Dalmacija Zadar

'vrag mi nije da mira'

Bio je jedna od prvih žrtava zloglasnih kninskih kazamata, minirani krš pretvorio je u jedan od najljepših rančeva u zemlji, a sada se dao u znanstvene vode: Otkrio sam zašto Hrvatska ne ide nabolje...

'vrag mi nije da mira'
Istraživački dio rada sastavljen je u dvije cjeline, prva cjelina rada obuhvaća ispitanike koji neku od svojih djelatnosti obavljaju na ruralnom području, dok je drugi dio ispitanika iz Vladina sektoraNažalost, otkrio sam da je u Hrvatskoj svijest poimanja stvaranja nove vrijednosti pogrešno prihvaćena. To je neki čudni kapitalizam kod nas, čudne vrsteNije socijalna politika održivosti da će jedna općina dati 4 tisuće kuna po novorođenom djetetu. Postoje li uvjeti za život nakon rođenja? Dijete koje se tu rađa mora vidjeti sutra svoj životni put

Radoslav Bobanović, nekadašnji načelnik općine Polača i obnovitelj u ratu porušenog mjesta i općine, a sada voditelj uzorne Poljoprivredne zadruge "Masline i vino" (MasVin) u Tinju – Polači, odnedavno je i doktor znanosti iz područja ekonomije.

Nekadašnji uznik zloglasnih kninskih kazamata koji je tamo završio kao jedna od prvih ratnih žrtava zbog pokušaja smirivanja uzavrelih strasti između Hrvata i Srba u Ravnim kotarima, doktorsku je disertaciju pod nazivom "Ruralni razvoj – čimbenik socijalne održivosti Republike Hrvatske", obranio u Banjoj Luci, na Panevropskom univerzitetu "Aperion", Fakultetu poslovne ekonomije, pod mentorstvom prof. dr. sc. Vinka Kandžije.

Mnoge je iznenadilo kad su čuli da se neumorni Bobanović dao i u znanstvene vode s obzirom na cjelodnevne angažmane na ranču "MasVin", gdje je minirani krš pretvorio u oazu, kako sam kaže, tri gracije Dalmacije: masline, vinove loze i smokve.

Na 60 hektara državnog zemljišta u zakupu, podigao je 40 hektara maslina, 11 hektara vinograda, tri hektara smokava, izgradio umjetno jezero, sustav za navodnjavanje, kušaonicu, vinski podrum, uljaru...

A povrh svega toga je i – doktorirao, praktično iz maslinika i vinograda, u pauzama između strogih režima berbe, prerade, proizvodnje vina i ulja, plasmana na tržište, nastupa na sajmovima...

Kako je to uopće bilo moguće?

Kad se zna da mu je izbor teme ruralni razvoj, što je nešto čime se bavio još od razdoblja poratne obnove, ali i znatno ranije, stvari postaju jasnije.

Kao diplomirani ekonomist dugo je godina radio u Financijskoj inspekciji i Poreznoj upravi, ali kad je trebalo izabrati, odlučio se za poljoprivredu. Zbog toga dobro zna sve teškoće ruralnog razvoja iz vlastita iskustva, a izbliza je upoznao i funkcioniranje lokalne i državne uprave čiji je dio bio jedno vrijeme, da bi se potom našao "s druge strane šaltera" te upoznao i sve negativne strane tog istog upravnog aparata.

– Završio sam vanjsku trgovinu u Rijeci 1981. godine. U Ljubljani sam 1987. upisao magisterij na temu razvoja vanjske trgovine u Europskoj zajednici. Nakon odslušanih predavanja i odrađenih ispita, dogodila se jedna nesreća za Hrvatsku, a gledajući u budućnost možda i sreća – odvojili smo se od ex Jugoslavije.

Događa nam se agresija domaćeg srpskog stanovništva koje se u tome pomaže i iz Beograda. Videći sve to, prekidam svoje poslovne obveze u Službi državnog knjigovodstva, koja je u ono doba kontrolirala kretanje novca. Bilo je tamo puno znanja, već se tada sumnjalo da se novac umjesto za Kosovo preusmjerava za naoružavanje nekih struktura u Srbiji...

Spletom okolnosti, bio sam i na Gazimestanu i čuo Miloševića kako viče, kako se stvara tenzija prema Kosovu, ali i prema Hrvatskoj. Tada shvaćam da bi moglo doći do rata i ubrzo prekidam s poslom u SDK-u te se u Rijeci uključujem u pripremu obrane Hrvatske.

Doživio sam osobnu kalvariju kad su me u Kakmi zarobili tamošnja "braća" Srbi. Prošao sam kninske zatvore, mučen sam i razmijenjen, nakon čega sam se odmah uključio u Domovinski rat, a kao načelnik okupirane Polače u progonstvu kroz niz kvalitetnih programa pripremam povratak, kasnije i obnovu koja se intenzivno provodi odmah iza oslobođenja, pri čemu se Polača iz temelja gradi i obnavlja ljepša negoli je bila prije rata.

Godine 2000. napuštam posao u Općini i vraćam se u Poreznu upravu Zadar. Postao sam i šef Financijske inspekcije, sudjelovao sam u nizu tada vrlo osjetljivih operacija, da bih se konačno vratio vinogradima, smokvama, maslinama, što mi je bila davna neostvarena želja.

U taj se program uključuje i Željko Uzelac i počinjemo razvijati jedan hvalevrijedan projekt u Hrvatskoj – PZ "MasVin" na 60 hektara, koje je najprije trebalo razminirati – kaže Bobanović.


Otkud volja za dovršenje magisterija pored ranča konja, nasada maslina, vinograda...?

– A opet mi "vrag" nije dao mira. Vraćam se učenju i odlazim u Ljubljanu kako bih nastavio gdje sam stao. Tamo mi kažu "mi vas podržavamo, ali vam je prošao rok od osam godina". Što sad? S mentorom i profesorom Vinkom Kandžijom nastavljam svoj rad povezujući Ljubljanu i Rijeku, ali s temom "Ruralni razvoj Republike Hrvatske – preduvjet ulaska u EU".

Tema je bila zanimljiva, u njoj sam ukazao na mnoge naše administrativne nebuloze i 2010. sam magistrirao.

Iako sam krenuo u intenzivan razvoj PZ "MasVin", odlučio sam upisati i doktorat u Rijeci, opet povezujući Ljubljanu, Rijeku, ali i BiH koja se širi prema EU. Povezujem se s fakultetima u Banjoj Luci i Sarajevu, ali kako sam upao u ovaj projekt poljoprivredne zadruge, sve to dugo traje, jer na poljoprivrednom gospodarstvu je svaka minuta isplanirana.

Zbog toga sam razradio efikasan sustav. Detektirao sam 500 ljudi koje sam kontaktirao zbog izrade teme. Čak sam s njima razgovarao i u kasnim noćnim satima kako bih doznao koji je to problem u Hrvatskoj. Zašto Hrvatska ne ide nabolje, s tim što sam još ranije detektirao u magistarskom radu da smo administrativno loši.

Zato se disertacija zove "Ruralni razvoj – čimbenik socijalne održivosti Republike Hrvatske".

Što to znači? Morao sam uvidjeti kroz doktorat gdje mi to moramo dati neki povišeni ton u pripremi, obradi i komunikaciji s ljudima na terenu, da bi od Europske unije možda kvalitetnije privlačili sredstva.

Imao sam dosta saznanja i kao načelnik, savjetnik unutar Vlade, unutar udruge prognanika Hrvatske, raznih drugih dužnosti, pa do predavanja mladim studentima i od svega toga dobivao sam jednu povratnu sliku – da nešto kod nas ne štima. Da smo negdje u raskoraku, u želji i pripremi za realizacijom te želje.

Što ste sve saznali iz tih istraživanja?

– Najprije se iz svega toga u meni pojavio jedan bunt. Detektiram u samom vrhu hrvatske administracije, u ministarstvima i ljudima i tijelima s terena, u lokalnoj i regionalnoj samoupravi, kao i kroz razne razvojne agencije, koliko se moramo kvalitetnije uvezati, bolje umrežiti, napraviti bolju sliku i efikasniju dokumentaciju za korištenje europskih fondova.

To je bila moja težnja u izradi doktorskog rada, ali da bih došao do značajnih činjenica, trebalo je izraditi toliko matematičkih formula da od njih boli glava. Trebalo je umrežiti dobivene informacije.

Da bih u tome uspio, podijelio sam Hrvatsku na dva polja, ne politička, ne gospodarska, već kako komunicira kontinentalni dio Hrvatske i primorski dio Hrvatske. Iz svega toga izvlačim ono što je bolje za Liku, za Dalmaciju, za Vukovar, Ilok...

Detektirao sam da imamo krasne ljude na terenu, koji ponekad ne mogu prezentirati svoju kvalitetu jer su ograničeni nekom političkom dogmom. A u demokraciji nema dogme. U demokraciji se valja sukobiti i sa svojim mislima, a kamoli ne unutar iste stranke.

Nažalost, mi i dalje ostajemo poltroni jednog sustava, jer smo tako školovani. Mi, nažalost, nismo mogli u 20, 30 godina iznjedriti nove pomake u ekonomskoj misli.


S takvom "dijagnozom" HDZ-ova vlast, čiji ste dio bili i vi, ne bi bila sretna?

– Pa ja sam jedan od buntovnika i u HDZ-u. I kao takav ne pašem, jer nisam od onih koji samo dižu ruku. Ali dugoročno gledano, to je potrebno, kad pogledamo povijest, velikani od Einsteina do Tesle odupirali su se vremenu kako bi kazali što bi trebalo učiniti.

Pa još je Dinko Šimunović davno kroz "Alkara", "Dugu", Perušinu, ukazivao da se u nečemu moramo promijeniti, kao ljudi u razmišljanju i u želji stvaranja. Nažalost, otkrio sam da je u Hrvatskoj svijest poimanja stvaranja nove vrijednosti pogrešno prihvaćena. To je neki čudni kapitalizam kod nas, čudne vrste.

A moje teze uvelike polaze i od Petera Druckera, Keynesa, ali i od Marxa, Engelsa, do naših lidera kroz povijest Ante Starčevića, Stjepana Radića, Tita, Tuđmana, sve do nove vlasti. Što je to ruralni razvoj, što je socijalni čimbenik, tko ga je prepoznao kroz ova vremena i vidio kao bitnog čimbenika?

Jedna od europskih država u kojoj se među prvima javlja taj sustav socijalne održivosti je Njemačka, već 1780. godine. Nakon toga Švicarska prepoznaje što znači ruralni razvoj kao sustav održivosti, pa se javljaju i sjeverne zemlje, Norveška, Švedska, pri čemu Norveška danas znatno bolje stoji od Švedske.

Što je obrana teze? Održivost vrsti u sustavu: zraka, vode, čitave ekologije, prehrane koju koristimo. Znamo da u svijetu ima gladnih. Znamo da ih jedna Hrvatska neće nahraniti, ali svijet mora vegetirati tako da nema gladnih.

Svako biće koje je rođeno jednim organiziranim sustavom ima mogućnosti za normalni život. U toj normalnosti treba naći taj slijed socijalne održivosti. Bitna komponenta socijalne održivosti je uvažavanje da porezna politika u mnogim državama, Njemačkoj, Švedskoj – ne i u Hrvatskoj – jača tu socijalnu održivost. Danska je recimo porezno opterećena, Francuska se drži u nekom ekvilibrijumu (ravnoteži)...

Kako tu socijalnu održivost primijeniti na Hrvatsku? I zašto je pri tome bitan upravo ruralni razvoj?

– Hrvatska se mora približiti malom čovjeku, selu i napraviti neku meku disperziju (odvajanje) Kalelarge od Ravnih kotara. Na Kalelargu će se puno toga samo sliti, ali da bi se nešto slilo u Ravne kotare, tamo to netko mora proizvesti.

Sad se događa jedna čudna priča. U titoizmu je bila industrijalizacija, svi su sa sela bježali u gradove da bi zaradili plaću. Ali gradove je trebalo hraniti, pa su počeli uvoziti svašta iz Rusije, Italije, Njemačke...

Sad se moramo malo vratiti sebi i održivosti sela. Porezno opterećenje moralo bi biti manje, neka druga socijalna politika bolja i prepoznatljivija. I dugoročna.

Nije socijalna politika održivosti da će jedna općina dati 4 tisuće kuna po novorođenom djetetu. Nego ta općina mora vidjeti ima li ona vrtić, hoće li imati školu za to dijete, ili će biti kvalitetno povezana s prijevozom do škole u drugom mjestu, da ima internetske veze... Postoje li uvjeti za život nakon rođenja?

Dijete koje se tu rađa mora vidjeti sutra svoj životni put, hoće li imati budući posao u poljoprivredi, u nekoj industriji, obrtništvu... Treba gledati deset, petnaest godina unaprijed.


Kako to da je najprije magistarski, pa onda i doktorski rad, povezao i širu regiju? Sloveniju, Hrvatsku, BiH? Znakovito je i da ste kao nekadašnji uznik srpskih zatvora doktorirali u Banjoj Luci?

– Moj magistarski rad vezan je i za Ljubljanu i Rijeku, a doktorski rad povezuje Rijeku, Sarajevo i Banja Luku. Obranio sam ga na Panevropskom univerzitetu "Apeiron" u Banjoj Luci, 26. srpnja 2019., gotovo 30 godina nakon što sam započeo tu putanju i objedinio nekoliko fakulteta kako bih došao do doktorata.

Obrana je bila jako dinamična. Nije toliko važno, ali je znakovito i zanimljivo da mi je u povjerenstvu obrane doktorata bio Hrvat, Musliman i Srbin. To je dovoljno reći, a to je nešto na što sam jednim dijelom i ponosan jer uvijek sam govorio da se ne može sve ljude stavljati u isti kotao iste vjere i iste nacije.

Dijelim ljude po dobru i tako su i mene podijelili po dobru. Jer za vrijeme Domovinskog rata, kad sam 1991. u studenome bio zarobljen u Banjoj Luci kružio je letak da sam ubijen kao neki "teški ustaša" iz Hrvatske. S tom spoznajom, želio sam se tamo vratiti i potvrditi u tom prostoru i kazati – evo, ja sam tu i ovo sam ja.

Jako sam srdačno primljen kod tih ljudi, i povjerenstva, i studenata i osoblja. Povjerenstvo su činili moj mentor i dugogodišnji prof. dr. Vinko Kandžija, zatim rektor fakulteta prof. dr. Sanel Jakupović i prof. dr. Senad Tatarević.

Doktorskim radom prvi je put na takav način na prostoru Hrvatske i BiH ukazano na problem razvoja ruralnih prostora i održivosti čovjeka. Rad se može naći na stranicama riječkog, ljubljanskog i sarajevskog fakulteta. Povratne informacije su jako dobre.

Rijetkost je u Hrvatskoj da je čovjek s terena, u jednom vrhuncu godina, tako uporno pristupio tome. Ali takav sam. Neki koji me ne poznaju misle da sam često ljut, ali ja sam samo temperamentan.

Bio sam svojevremeno prvi predsjednik lokalno-akcijske grupe u Hrvatskoj na EU projektu održivosti ruralnih prostora Europske unije i već tada sam uvidio da Hrvatska u tome ima kapacitet. Danas imamo oko 50 lokalno-razvojnih grupa gdje i ja dajem svoj doprinos.

Ono što je važno za mlade ljude je da već vučemo značajna sredstva iz Europske unije. Probudio se sustav hrvatske države i administracije i sada je bolje negoli je bilo prije, ali smo zakasnili jedno desetljeće za kvalitetnije uključenje u Europsku uniju.

Što učiniti da se stvari ubrzaju? Ljudi odlaze, pogotovo s ruralnih područja, sela propadaju?

– Hrvatska politička vrhuška u nekoj svojoj samodopadnosti zadovoljna je sa stanjem u prostorima o kojima ja govorim, a to je loše. To je detektirano i u mom doktoratu na bazi 250 upita prema osobama koje odrađuju zadaće prema tom prostoru.

Nisu te osobe negativne, nego je tako stvoren okvir djelovanja u kojemu se kaže "tamo je sve dobro, tamo je čovjek u živom pijesku i on će nekako izići, ne znamo doduše kako, neki će mu susjed pomoći..."

Ja sam dobro detektirao tu problematiku jer sam i osobno u poljoprivrednoj zadruzi krenuo ispod nule i borio se da bi opstao prolazeći kroz žrvanj tog istog sustava. Treba nam jednostavno kritična masa kako bi se suprotstavili tom negativnom administrativnom aparatu.

Ali kad gledamo odozdo, nema te kritične mase koja može ukazati na tu problematiku koja nas ovdje muči. Pa se događa od slučaja do slučaja neko dobro djelo, da trčimo ko ćorava kokoš za zrnom, pa kažemo uhvatili smo zrno. Ne treba nam zrno već sustav.

Što ste na kraju zaključili u doktoratu? Kakav nam ruralni razvoj treba i što su glavne kočnice?

– Postojanje visokog razvojnog jaza između urbanih i ruralnih sredina u Hrvatskoj postaje sve izraženije posljednjih godina, a osnovni razlozi toga jesu neravnomjeran razvoj, neadekvatna socijalna politika, loše implementacije strategija razvoja ruralnog sektora i nedovoljna briga države.

To sam u doktoratu uspio dokazati kao temeljnu hipotezu, a mogući odgovori na sadašnje stanje sadržani su u pomoćnim, također empirijski dokazanim, hipotezama: s obzirom na ruralnost Republike Hrvatske, ruralni razvoj temeljni je čimbenik ostvarivanja njezine socijalne održivosti.

Postoji značajna statistička razlika u životnom standardu stanovnika ruralnog područja s kontinentalnih i primorskih regija. Lokalne zajednice nisu u mogućnosti ulagati dovoljno sredstava kako bi podigli poslovni ambijent na ruralnom području za svoje stanovnike.

Gospodarski subjekti koji posluju na ruralnom području, nemaju adekvatnu podršku resornih ministarstava i Vladina sektora u vidu potpore ili povoljnog kreditnog zaduženja, što otežava kvalitetno obavljanje djelatnosti kojom se bave. Kvalitetnija i intenzivnija socijalna politika usmjerena prema ruralnim područjima, imala bi pozitivan utjecaj na ekonomski razvoj ruralnih područja i razvoj i bolji ambijent na poslovne subjekte.

Primorje razvijenije od kontinentalnih područja

Na kontinentalnom i primorskom ruralnom području primjetne su razlike u razvoju. Evidentno je da država veći dio resursa usmjerava prema primorskom dijelu, što rezultira dobivenim odgovorima ispitanika, gdje ispitanici pokazuju znatno veći stupanj zadovoljstva kod obavljanja djelatnosti, infrastrukture, potpore, socijalne politike i drugih čimbenika koji ovo područje čine razvijenijim od kontinentalnog dijela Hrvatske.

Problemi su brojni...

Istraživanje je detektiralo brojne probleme na ruralnom području: nedostatak kvalitetne razvojne strategije ruralnog područja, teškoće koje su prisutne ne rješavaju se na kvalitetan i temeljan način, već površno ili jako sporo, država preko resornih ministarstava ne ulaže dovoljno sredstava za razvoj ruralnog područja, postoji nedostatak kvalitetnih i trajnih rješenja, nedostatak kadra koji bi se bavio poslovima na ruralnom području, zakašnjelim reakcijama, neadekvatnom strukturom radne snage, nepostojanjem ideje kod strukture stanovništva na ruralnom području...

Brojni su problemi vezani za socijalnu politiku i socijalne čimbenike na ruralnom području, a neki od njih su: loša socijalna politika, nedostatak financijske potpore stanovništvu, nedostatak financijske potpore gospodarskim subjektima i obrtnicima, nedostatak nefinancijske potpore privrednim subjektima i obrtnicima, migracija stanovništva zbog lošeg zdravstva, školstva i predškolskog odgoja, zbog nemogućnosti napredovanja, unaprjeđenja znanja i školovanja...

Država najviše ulaže u turizam i poljoprivredu

Stavovi Vladina sektora s obzirom na stanje na ruralnom području ne odstupaju u velikoj mjeri od stavova ispitanika koji posluju. Oni smatraju da uvjeti poslovanja nisu na zadovoljavajućoj razini, da socijalna politika nije adekvatno koncipirana, da infrastruktura na kontinentalnom dijelu ruralnog područja nije na zadovoljavajućoj razini, dok se to ne bi moglo reći za primorski dio Hrvatske.

Kada su u pitanju uvjeti poslovanja i potpora države prema određenim granama, smatraju da su u najboljem položaju poljoprivreda i turizam. Ispitanici Vladina sektora smatraju da se u ove dvije grane najviše ulaže, te da imaju potrebne uvjete za rad, dok ostale grane poslovanja, prema njima, nisu u takvoj situaciji.

Predstavnici Vladina sektora smatraju da ima dosta prostora kako bi se unaprijedila infrastruktura, veza s ostatkom države, suradnja s bankarskim sektorom, za podizanje plasmana proizvoda na višu razinu, za smanjenje demografskog kretanja stanovništva iz ruralnih područja...

Mišljenja su da sredstva koja se trenutno ulažu nisu dovoljna za održivi razvoj ruralnog područja. Oni smatraju da ruralno područje ima budućnost uz sustavno rješavanje problema i povećano ulaganje.

Naslovnica Zadar