Kultura Kultura

KAZALIŠNA KRITIKA

Vizualno moćni Golovkov 'Kaligula': prostor Galerije Meštrović i kostimi su najjači aduti; Premda sputan oklopom i stihom, Nerona je Pere vrsno odigrao

KAZALIŠNA KRITIKA

Dramska premijera "Kaligula/ Britanik" koja je ostavljena za samu završnicu Splitskog ljeta pove je neuobičajen spoj dvaju dramskih tekstova Alberta Camusa i Jeana Racinea među kojima stoje gotovo tri stoljeća.

Objedinjuju ih likovi dvaju ozloglašenih rimskih careva, Kaligule i Nerona dok stilski pa ni idejno - osim u naznakama koje se odnose na zloupotrebu vladarske moći - nemaju dodirnih točaka.

Camusov "Kaligula", nastao početkom Drugoga svjetskog rata odjek je piščevih filozofskih razmatranja o apsurdu života i poimanju slobode dok je Racineov "Britanik", pisan u doba Louisa IV. skoro pa onodobna sapunica u aleksandrinskim stihovima.

U njoj Nerona, mladoga cara, odbija Junija, a ovaj zbog neuzvraćene ljubavi truje njezina odabranika Britanika, sina bivšeg cara.
Redatelj Goran Golovko (uz dramaturga Jasena Boku) vezao je dvije drame kroz formu kazališta u kazalištu.

Kostimi razdvajaju drame

Taj je spoj prilično zbunjujući, kopča koja ih veže je slaba i stoga se ne treba truditi hvatati kronološke konce; na Kaligulinom dvoru daje se predstava o caru Neronu (Pere Eranović) koji će se pojaviti tek u budućnosti. Pogotovo su nečitki momenti u kojima sam Kaligula (Nikša Arčanin) uskače, ne mijenajući kostim u ulogu Britanika.

Ali, prožimanje Camusova i Racineova teksta donosi i određenu pogodnost - jedna drama daje potporu drugoj.

Melodični klasicistički stihovi i jasna Racineova fabula ublažavaju bremenita i mučna stanja u "Kaliguli". Dok se Kaligula nastrano igra životom i smrću, logikom i slobodom, Neron je u "prizemnijem" škripcu između dominantne matere i djevojke koja ga neće.

Kaligula je već došao do točke besmisla, požurujući vlastitu smrt, a Neron tek udara temelje svom životu i vladavini.

Vizualnost predstave jedan je od njenih najjačih aduta, u prvom redu zahvaljući prostoru i kostimima Mladena Radovnikovića.

Moćno, impresivno stepenište Galerije Meštrović s nizom jonskih stupova idealno je za antičke teme, a ujedno svojom monumentalnošću dovodi u pravu mjeru narcisoidne likove koji teže biti veći od života i svijeta.

Kostimografija, pak, razvaja dva dramska djela veoma jasno. Kaligula i njegovo društvo, u odjeći tridesetih godina prošlog stljeća, prizivaju glamur iz doba kada je djelo pisano, kada jača fašizam, ali i doba kada je građena sama galerija.

Neronova svita i rodbina izgleda poput glumaca s francuskog dvora u doba Kralja Sunca. Njihovi su kostimi prenakićeni, teški, puni pozlate i svjetlucavih dijadema. Odsjaj su moći i skupoće, ali ima u njima, pogotovo u Neronovu oklopu i plaštu neke zastrašujuće karikaturalnosti.

Čini se, naposljetku da je čitav ovaj projekt prvo mišljen u slikama i da je slikama pridana najveća pozornost (scenografiju i odabir glazbe također potpisuje redatelj), a za oživljavanje i proživljavanje karaktera imali su priliku samo neki od sedamnaest glumaca.

Nikša Arčanin kao Kaligula dao je solidan, samo na trenutke izuzetan portret suludog i nesretnog vladara; izuzetni momenti su oni koji oslikavaju djetinju zloću, a izleti u lik Britanika slabija su točka.

Vrsni Eranović

Premda sputan oklopom i stihom, Nerona je vrsno odigrao Pere Eranović. Taj lik ima složenu zadaću, glumac je po Kaligulinoj naredbi i život mu visi o koncu, ali je osmišljen tako da se napokon i posve uživi u svoju ulogu. Našao je sretan spoj prestrašenosti i patetike iz teatra 17. stoljeća.

Cezonija (Anastasija Janovska) nastoji Kaligulu iz mračnih ponora njegove duše izvesti lakom, šampanjskom vedrinom, dok je druga carica, Agripna (Katarina Romac) oštra, jasna, manipulativna, izvrsne dikcije i dominantna kao scenska pojava.

Posebno valja spomenuti i tri suđenice, Moire, Tajanu Jovanović, Anu Mariju Veselčić i Anu Gruicu Uglešić - pojavom i nastupom opravdavaju to što ih se boje bogovi i ljudi, i što su iznad svih; bića su iz druge dimenzije, lijepe i neosjetne i zastrašujuće.

U ostalim ulogama nastupili su Goran Marković, Marjan Nejašmić Banić, Filip Radoš, Davor Pavić, Maro Drobnić, Luka Čerjan, Matija Grabić, Trpimir Jurkić, Zorana Kačić Čatipović i Stipe Radoja. Nikome u glumačkom timu nema se što prigovoriti, vrlo su uigrani i sigurni, ali - čini se da će ova predstava ipak ostati zapamćena po slikama, a manje po (obilatom) tekstu.

Jasno je da je dobrom dijelu publike predstavljao napor povezati dvije priče, pogotovo staviti u povijesni okvir. Stoga je bolje od toga odustati i prepustiti se ugođaju.

Naslovnica Kultura