebamo osluškivati sami sebe, držati korak s vremenom oko nas, vjerovati u svoje snove, raditi ono što nas čini sretnima i hrabro kročiti.

Je li se uopće može razmišljati o budućem vremenu i zlatnim godinama? Gdje bi voljela dočekati penziju? U Dalmaciji i na Brač Film Festivalu?

- Da, dogovor je da na Brač film festivalu dočekamo penziju. A zlatne godine svakako planiram provoditi na moru. To je san i mojega tate - u Dalmaciji gdje je tempo laganiji, a zrak čišći. Moja baka Boja ima sto godina. I neki dan mi je rekla kako se nada da neće jednoga dana otići na kvasinu "kada ostari". Kada ostari... (smijeh).

 

Filmske ljetne preporuke za čitatelje
Ana preporučuje dokumentarac "i Otok Biševo" Mihe Čelarigranija, a od domaćih filmova ističe još i "Dnevnik Diane Budisavljević" Dane Budisavljević. S aktualnog kinorepertoara njezina je preporuka "predivna animirana prerada" Jona Favreaua “Kralj lavova". Što se tiče klasika, prednost daje "vječnom ljetnom" filmu "Briljantin" Randala Kleisera.

 

Naslovnica Kultura