Dalmacija Split

Junaci dominisove ulice

Ovo je ekipa koja ilegalno gradi usred Dioklecijanove palače: Tamić materijala san doveo, ziđan bahato točno ispod balkona šefa konzervatora, preklinjen da pišu kaznu i - ništa!

Junaci dominisove ulice

Obična je nedjelja u Splitu. Unutar zidina Dioklecijanove palače stanari se okupljaju u ilegalnom vrtu koji su izgradili s namjerom da im gradske službe ispišu što veće novčane kazne. Po užeglim kamenim skalinama sjede getani i poneki fotoreporteri. Stariji sugrađani nalaktili su se na prozore. Jedini prazni balkon od onih s pogledom na vrt pripada šefu lokalnog Konzervatorskog odjela. Pogledi su usmjereni k središtu bespravnog zelenila, piše Jutarnji list.

Traje svečano otkrivanje privremene fontane od gipsa postavljene među krošnjama mandarina i limuna. Energični mladić penje se na oveći podest. Večer prije bez ičijeg odobrenja ga je svojim rukama sazidao. Do njega je došao putićem koji je još ranije izgradio s ništa više zakonskih osnova. U pozadini dosta glasno svira “HDZ zna”, Jacques Houdek.

Prvobitno stanje

Energični mladić (širi ruke, obraća se publici): Evo nas na ilegalnom podiju koji smo sinoć gradili isprid ulaza u kuću šefa konzervatora, gospodina Bužančića, jednoga od onih koje nije brige šta će ovdi bit. Vode nas ljudi koje nije brige ni za javnu površinu ni za nas.

(Tonac pojačava glazbu na refrenu “HDZ zna, zna”). Vode nas ljudi koje je briga samo za... šta?

Publika (uglas): Svoj džep!

Energični mladić: Je l’ tako? Tako je! Ja san ode kao predstavnik svojih susida zato šta su svi stari. Lile ima problem s nogon, Žitko se ne može spustit (pokazuje na prozor), ovaj ne može ovo, onaj ono. Mi smo grupa stanara Dominisove ulice. Ovaj vrt mi čuvamo već... Koliko? 22 godine...

Publika (uvrijeđeno): 23!

Energični mladić: 23, ja se ispričavan. 23 godine ga mi održavamo, a oni u Konzervatorskom zavodu nemaju pojma kakvo je bilo prvobitno stanje, a ono im je važno da bi nam mogli napisati kaznu za sve šta smo po vrtlu ilegalno napravili.

(Otvara kontejner, vadi plastične boce i baca ih po zelenilu).

Prva boca - pedeset lipa, druga boca - kuna, dvi kune. Evo malo šuta, kome fali materijala može uzet, evo i frižider ode, kaže vlasnik da još radi, ali je ružan. Frižider, ne vlasnik. To je van prvobitno stanje!

Publika (oduševljeno): Eeee! Tako je!

Energični mladić (hoda podijem lijevo-desno): Zadnjih deset dana ja van odi - šta? - ilegalno ziđan! Da je lakše skinit ovo šta san ziđa, koristija san bili cimenat koji je najskuplji, dođe 65 kuna 25 kila, bogami ja san potrošija ode jedno osan vrića i jedan tamić, sve ispod prozora gospodina konzervatora (upire prstom u prazni balkon). I niko ne dolazi da me kazni. Ja ih molin, vučen za rukav, oni neće! Ilegalno ziđan usrid Dioklecijanove palače! Kuću san moga izgradit ne bi niko trepnija!

(Publika netremice gleda iako sve ovo znaju, više je to predstava za širu javnost. Do Energičnog mladića dolazi i staje ozbiljni Investitor).

Energični mladić (odmjeri Investitora i nastavi): Par puta su prošli iz HDZ-a. Proša je i oni ćepasti iz SDP-a. Rugaju se s nama. Mi stanari konačno se povlačimo. Doša je ovaj sad čovik i donio projekt. Neka ljudi rade. Neka zarade. I nas više boli briga. Evo, kažite narodu šta ste ode odlučili radit.

Investitor (sramežljivo gleda u pod, vidno nespreman na toliko publike): Pa... Ja san tu zamislio jedan, ovako... Hram.

Energični mladić (začuđeno): Kakav hram? Može li se tu zaradit?

Investitor: Normalno da može. Bit će to Hram komunalne gluposti!

Energični mladić (publici): Grad nikako da napravi izvedbeni projekt za zaštitu i realizaciju ovoga vrta! Grad nikako da odredi tko će se brinit o ovome prostoru! Ako ga u idućih sedan dana ne izrade, uzimamo projekt od Investitora i ozbiljno krećemo u izradu Hrama!

(Kraj)

Nešto kasnije na scenu stupa pravi pravcati komunalni redar Grada Splita. Uviđa ilegalno okupljanje, ilegalnu fontanu, ilegalne klupice, ilegalni podest, ilegalne putiće, ilegalno zelenilo, ilegalni vrt, sluša ilegalne planove i odlučuje da ni ovaj put neće napisati niti jednu kaznu.

Pučka predstava

Energični mladić ga uoči i krene za njim. Ovaj šuti i ubrzano hoda.

- Ma nemojte bižat, stanite malo da popričamo! A di ste dosad? Pa najavili smo u dvi ure svečano otkrivanje ilegalne fontane u ilegalnom vrtu usrid palače, a vas još nema. Jeste slikali sve, oćete li napisat kaznu? Šta kaže gospodin Opara? Oće bit kakvih pomaka? Oće li poslat nalog “Parkovima i nasadima”?

(komunalni redar ubrzava korak)

- A gdje vam je šef komunale? Više se ne javlja ni na mail ni na telefon, oće li se dogovorit pa da urede ovo, a? Da srede taj vrt pa da ne bude više ilegalan? Tribamo li maknit ovu fontanu, je l’ van smeta? Lipa je, ali isto je ilegalna. Red bi bio, znate, red bi bio da nan naredite da je maknemo, to van je posa. Nemojte mi bižat, amo pričat...

(Komunalni redar i dalje šuti, dodatno ubrzava korake i pokušava skrenuti u privatni apartman. Sudara se sa šokiranim vlasnikom koji stoji na vratima i ne dopušta mu da uđe. Redar ga promatra molećivim pogledom, ali vlasnik ne posustaje.)

Ovo, nažalost, nisu ulomci scenarija neke nove osrednje pučke predstave, nego stvarni život u centru Splita koji se, zabilježen na nekoliko videa, dijeli po mobitelima i gleda uz podsmjehe na račun gradske vlasti. Stanari Dominisove ulice očajnički žele da Grad preuzme brigu o njihovu vrtu kao javnoj površini, a Grad izbjegava brzim hodom. Zato susjedi zidaju i rade nepodopštine očekujući dolazak komunalnog redara koji bi ih primjereno kaznio, što bi značilo da bi Grad od ispisivanja tog zapisnika morao preuzeti bar malu odgovornost za vrt. Ali ne samo to. Grad bi onda morao početi procesuirati sve bespravne graditelje po Palači. Ako bi kaznili ilegalne vrtlare, morali bi i moćnike i rođake. Da ne bude zabune, stanari su izuzetno ponosni kako su uredili vrt, ali mahom je to sve stariji svijet i teško pokretan i nije red da se jedna teta Lile u ozbiljnim godinama mora penjati po granama i okopavati samo zato što Grad koji za to plaćamo ne želi još jednu obavezu. A teta Lile u svako doba dana čuva taj prekrasni vrt.

- A moran kad nan je fenomenalan! Stvarno ulažemo sebe. Ja ovo radin s ljubavlju. Da mi ko plati, ne bi! Radin od srca, za svoj grad. Počupan žuto lišće, odsičen stabla da su okrugla, dva sata san nekidan rizala masline. Nije to lako. Držin se grane inače bi pala. Ali ne odustajen. I neću! To je onaj dišpet u čoviku - odrješito će teta Lile. Iako se s njezina prozora nova fontana najbolje vidjela, premjestila je kako bi je i slučajni prolaznici imali na oku:

- Jednu stariju ženu ćer je danas vodila da prošeta vrtlon. Ljude veseli kad je lipo. Svi smo sritni - zadovoljna je teta Lile, a i sve njezine mačke. Pogotovo ona koja vas gleda kao da sve razumije.

A njezin susjed, pokretač ove inicijative kojeg ste upoznali u ulozi Energičnog mladića, dobro je poznat gradskoj vlasti jer je sam sebe toliko puta do sada prijavio zbog kršenja propisa da po uredima vjerojatno igraju pikado s njegovom fotografijom.

- Najprije san in najavio da ću radit nezakonite radnje u vrtu i naveo šta točno. Šef komunalnog, “Parkovi i nasadi”, svi su znali. I niko nije tio doć. Zida san. Javio se onda opet. I ništa, i dalje niko ne dolazi... Onda san opet zva, vika: “Pa jeste li normalni, neko van doli zida, dođite odma!” - priča nam mladić potpuno razočaran u gradske službe.

Zeleno svjetlo uzurpatorima

Konkretno, napravio je put i klupice, povisio temelje kuće koja je tu nekad postojala i to za 40 centimetara, ulaz do protupožarnih vrata Kinoteke i podest.

- To figura lipo. Ali to je ilegalno! I zato ja sam sebe prijavljujen. Prvi komunalac kad je bio reka san mu: “Molin te, samo radi svoj posa. Napiši šta si naša, imaš isprid sebe ilegalni vrtal, posrid palače! Uzurpira san prostor, u centru centra ti zidan!”

I, što je bilo?

- I ništa. Izuzeo se iz slučaja. Doveli su mi drugog. I taj je krenio: “Aj nemoj nan to radit, ajde, reć ću da te nisan zateka ode.” Uvjerava san ga da ne može to tako i da mi mora pisat kaznu. Reka je: “Aj dobro, aj kad si takav. Plati 250 kuna, digni to i sve je u redu.” Govorin: “Ma čekaj, jel’ ti mene zezaš? Ja u Dioklecijanovoj palači zidan bespravno i ti ćeš mi za to naplatit kaznu od 250 kuna? Onda je to zeleno svitlo svin uzurpatorima da rade šta god oće, di god oće.”

Mhm, a što je bilo dalje?

- Ništa, na kraju san ga uspio uvjerit da mi napiše globu. Očekujen da me se zove na sud i neka me tamo lipo kazne, i neka to bude primjer da se takve stvari ne smiju radit. Neka prijave sve bespravne graditelje! I neka Grad održava vrt, davno su nan obećali dovest vodu, oplemenit, napravit putiće da se ne mora odat po blatu. Bile su tu škovace ispod prozora. Kad smo ih očistili, gradska “Čistoća” je vraćala kontejnere na to misto. Prijatelji i ja odgurali smo ih u Rivu.

I malo-pomalo od Karepovca smo napravili vrtlić. Sad to figura! Ljudi dolaze, slikaju se. Meni se pari da je lipo - zadovoljno će naš sugovornik odmjeravajući stabla, grmiće ružmarina i svakojako korisno bilje koje pušta korijenje po temeljima.

Vrt je prije Drugog svjetskog rata bio nečiji dom. Danas su tu samo neriješeni imovinskopravni odnosi. Vlasnici i nasljednici nikad se nisu ni uspjeli dogovoriti, a nije baš ni da imaju oko čega. Osim, jasno, oko atraktivne lokacije. Vrt je već bio na meti ugostitelja:

- Prije nekog vrimena jedan je odlučio tu napravit štekat. Mi smo se s njin, kako je red, pokarali. Stvar je eskalirala, došla je do gradske vlasti i oni su onda obećali da će vrtal sredit - usput će naš sugovornik.

A kad bi barem ilegalni vrt bio glavni problem gradske jezgre, to bi bilo fantastično.

Kava i marenda

Ovaj je vrtlar ujedno i vlasnik jedne od brojnih turističkih agencija u palači. Suvenirnice, fast foodovi i slični poslovni prostori neprekidno na pročeljima drže reklame za svoje usluge, a komunalni redari rijetko ih ili nikako ne kažnjavanju.

Zato je dao izraditi reklamu za svoju tvrtku samo kako bi je mogao okačiti na pročelje i zvati komunalne redare da je uklone. Jer, da bi došli do njegove reklame, moraju proći i kraj svih ostalih u prekršaju:

- Meni ne treba fizička reklama, danas je sve na internetu. Toliko puta san prijavljiva, a dosad san samo jednu kaznu dobio. To je 3000 kuna bilo. Prijavio san i sve ostale taj dan, ne samo sebe. A jedino su mene kaznili. Komunalni redari su mogli s ton mojon kaznon ić okolo i govorit: “Njemu smo skinuli reklamu moramo i tebi”, ali neće. Jer od onoga ima kavu, kod ovoga marendu... - zaključuje naš sugovornik.

Komunalaca, kaže, ima svakakvih. Dobro pamti jednog koji se hvalio da je bio u ratu.

- Pitan ga znaš li po kojem članku me moraš kaznit, a on ne zna. Onda mu kažen. Tako ih obučavan. Ovi jedan mi je diga tlak kad me pita di san ja bio deves’prve i da je on bio u gardi. Ne razumin zašto Grad uopće zapošljava toliko komunalaca ako ništa ne rade - pita se getanin.

Nedavno je bio u zgradi Grada Splita i nudio im viski u zamjenu da rade svoj posao. Ali nemojte misliti da mu je to bio najekscentričniji potez. Pokušao je podmititi konzervatore da rade svoj posao:

- Donio san jednome 40 iljada kuna i bacio ih na stol. Govorin: “Uzmi ih i pomozi mi, podmitit ću te da radiš svoj posa.” Kako je i Spajić u balunu devedesetih radio. Bio je direktor Hrvatskog dragovoljca i plaća bi suce da pošteno sude. Ne može drugačije. Ja san sitni redikul koji se bavi glupostima. A zamisli ovih pravih, ozbiljnih kriminalaca. I šta se njima dopušta. Oni će reć “sad ćemo sazidat kat kuće, evo tebi komunalče 10 iljada kuna”. Njemu su to dvi plaće, on uzme i ide ća. Javni prostor kod nas ne postoji - poentira naš sugovornik i završava riječima: Javni prostor kod nas ne znači ništa. Grad čine trgovi. Sela čine gumna. Mi nemamo ni gumna ni trga, ne znamo jesmo li grad ili selo?!

Naslovnica Split