Dalmacija Split

mosećka nije iznimka

Splitski 'susjedi iz pakla' urlaju, prijete, provociraju... i nitko im ništa ne može! Donosimo iskustva teroriziranih stanara, neka od njih su uistinu zastrašujuća

mosećka nije iznimka

– Cijelo popodne urla i pušta glasnu glazbu!

– Iz njegova stana satima se čuju udarci kao da macom tuče o zid!

– Propucao mi je svjetlo na automobilu!

– Uhvatio je moju kćer za ruku, pokušao je uvući u stan i kazao da će je silovati!

– Šetao je gol po hodniku zgrade sa sjekirom u ruci!

Ovo je samo dio dojava stanara Mosećke 63 B u Splitu o problemima s 39-godišnjim susjedom s prvoga kata.

U subotu u 14.40 policija dobiva posljednju:

– Ustrijelio mi je muža iz pištolja!

Nasilni susjed trenutačno se nalazi u zatvoru na splitskim Bilicama, uhićen zbog pokušaja ubojstva Lea Krstulovića (38), stanara iz stana do njegova. Kroz odškrinuta vrata ispalio je metak kalibra 7,65 iz Češke zbrojovke u trbuh oca troje maloljetne djece, koja su s majkom bila na dva metra udaljenosti.

Nije da obitelj Krstulović nije zvala u pomoć, nije da nisu na sve legalne načine pokušali dobiti miran obiteljski život, nije da nisu željeli vjerovati kako su zaštićeni u svome domu, u kojem su ostali unatoč teroru koji su trpjeli godinama.

Trpe stanari cijele zgrade. Ne puštaju djecu samu na stubište. Upisuju ih u osnovnu školu na drugom kraju grada da preko tjedna budu kod bake i djeda kako tog susjeda ne bi susreli na odlasku ili povratku iz škole. Parkiraju automobile daleko od zgrade da se ne nađu na meti.

U posljednje dvije godine postalo je nesnosno. Spavaju mirno jedino kad susjed to dopusti. Ulazak u zgradu i prolazak stubištem izazivaju grč u želucu. Šuljaju se da ne privuku pažnju susjeda, za kojeg ne znaju u kakvom će se izdanju pojaviti kad se otvore vrata njegova stana.

Životne navike stanara Mosećke 63 B određene su radnim ritmom čovjeka s prvoga kata, jer mir je jedino kada 39-godišnjak odlazi raditi na brod. Tamo ne ostaje dugo jer su mu ture kratke. Kada ga nema, odahne i policija, koja inače redovito zaprima pozive, dolazi u Mosećku, kuca na vrata, piše optužne prijedloge i podnosi ih Prekršajnom sudu. Službeni automobil sam vozi na istu adresu.

Dok jednu prijavu sud obradi i odredi novčanu kaznu, policijska patrola već je ponovno na istome mjestu. Nakon što je pala krv, podnesena je kaznena prijava i određen istražni zatvor do mjesec dana. Što će biti nakon toga, možda ćete ponovno čitati na stranicama Crne kronike.

Slučaj iz Mosećke, nažalost, nije iznimka. Vjerovali ili ne, postoje ljudi koji ne znaju što je životni mir jer su izabrali mjesto stanovanja u pogrešnoj zgradi.

– Ja sam ozbiljno razmišljala o tome da prodam svoj stan u Ulici Ruđera Boškovića jer nisam mogla više izdržati deset godina terora susjede iz stana iznad moga. Kad sam kupovala stan, ni na koji način nisam mogla znati koliko će mi ta žena zagorčati život. Dovela me je do toga da sam izbjegavala ići kući odmah nakon posla jer nikad nisam znala što me čeka. Prolijevala je urin sa svog balkona na moj. Bacala je staru ribu i smeće. Nekim dugim štapom lupala bi mi po staklima balkonskih vrata. Noću bi satima bubala o pod u svome stanu nekim teškim predmetom. Sačekivala me je na stubištu, vrijeđala me i napadala. Zvala sam policiju ni sama ne znam koliko puta. Oni bi došli na njezina vrata, ona ne bi otvorila, oni bi napisali zapisnik. Sutradan bi bilo još gore jer je svaki dolazak policije izazivao dodatnu agresiju. I ostali stanari imali su problema, a kako je bila duševno bolesna, išlo je samo nagore. Sudski smo pokušali oduzeti joj poslovnu sposobnost da je pošaljemo na liječenje jer ovdje nije imala obitelj. Kad je krenuo postupak, predstavnici Centra za socijalnu skrb nisu dolazili pa je sve stajalo na mjestu godinama, doslovno. Tada se pojavio predstavnik neke opskurne udruge koji je nas na sudu optuživao da napadamo nesretnu nemoćnu ženu jer joj želimo oteti stan – govori naša sugovornica, Splićanka u dobi od 50-ak godina.

"Nesretna krhka" žena imala je 60 godina, bila je visoka 185 centimetara i teška stotinjak kilograma pa su svi strepjeli od njezina fizičkog napada. Stan joj nikako nisu mogli oteti jer je imala sina koji je živio u Americi.

– Ponadala sam se da će se nešto pokrenuti kad mi je zaprijetila: "Sikirom ću ti razbiti glavu!", a to je čuo drugi susjed pa smo je prijavili. Pokrenut je kazneni postupak u kojem je utvrđeno da se radi o psihički bolesnoj osobi te je obustavljen. I to je bilo to! Ona se vratila kući. Njezina liječnica ne želi staviti svoj potpis na odluku da je se pošalje na prisilno liječenje, policija ne može ništa jer se radi o duševno bolesnoj osobi. Izlazila sam iz stana tek nakon što bih deset minuta slušala ima li zvukova na hodniku koji bi ukazivali na to da me ona čeka pred vratima. Počela sam misliti da ja ludim i odlučila – prodat ću stan. Noćima sam plakala. Ona je umrla od infarkta, a ja sam počela normalan život – kaže nam žena, koja se ni danas ne želi sjećati svakodnevnog kidanja živaca.

I Stepinčeva ulica imala je svoje predstavnike u "susjedima iz pakla". Dvadeset godina stanari jednog ulaza trpe zbog disfunkcionalne obitelji iz prizemlja. U stanu neposredno pokraj ulaza u zgradu žive baka, žrtva obiteljskog nasilja, majka alkoholičarka i psihički bolestan sin. Policija stalno dolazi, Centar za socijalnu skrb ima ih pod tretmanom, ali nisu našli učinkovitu metodu kojom bi spriječili tri osobe da izbezumljuju cijelu zgradu.

– Ona jadna pijana lupa nam po vratima usred noći, viče do iznemoglosti, pjeva, psuje, ali na to smo navikli. Sada je novo da nam zalijevaju ulazna vrata stanova urinom, a vrećice s izmetom ostavljaju u poštanskim sandučićima. Izmeta ima razmazanog i po zidovima zgrade. Izbacuju iz stana otpatke, ostatke hrane, kosti. Sve smrdi kada uđeš u zgradu. Centar za socijalnu skrb poslao je jednom štićenike Reto centra da očiste njihov stan. Odvezli su tri puna kamiona otpada – rekli su nam stanari.

Troškovi koje imaju stanari Stepinčeve svaki su mjesec sve veći: popravak rasvjete na stubištu, vanjske rasvjete, izmjene stakala na ulaznim vratima zgrade, popravak senzora za svjetlo.

– Još je dobro kada samo viču i urlaju i bacaju predmete. Jednom je taj bolesni mladić zapalio zavjese koje je susjeda stavila na sušilo. Dobro da nismo svi izgorjeli. Živimo u smradu i urlanju – jadaju se novinarima jer im ni policija ni sud nisu pomogli.

Nije Split iznimka po očajnim ljudima koji nisu mogli zamisliti na koji vam sve način susjedi mogu zagorčati život. U Šibeniku, u staroj gradskoj jezgri, samo nekoliko minuta hoda od katedrale sv. Jakova i rive, živjela je 54-godišnjakinja u svojem stanu u nevjerojatnim nehigijenskim uvjetima. Dugo su stanari upozoravali na strašne uvjete u kojima žive i strašan smrad, koji bi ljeti postao neizdržljiv. Odbili su ih iz gradskog Komunalnog redarstva jer središte smrada nije bilo na javnoj površini.

Policija je odbacivala odgovornost jer 54-godišnjakinja smradom ne narušava javni red i mir. Centar za socijalnu skrb imao ju je u tretmanu, ali kada bi došli, ona jednostavno ne bi otvorila vrata.

Upornošću stanara Vrančićeve i Ulice Grgura Ninskog nakon sedam godina reagiralo je šibensko Komunalno redarstvo i krenulo u čišćenje stana. U pomoć su pozvani policajci i vatrogasci. Kad su ušli, zagazili su u fekalije od pola metra i hrpe smeća u kojima su se izlegle ličinke. U stanu je bio i gotovo nepokretan zapušteni starac koji je neko vrijeme živio s 54-godišnjakinjom u nehigijenskim uvjetima. Stigla je i Hitna pomoć, koja je stanarku i njezina sustanara prisilno hospitalizirala.

Ekipe pod maskama, s nepropusnim filtrima i u specijalnim zaštitnim odijelima, iz stana su iznijele 400 vreća smeća.

Slučaj Benac je ipak poseban

Loše odnose među susjedima i inertnost sustava nakon prijave izgreda platit će država Hrvatska 1,4 milijuna. Na taj iznos se nagodio Denis Bušelić kojeg je u lipnju 2008. godine hicem iz pištolja teško ranio prvi susjed Vladimir Benac (na naslovnoj slici, u krugu), brigadni general Hrvatske vojske i stopostotni invalid. 

U prostorijama kluba "Carpe Diem", koji je vodio Bušelić, Vladimir Benac je u travnju 2008. godine čekićem pogodio u nogu jednoga gosta. 

Benac je često prigovarao Bušeliću zbog buke iz kluba koja mu je smetala jer su prvi susjedi. Bušeliću je tada zaprijetio da će ga ubiti te je ovaj pozvao policiju koja je poslala ophodnju. Benca nisu pronašli odmah, a poslije nisu poduzeli ništa da ga naknadno pronađu, pretraže mu stan i nađu oružje.

Posebno se smatra propustom jer im je Benac do tada bio poznat kao počinitelj kaznenih djela: općeopasna radnja, nedopušteno držanje oružja, sprječavanje osobe u obavljanju službene dužnosti, izazivanje prometne nesreće, nasilničko ponašanje u obitelji, zapuštanje i zlostavljanje djeteta, prijetnja i pokušaj ubojstva. 

Osim toga, protiv njega je pokrenuto 27 prekršajnih postupaka. Mjesec dana nakon tog izgreda pucao je u Bušelića, koji je od ozljede ostao nesposoban za rad, utvrđen mu je stopostotni invaliditet. 
Vladimir Benac je zbog pokušaja ubojstva pravomoćno osuđen na tri godine zatvora.

Naslovnica Split