Kultura Kultura

Trebalo bi pustit malo krvi

Dijagnoza splitskog 'Umišljenog bolesnika' prilično je slaba, a prognoza, nažalost, izvjesna

Trebalo bi pustit malo krvi

Redatelj motiv patrijarhata i obiteljskog nasilja u prvi plan i uporno na njemu inzistira dovodeći priču u područje teške socijalne drame. S druge strane dozvoljava jeftine gegove

Najnovijem uprizorenju Moliereova "Umišljenog bolesnika" u splitskom HNK dobro bi bilo pustiti malo krvi, da se raščisti i ublaži.


Premijera čuvene komedije u režiji Daria Harjačeka tmastog je, mračnog ugođaja, ali to je manji problem - osnovna su boljka ove predstave disonantni tonovi jer promišljanje ovoga djela šeta od tipične commedie del arte do nadrealizma a ni zašto se ne odlučuje.


Moliere širokogrudno ostavlja u "Umišljenom bolesniku" golem prostor za umjetničke kreacije i improvizacije i za društvenu kritiku.


Nije kod njega bitno ispričati priču, manje više svakome poznatu, nego kako je ispričati. A čini se da se redatelj nije do kraja odredio.

Likovi su tipični junaci commedie del arte, tu su stari muž i mlada žena, potajni ljubavnici, lajava sluškinja i doktori među kojima se našlo lažnih učenjaka, hvalisavaca i budalaša.

Valja izbjeći neželjenu ženidbu i starca nadmudriti. Iz tog sižea izvlači redatelj motiv patrijarhata i obiteljskog nasilja u prvi plan i uporno na njemu inzistira dovodeći priču u područje teške socijalne drame. S druge strane dozvoljava jeftine gegove.

Hipohondar

Centralni lik, Argan, hipohondar, složen je karakter. Ovisan je o liječenjima, egoističan je, ali i posve sam. U njegovoj kući svatko brine svoju brigu, a on kupuje sve - od medikamenata do mrvica pažnje i ljepote svoje žene.

Ima jedno opasno oružje - na njegovoj strani su društvene zadatosti koje mu barem formalno dodjeljuju najviše mjesto u obiteljskoj hijerarhiji.


Redatelj je odlučio dati mu isuviše snage i moći, fizičke i psihičke. Stoga je za ovu ulogu odabrao veoma mladog glumca, Marjana Nejašmića Banića kojemu dob nipošto ne smeta u tumačenju starijeg čovjeka, ali prema redateljskoj zamisli isuviše je, u strahu za vlastiti život, zlostavljački nastrojen.

Ovaj Argan udara i razbija, nakon klistiranja i puštanja krvi pretvara se u zvijer i nekako biva sve zdraviji i jači kako komad odmiče.


Na njegove postupke željelo se baciti snažno svjetlo, a uz to i na postupke ostatka familje koja se u minijaturi prašume bori za svoj zalogaj.

Međutim, šašavi liječnici ipak će pokucati na vrata, oni liječnici čijem se neznanju i učenom govoru Moliere toliko izrugivao i unijeti potpuni nesklad između obiteljske drame i lakrdije.


Dočim je prvi dio - inače preduge predstave - obojen tamnijim nijansama, dolazak liječnika i prosaca trebao bi valjda ubrizgati malo komedije i podignuti temperaturu u mračnoj kući na sceni i u gledalištu.

Ovdje se režija drži već provjerenih šablona i mogućnosti su slabo iskorištene. Jedna ili dvije scene duhovite su - poput poduke u glazbi - a inače je jedna od glavnih dosjetki saplitanje preko stepenica.


Dramaturški je komad ponešto prekrojen i presložen (dramaturgiju potpisuje Vedrana Klepica), zdravorazumske savjete iščezlog brata preuzuma sluškinja Toinette (Petra Kovačić Pavlina), a završnica drastično izmijenjena u ciju prenošenja poruke o buntu i pravu na izbor.


Odnos između sluškinje i gospodara nije posve logičan. Toinette je lik koji iz sjene vlada kućom i povlači konce, još jedan tipizirani karakter iz rane komedije, ovdje prikazan poput subrete koja puža i manje seksualne usluge.

Jer, Argan je uza sve još i napaljeni fetišist koji voli cipele i stopala. Cijena koju sluškinja određuje za Arganove užitke nerazumno je niska - malo bezobrazluka.

Lijepi kostimi

Komad je smješten u viktorijansko doba, vrijeme izražene vanjske čistoće i prikrivene prljavštine. Ovome izmještanju glumice mogu zahvaliti na lijepim kostimima Ane Marin koji, kako se to danas kaže, laskaju figuri.


Scena Vesne Režić poluotvorena konstrukcija na prvu oslikava manjak privatnosti, i daje mogućnost disperzirane radnje, ali zbivanja na više punktova dovode u nedoumicu. Glazba Gordana Tudora kvalitetna je, a od uloga uz spomenute Nejašmića Banića i Petre Kovačić Pavline, Zorana Kačić Čatipović donosi čist, svjež lik hrabar zbog ljubavi ili utjecaja hormona.

Andrijanu Vicković ne bi bilo dobro imati za maćehu - ima u njoj posebna crta zaslađene podmuklosti. Nastupili su još Pere Eranović, Nikša Arčanin, Luka Čerjan, Vicko Bilandžić Filip Radoš te Anja Ostojić i Nenad Srdelić koji su zaokružili zgodne epizodne uloge.


Unatoč tome, dijagnoza splitskog "Umišljenog bolesnika" prilično je slaba, a prognoza, nažalost, izvjesna.

Naslovnica Kultura