Kultura Kultura

AMORELLA - PLOVEĆI GRAD

Izložba splitske umjetnice Duške Boban: Dočekali smo da gigantska brodogradnja nakon 30 godina poklekne, pa smo osuđeni na intelektualno najskromnije oblike turizma

AMORELLA - PLOVEĆI GRAD

Izložba fotografija splitske umjetnice Duške Boban "Amorella – ploveći grad", otvorena je u Galeriji Multimedijalnog kulturnog centra Split.

Izložba donosi veliku seriju fotografija feribota "Amorella", jednog od najsloženijih pothvata hrvatske brodogradnje u 20. stoljeću, snimljenog kako 30 godina nakon porinuća još uvijek održava svoju baltičku prugu između Švedske i Finske, a drugu cjelinu izložbe čine fotografije maketa 33 broda, nastale u nekadašnjem Muzeju "Brodosplita".


Odlučili ste memorirati – ili da kažem komemorirati? – industriju koja je na izdisaju u Hrvatskoj, ali i Splitu. Što je brodogradnja vama kao ženi, a što kao umjetnici?


– Moja namjera nipošto nije bila komemorirati brodogradnju, a najmanje splitsku, koja još uvijek ima sve što joj treba da se uz pošteno upravljanje i državnu podršku vrati na svoje vrhunce.

Kao što je poznato, hrvatska brodogradnja bila je u jednom momentu 20. stoljeća treća u svijetu, a splitsko brodogradilište, koje je generiralo 12.000 radnih mjesta, njezin najveći proizvodni pogon.

U njegove brodove ugrađeni su trud i znanje stotina kooperantskih tvrtki i specijaliziranih obrta, znanstvenih centara na fakultetima i institutima, cijelog jednog brodograđevnog i pomorskog svijeta koji je rastao i razvijao se zajedno s njim.

Izložba se pridružuje naporima da se to splitsko stoljeće brodogradnje valorizira, ovaj put na umjetnički način, da se istakne socioekonomski, kulturni i općenito povijesni značaj brodogradnje u pomorskom identitetu grada i zemlje.

Poziv iz Švedske

Proveli ste neko vrijeme na "Amorelli" s kojom smo se kao narod i kao Splićani dičili. Kakav je osjećaj bio biti na danas starom, zaboravljenom, tuđem brodu?


– Na "Amorelli" sam provela samo jednu noć i jedan dan, ali na sreću, iz Stockholma je već stigao poziv da se u svibnju vratim i na ovom brodu predstavim svoj dosadašnji umjetnički rad, kao i knjigu "Amorella – ploveći grad", koju s Nikolom Bajtom upravo pripremam.

Knjiga će biti predstavljena i splitskoj publici 29. travnja u MKC-u uz prateću javnu tribinu, a u sklopu izložbe koju sam tamo realizirala u suradnji s kustosicom Jasminkom Babić.

Istog dana planiramo i projekciju dva filma o "Amorelli", poetski dokumentarni Lordana Zafranovića i reportažni koji su za javnu televiziju snimili Tena Perišin i Šime Strikoman.

Što se tiče mog osobnog sjećanja, ono se odnosi na sliku velikog, žarkocrvenog broda i određene važnosti koja se osjećala dok su odrasli izgovarali njegovo ime.

Ipak, dok ste na "Amorelli" sve je familijarno, kako to već ljudima s mora na brodovima biva. Njezini interijeri, iako su se stalno usitno mijenjali povlađujući ukusu vremena, ipak su pretežno ostali u osamdesetim godinama.

Trudila sam se upravo prema takvim detaljima okretati svoj fotoaparat.


Vaša izložba "Amorella – ploveći grad" izaziva sentimentalnost i nostalgiju. Mogu li ti osjećaji biti platforma za određeni aktivizam? Kakav društveni aktivizam danas može ponuditi umjetnik?


– Duboko sam uvjerena da umjetnost i kultura mogu mijenjati svijet u kojem živimo i držim da je to upravo razlog zašto ih se u aktualnom trenutku lokalnih i globalnih kriza jako marginalizira i odvaja od šire javnosti, npr. neadekvatnom zastupljenošću u mainstream medijima.

Zbog toga oni radovi, koji pretendiraju na status umjetničkog a da ne postavljaju bitna društvena pitanja, koji se obraćaju samo elitama, nisu ništa drugo doli dekorativne forme.

Umjetnost je, bili mi toga svjesni ili ne, oduvijek utjecala na svjetonazor svog trenutka, na promjene unutar dominantnih opredjeljenja.

Vjerujem da je umjetnost i danas način da se ljude očisti od praznine koja se u njih ulijeva dok ih se npr. upućuje u šoping centre ili nacionalizme.

Ukratko, ako ne uznemiruje vladajuće paradigme i strukture, ako ne širi područje slobode – i nije umjetnost.

Aktivizam

Je li, po vašem mišljenju, i aktivizam kao pojam devastiran u Hrvatskoj? Jesu li aktivizam oteli loši momci?


– Jako držim do civilnog društva i angažmana njegovih pripadnika, kakvih kod nas ima jako puno. Vjerujem da aktivizam nije samo rezerviran za kulturnjake i ekološki orijentirane pojedince i udruge, kako se često drži.

Aktivist je svatko tko pomiče zadane granice tj. bavi se nedostatnostima u stvarnosti koju živi; profesionalno, društveno, osobno.

Svaki dobrovoljni, dodatni rad za zajednicu, za njezine slabije i ugrožene pojedince, jest aktivizam. Bez njega nema građanskog društva ni stvarne demokracije, kao ni promjena nabolje, a koje naše društvo očajnički treba.


Kroz izložbu o brodogradnji, vi u fokus svoga umjetničkog izraza stavljate rad. Rad je, međutim, baš kroz primjer umiruće brodogradnje, ali i nekadašnje "Jugoplastike", nekadašnje tekstilne industrije..., definirao naš identitet. Što je s našim identitetom, pa i kulturnim, danas? Jesmo li doista osuđeni biti grad konobara i skladištara?


– U ovom trenutku slabe hrvatske privrede i poništene industrije, u trenutku kada smo dočekali i da tako snažna, gigantska brodogradnja nakon 30 godina napokon poklekne, rekla bih da smo zaista osuđeni na prevladavajuće, intelektualno najskromnije oblike turističke djelatnosti.

Ova privredna monokultura za sobom sije poharanu prirodu, kulturu i sama radnička prava. Naše se društvo giba prema sveopćem prekarijatu i privatnih i javnih servisa. No, ne mora zauvijek biti tako.

Sve je pitanje odluke i dogovora. Ovi moji novi radovi o našoj brodogradnji i njezinim uspjesima nisu samo pitanje pohranjivanja uspomena na ono što smo bili i što smo danas, nego su poticaj konstruiranju imaginarija o onome što bi tek željeli postati.

Naslovnica Kultura