Kultura Kultura

LIBROFILIJA

Obiteljska saga u četiri koljena

LIBROFILIJA

Usporedo s likovima u koje ćete se - jamčim vam! - zaljubiti, mijenjat će se i socijalni ambijent. Zaokupljeni svojom intimom oni jedva da će to i primijetiti. Sloboda za kojom su toliko čeznuli dogodit će im se prekasno i biti premršava da bi u njoj mogli uživati

Jakovljeve ljestve su, naravno, one starozavjetne, po kojima su anđeli, pod budnim okom Svevišnjega, išli gore-dolje. Tko vjeruje, vjeruje i da su ljestve još uvijek tu, da anđeli nisu ostarjeli te da nam i dalje služe. Jer, obraćajući se Jakovu iz Betela, Bog je rekao: "Ja sam s tobom; čuvat ću te kamo god pođeš te ću te dovesti natrag u ovu zemlju; i neću te ostaviti dok ne izvršim što sam ti obećao."

Jednom drugom Jakovu, Oseckom, rođenom u Kijevu 1890. godine, koji se mimo svoje volje potucao na širokome potezu od Staljingrada, preko Bijska, Jegorjevska, Suhobezvodna sve do Abeza, dakle, na mnogim robijaškim i prognaničkim adresama, te bi ljestve bile veoma korisne. Ali ih nije imao tko spustiti. Barem ne u realnome vremenu. Jer, skoro šest desetljeća nakon smrti, uzdignut je u nebo zaslugom spisateljice Ljudmile Ulicke.

Životopis svoga junaka ona je iscrtala oslanjajući se na pisma iz obiteljskog arhiva te KGB-ov dosje o njezinu djedu Jakovu Ulickom. No, iz činjenice da je pripovjednu građu crpila na vrelu uspomena i s njima povezanih trauma koje su obilježile živote njezinih najbližih, bilo bi potpuno pogrešno izvoditi zaključak kako su "Jakovljeve ljestve" (prijevod potpisuje Igor Buljan) zakasnjeli obračun s jednim nakaznim društvenim poretkom.

Sve autoričine knjige duboko su uronjene u prepoznatljivi politički ambijent koji snažno, ponekad i presudno, djeluje na živote njezinih junaka. Ništa neobično znamo li da se radi o autorici aforizma (doduše nehotičnog, jer je lakonski posijan u romanu "Zeleni šator") koji glasi ovako: "Ne živimo u zgradi, nego u povijesti." No, svakom stranicom svoje literature ona se oduvijek trudila (i uspijevala) dokazati kako života ima i izvan zone socijalnog kauzaliteta. Zato su svi njezini likovi, čak i oni sasvim sporedni, vrlo slojeviti, suptilno nijansirani, osebujni, samosvojni i neusporedivi.

Kao što to kod nje i inače biva, likova i ovom prilikom ima, štono se kaže, kao u priči. Osim Jakova Oseckog i njegove unuke Nore, kojoj bismo mogli dodijeliti titule glavne junakinje, ali i razvodnice kroz ovaj roman, tu su još deseci drugih karaktera, obiteljski ili prijateljski povezanih, rasutih od samog konca devetnaestog do početka dvadeset prvog stoljeća. Njihova brojnost mogla bi sugerirati kako se radi o romanu koji rado operira masovkama, predočava prizore u totalu i zaokupljen je širom slikom. Ali ne, "Jakovljeve ljestve" prije se doimaju kao zbroj vrlo intimističkih kammerspiela, rasutih krhotina puzzlea od kojih suptilniji čitatelj može sam pokušati sklopiti veliku povijesnu fresku.

Moskovljanka Nora je scenografkinja koja je umjetničku žicu u genetskome paketu vjerojatno dobila od djeda Jakova, nesuđenog glazbenika s kojim se susrela samo jednom u životu. Upoznajemo je sredinom sedamdesetih, u jeku vladavine Leonida Iljiča Brežnjeva koji se u romanu nigdje ne spominje. Spominje se samo ono neizbježno: siromaštvo, birokracija, cenzura. No, i prvo, i drugo, i treće njoj je neusporedivo manji problem od Tengiza, desetak godina starijeg redatelja kojega voli, a koji živi u Tbilisiju s drugom, k tome još i zakonitom ženom. Dugo će trebati Nori, cijeli život, da se pomiri s osebujnom, za neke možda i bizarnom prirodom njihova odnosa koji će potrajati do kraja i života i romana.

Dok se ovaj par bude sastajao i rastajao, otkrivao i zaboravljao, strasno volio i strašno napuštao, jedan će se rukavac priče odmotavati u dalekoj prošlosti prateći drugu, puno nesretniju ljubavnu storiju, onu djeda Jakova i bake Marusje. Između te dvije generacijske priče, ugurat će se i treća, također ljubavna, također tužna, s Norinim roditeljima u glavnim ulogama. Veliku obiteljsku sagu zaključit će u četvrtom koljenu Norin sin Jurik, koji će do svoje tridesete godine dospjeti biti i Rus i Amerikanac, i aktualni i bivši ovisnik, i usamljenik s društvene margine i obiteljski čovjek.

Usporedo s likovima u koje ćete se – jamčim vam! – zaljubiti, mijenjat će se i socijalni ambijent. Zaokupljeni svojom intimom oni jedva da će to i primijetiti. Sloboda za kojom su toliko čeznuli dogodit će im se prekasno i biti premršava da bi u njoj mogli uživati. Baš kao i autorica koja je prevalila dug put od crvene disidentice (svojedobno je zbog umnožavanja samizdata izgubila posao na moskovskome Institutu za genetiku) do crvene krpe za Putinov režim stojeći zapravo u mjestu, cijeloga života zastupajući i braneći iste vrijednosti.

Naslovnica Kultura