Dalmacija Split županija

Tekuće zlato iz kamenjara

Reporteri 'Slobodne' u jematvi s imotskim vinarima; 'Mogao sam sjediti u kafiću ili biti ovisan o nekakvom lokalnom političaru i moliti posao za sebe i djecu, ali uložio sam milijun u loze, i nije mi žao'

Tekuće zlato iz kamenjara

Još za vrijeme rimskog vakta tadašnji car Marko Aurelije Prob, rođen u Sirmiju, današnjoj Srijemskoj Mitrovici, kao istinski ljubitelj dobre kapljice i možda najpoznatiji tadašnji širitelj vinogradarstva, "božanskim" trsjem oplemenio je površinu od Rajne u Njemačkoj do Podunavlja u Hrvatskoj.

Tisućljeće i pol kasnije, vinogradarstvo, barem u Lijepoj našoj svedeno je na minimum. Svijetli primjer uspješnoga gospodarenja i velikih prinosa za uvjete u Dalmatinskoj zagori je Ante Grabovac iz Prološca, koji za svoju obitelj kaže kako se vinogradarstvom bavi već 200 godina. Svoje tvrdnje potkrepljuje i pisanim dokumentom s početka 19. stoljeća po kojem je tadašnja francuska uprava u Dalmaciji dopustila njegovim precima da proizvode i u promet stavljaju svoja vina.

Danas sa sinovima Nikolom i Milanom, fakultetski obrazovanim mladim ljudima, u restorane diljem Dalmacije, a i šire "serviraju" kujundžušu, trnjak, vranac, ali i razne pjenušce od sorata chardonnay i sauvignon.

– Za proizvesti dobru kapljicu potrebno je mnogo truda i znoja. Ovim poslom ozbiljno sam se počeo baviti prije dvadeset pet godina. Sada gospodarim s oko petnaest hektara vinograda, sve tu u Imotskom polju. Namjera mi je, za što smo već odradili pripremne radnje, u sljedećem razdoblju zasaditi dodatnih petnaestak hektara. Dio površina je u obiteljskom vlasništvu, a ostalo uglavnom u zakupu ili koncesiji.

Što se tiče samog plasmana vina, oko toga nemam problema. Kompletan prinos završi u renomiranim restoranima i ostalim ugostiteljskim objektima diljem Dalmacije. Najviše u Splitu, Šibeniku i Makarskoj, nešto u Zagrebu, a već petnaestak godina svoja vina izvozimo u Njemačku. Možda najviše prodamo na kućnom pragu u našoj kušaonici kroz koju godišnje prođe i po nekoliko desetaka tisuća uglavnom stranih gostiju. Otvaranjem Imotske krajine u turističkom smislu i njezine prepoznatljivosti kao poželjne destinacije za odmor, u zadnjih pet godina bilježimo značajan porast posjetitelja, samim tim i potencijalnih kupaca – ističe Grabovac.

Jematva kod Grabovčevih traje 45 dana i trenutno je u punom jeku. Petnaestak ljudi svakodnevno trga grožđe, a tu je i ekipa u preradi. O konkretnom godišnjem prinosu, vele naši domaćini, teško je bilo što kazati, jer ovisi od godine do godine.

Kako bi se urod "podebljao", u pripremi je dodatnih 15 hektara terena na lokalitetu Čanjevica, gdje se idućih godina namjerava podići novi vinograd zasađen sadnim materijalom dobivenim klonskom selekcijom sorata kujundžuše i trnjaka, u čemu im pomažu stručnjaci s Agronomskog fakulteta u Zagrebu.

– Prvi put radimo ovu selekciju. Cilj nam je dodatno podići kvalitetu trsova pa i samog vina, što na koncu rezultira brendiranjem proizvoda – kaže Željko Andabaka sa zagrebačke Agronomije.

Međutim, gdje ima posla, tu su i problemi. Žale se naši domaćini na sporost administracije, posebno oko dobivanja novca iz Vinske omotnice na koju su kandidirali svoje projekte. Nesređenost vlasničkih knjiga posebno je vidljiva ako ste zainteresirani na okrupnjivanje i zakupljivanje poljoprivrednih površina u državnom vlasništvu.

– Moji roditelji svojedobno su grožđe prodavali tadašnjoj vinariji "Imota", propalom poduzeću čijih je 120 hektara vinorodnog područja danas u drači i makiji, a pravo se i ne zna tko je vlasnik tih vinograda, država ili netko drugi. Obraslost terena samo je leglo zaraze, ali to očito nikoga ne zabrinjava.

Zainteresiran sam za "Imotine" vinograde, ali nitko ne zna čiji su. Umjesto provođenja zakona i davanja poticaja mladim ljudima, na djelu su javašluk i nebriga. A koliko je samo tih mladih vinogradara s ovog područja zainteresirano za te površine koje bi na koncu očistili i oplemenili vinovom lozom. Neka ovo bude i svojevrstan poziv onima koji tobože skrbe o "Imotinu" "bogatstvu" da napokon razmrse gordijski čvor oko vlasništva i daju ga na obrađivanje ljudima koji će ga dovesti u red. Nažalost pozitivan naboj kod zainteresiranih ograničava državni aparat – tvrdi Grabovac.

Za zapuštene nasade propalog poduzeća zainteresiran je i Stipe Đuzel, 47-godišnji enolog iz Gornjih Vinjana. Dobro bi mu došlo pet do 10 hektara novih površina jer namjerava širiti proizvodnju.

Kako kaže, potražnja malo pomalo premašuje ponudu, pa bi trebalo dodatno zahuktati poslovanje. U vinogradu je cijela obitelj, jer nema se što čekati. Grožđe je dozrelo, a vremenska prognoza i najavljena kiša početkom novog tjedna ne idu im naruku.

– Jedino što sam znao kada sam došao na školovanje u Zagreb, bilo je da ću se vratiti u svoje rodno mjesto. Sami naziv Vinjani govori vam da se radi o vinorodnom području. I najveća sirotinja u svoje vrijeme imala je barem stotinjak loza. Danas se sve to malo zapustilo, ali nova tehnologija proizvodnje vina pruža mladim ljudima mnoge mogućnosti. Evo, uz svoja dva hektara od kooperanata s ovog područja uzimam dodatne količine grožđa, i to uglavnom naše autohtone sorte, kujundžušu i trnjak.

Proizvodim oko 30 tisuća litara vrhunskog vina i sve prodam u svojoj vinariji i kušaonici izgrađenoj prije šest godina. Upravo su nam došli gosti iz Poljske i više su nego zadovoljni. Za njihove potrebe skrbi moj sin Bože, polaznik vinarskog smjera strukovnog učilišta u Požegi.

Sve što radite, treba raditi s ljubavlju, jer ako toga nema, nema ni rezultata. Zar nisam za ovih milijun kuna, što sam zadnjih deset godina uložio u vinograde te vinariju i kušaonicu, mogao kupiti dva manja stana i iznajmljivati. Zar nisam mogao sjediti po kafićima i kukati kako ništa ne valja i kako su za takvo stanje krivi crveni ili plavi. Ne volim ljude koji misle da se cijeli svemir urotio protiv njih, jer ja mislim obrnuto. Treba raditi. Ako se ne odvažiš i ne pokušaš, nećeš znati možeš li. Ne želim biti ovisan o nekakvom lokalnom političaru i moliti posao za sebe i svoju djecu. Nikada mi nije palo na pamet uzimati, a ne raditi. Izjava našeg poznatog pelješkog vinara Mate Matuška da bi, da se ne bavi vinarstvom, platio da se time bavi, i meni je bio svojevrstan savjet uz pomoć kojeg sam prelomio da zasučem rukave i zajedno s obitelji oplemenim naše gospodarstvo – u dahu će Đuzel.

Koliko je zavolio posao koji radi, na dražbi iz stečajne mase bivše vinarije "Imota" kupio je Fiat 500 iz 1948. godine, prvi traktor u tom kraju i izložio ga u dvorištu svog obiteljskog doma.

U Runovićima ista priča. Tridesetpetogodišnji Mate i dvanaest godina mlađi mu brat Tomislav Jerković vjerojatno su jedni od mlađih vinogradara u Imotskoj krajini. Njihova kujundžuša od 1998. do danas osvojila je ukupno 78 medalja. Ono najvrjednije svakako je zlatno odličje na "Sabatini" 2004. godine.

Proizvode ukupno 35.000 boca kujundžuše i kao njihovi prethodnici nemaju problema s plasmanom. Početkom idućeg mjeseca startaju s izgradnjom nove vinarije, a za njezino opremanje namjeravaju se prijaviti na Vinsku omotnicu. Rano su ostali bez roditelja i ogledni su primjer kako se radom postižu iznimni rezultati.

– Nakon školovanja u Zagrebu, gdje sam završio Kineziološki fakultet te igranja u Nogometnom klubu "Osijek", vratio sam se u stari kraj. Jednostavno sam se zaljubio u ovaj posao koji je prerastao u nešto više od samog rada. Plasman je zajamčen, stoga se hvatamo novih izazova – kaže Mate, dok Tomislav, zagrebački student agronomije, smjer vinarstvo, domeće kako je od malena bio predodređen za vinara.

Kao mali je s ocem pratio kako se sve to radi.

– Dok je brat studirao, ja sam bio kući i učio kako proizvesti kvalitetno vino. Upisao sam opću gimnaziju da mogu kasnije ići na agronomiju. Moj poziv je bio više na emocionalnoj razini, nastavio sam radi roditelja i svog oca koji su sve utkali u taj posao. Sada radim na klonskoj selekciji naših domaćih sorti, pritom "pucam" na kiseline kod kujundžuše – kaže Tomislav.

Na području Imotske krajine danas djeluje najmanje desetak ozbiljnih vinara koji prema procjenama godišnje proizvedu oko 300.000 litara vrhunskih vina. Naši sugovornici se slažu kako ima prostora za podizanje te brojke. U svemu tome očekuju pomoć države, poglavito o pitanju "Imotinih" vinograda, jer svi su oni zainteresirani upravo za te vinorodne površine.

 

Naslovnica Split županija