Dalmacija Split županija

spremačice u suzama

Reporteri 'Slobodne' s Triljankama koje gube posao u Centru za azilante: 'Zašto nas tjerate na ulicu? Samo želimo raditi, pa i za tu mizernu plaću, a ni to nam ne date...'; Evo što im je šef odbrusio kad su ga pitale za njihovu sudbinu

spremačice u suzama

'Nama je bilo rečeno da nema zapošljavanja, a onda su u isto vrime, i to na neodređeno, primljeni muž i žena, pri čemu je ona bila u visokom stupnju trudnoće. Još se po mistu falila da je natječaj namišten za nju, a nama je govorila da niko u Zagrebu ne smi znat da je trudna jer je ne bi primili. Zaposlili su je bez da je ikakvu provjeru prošla, a rodila je nakon dva dana'

Nada je briznula u plač, a stol za kojim smo sjedili prekrila je šutnja teža od nadgrobnoga kamena.

Nije lako pogledati u oči čovjeku koji je upravo dobio otkaz. Posebice ženi. Koja je prešla pedesetu i koju će teško više itko ikad zaposliti. A za naš stol sjelo je šest žena koje su upravo dobile otkaz. Sedma je, pak, bila opravdano spriječena.

Prije nego im damo riječ vratit ćemo se nekoliko godina unatrag, točnije u veljaču 2017. godine, kada je Slobodna Dalmacija objavila sljedeću vijest:

"Ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić u petak je sa suradnicima obišao i javnosti predstavio novoizgrađeni policijski kompleks u Trilju koji se sastoji od dviju zgrada: Postaje granične policije Trilj i Tranzitnog centra za prihvat stranaca koji na nezakonit način stignu u ovaj dio Hrvatske. Postaja granične policije i Tranzitni centar zauzimaju kompleks od 5400 četvornih metara. Izgradnja je stajala 3,6 milijuna eura i u cijelosti je financirana iz 'schengenskog instrumenta' kojim je Bruxelles Republici Hrvatskoj za prilagodbu osigurao 120 milijuna eura.

'Ovim objektima osigurani su uvjeti graničnoj policiji za ono što treba raditi', kazao je ministar Orepić i zahvalio Gradu Trilju na njegovu doprinosu jer su Triljani MUP-u darovali parcelu na kojoj je izgrađen kompleks, a osigurali su mu i priključak na komunalnu infrastrukturu. Djelatnici Postaje GP Trilj već su se uselili u novu zgradu. Tranzitni centar moći će primiti 68 osoba u 14 četverokrevetnih i dvije šesterokrevetne sobe. Stranci će se u njemu zadržavati vrlo kratko, bez slobode kretanja, te neće imati nikakav kontakt s Triljanima. U Tranzitnom centru radit će 57 osoba, a početak njegova rada uz primanje prvih stranaca najavljen je za nekoliko mjeseci."

Bilo je to, dakle, 24. veljače 2017. godine. Široki osmijesi uzdizali su se Triljem poput dječjih balona. Od sapunice. Jer već 19. rujna 2019. za našim stolom u gostionici na Cetini, koja milijun godina još da teče ne bi mogla isprati svu prljavštinu koja se uz nju nakupila, sjede uplakane žene.

Uskoro bivšim radnicama Tranzitnog centra za prihvat stranaca novinari su zadnja adresa kojoj se obraćaju. Pisale su one i ministru unutarnjih poslova Davoru Božinoviću. Uzalud. Nije im odgovorio. Pisale su i glavnom ravnatelju policije Nikoli Milini. Uzalud. Nije im odgovorio. Molile su da ih primi načelnik Policijske uprave splitsko-dalmatinske Dražen Vitez. Uzalud. Nije ih primio. Pa su se obratile načelniku Sektora uslužnih djelatnostu PU splitsko-dalmatinske Nediljku Garcu. Bolje da nisu.

– Opra je ruke. Reka je da se tu ništa ne može učinit – govore Triljanke.

Vrijeme curi. Ugovori im istječu 30. rujna. Poslali su ih na prisilni godišnji. Da ih ne gledaju.

Nije lako pred sobom gledati uplakanu ženu i znati da si ti skrivio njezine suze.

– Uzimaju agenciju umisto nas – zdvojno će.

Nismo im imali srca reći da se to zove outsourcing. I da je to moderno. Da će tako, umjesto da njih sedam zarađuje malo novca, jedan čovjek, vlasnik agencije, zarađivati puno.

– Ne znamo šta će in to. I u Tovarniku, u tamošnjem centru, bila je agencija, pa to nije funkcioniralo. I još je tamo bila kompletna agencija, za sve, i za kuhinju, a ne ka kod nas, samo za jedne, dok se druge ne dira – govore.
Sve su redom čistačice. Miranda Elek, Vesna Čikara Čulić, Kristina Dukić, Sandra Lipotić Piroga, Danica Vrkić i Nada Vuco. Tea Živaljić bila je opravdano odsutna.

"Vratit će se naša dica...", pjesma s radija struže po zidovima praznoga lokala. Eter svašta trpi. Laž najviše. Neće, naime, u ovoj državi nitko ostati. Osim jedne agencije.

– Od prvoga dana s nama su radili naopako, protuzakonito. Pet miseci su nas držali na ugovoru o djelu, a plaća koju dobivamo manja je i od zakonom propisana minimalca – gorko će.

Plaća. Neugodno nam je u ovome kontekstu tu riječ iti napisati. Plaću, recimo, dobiva Dubravka Šuica. Kad joj sjedne na račun, ona fino izvadi karticu, ode u dućan i kupi jahtu. Ili Božidar Kalmeta. "Legla je", javi prijatelju Zdravku Livakoviću pa ga odvede na večeru.

A naše sugovornice žive s 3000 kuna mjesečno. I prehranjuju svoje obitelji. Bez kuknjave. Žele samo raditi. No, ni to im ne daju. I tih 3000 kuna državi je puno, propast će jadna zbog njih.

– Žele nas proglasiti neradnicama, a mi smo im uvik bile na raspolaganju, uskakale smo di je god bila potriba, slali su nas sve strane i svugdi smo pohvaljene za svoj rad. I na Hvar smo išle, kreni od kuće u šest ujutro, pa dođi doma u devet po noći, ko te pita – jadaju se.

Cijeli Trilj bruji o njihovu slučaju. I kod gradonačelnika su bile. Saslušao ih je Ivan Šipić i slegnuo ramenima.

– A šta će, ne može on ništa, nije on vlast nad policijon – brane ga.

Povrijeđene su do srca, tako su i ministru napisale, ali to što ih boli ne znači da će itko prstom mrdnuti da rana zacijeli. Nije im jasno zašto su se samo na njih okomili i kako je moguće da samo spremačice otpuštaju, dok su svima ostalima – a tu su i jedan voditelj kuhinje, i tri glavne kuharice, i tri pomoćne kuharice, i tri domara, i dvije osobe u praonici – nedavno produljeni ugovori.

– Svima je istica ugovor ka i nama i svi su natječaji išli osim za nas pa nan je postalo sumnjivo, a kad smo svatile da smo izigrane, bilo je kasno. Kad smo se šefu požalile i išle ga pitat šta se događa, reka je da možemo zaboravit da smo ovde ikad radile, je, baš nam je tako reka – uglas će.

Spominju imena. Redaju jedno za drugim. Nikoga se, vele, ne boje. Posebno su ogorčene na novu domaćicu; otkako je ona došla, tvrde, sve je pošlo naopako, a Centrom je zavladao – kaos.

– Svašta se događa. Nama je bilo rečeno da nema zapošljavanja, a onda su u isto vrime, i to na neodređeno, primljeni muž i žena, pri čemu je ona bila u visokom stupnju trudnoće. Još se po mistu falila da je natječaj namišten za nju, a nama je govorila da niko u Zagrebu ne smi znat da je trudna jer je ne bi primili – žeste se Triljanke i na sam spomen domaćice.

Zaposlili su je, uvjeravaju, bez da je ikakvu provjeru prošla, ni probu nije odradila, a rodila je, dodaju, nakon dva dana. Ali, zaludu im se žaliti. Nitko ih ne čuje. I nije prvi put. Danica Vrkić je, na primjer, radila u vojsci pa je i tamo zbog agencije "izvisila".

A Nada Vuco izigrana je bila i u lokalnoj ambulanti. Nakon 16 godina rada ostala je i bez posla i bez otpremnine.

– Ovo što se sada događa samo je dio moje tuge... vjerujte da bih knjigu mogla napisati... bibliju tuge... i ruganja s poštenom ženom... – suze su potekle niz Nadino lice, a mi smo spustili pogled uzaludno tražeći primjerene riječi po bijelome stolnjaku.

U Trilj dolazi agencija iz Solina, "Regis". Govori se po mjestu da će zadržati četiri spremačice.

– Mi to ne želimo, želimo sve radit! – jasno će naše sugovornice.

Drže se skupa. Svaka sa svojom mukom. Digle su sindikalne kredite. Kako će ih vraćati ako završe na ulici? Što će Sandra reći svojoj djeci, a ima ih petero, kad 1. listopada ne ode na posao? Hoće li Miranda, supruga hrvatskoga branitelja, policijskoga specijalca s Velebita bez kojega ne bi bilo ni Centra u Trilju ni policijske postaje, zagrliti svoga muža, zahvaliti mu? Što će sada Kristina, majka djeteta s posebnim potrebama, i kako će dalje Nada koja je svoju knjigu tuge počela pisati još onomad kad joj je dijete umrlo od karcinoma na mozgu?

– Prije dva miseca su nas cijepili protiv hepatitisa, a sad govore da nas nema u sistematizaciji. Radile smo sve, i priko mire, čistile kad je tribalo i sa svojin sredstvima, da samo znate koliko smo se prašine najili, od agencije smo sigurno jeftinije, ali to nikoga nije briga – zaključuju.

A nakon njihovih riječi slijedi šutnja. Slavna hrvatska šutnja.

Agencija: Svaka žena će nam biti potrebna

U solinskoj tvrtki "Regis", koja bi trebala preuzeti posao čišćenja MUP-ova Centra za azilante u Trilju, nisu bili od velikih riječi.

– Ništa još ne znam, pa vam ništa ne mogu ni komentirati. Znam tek da se puno firmi prijavilo na natječaj – kaže nam Toni Bešker, član Uprave "Regisa".

Oprostite, ali agencija posao čišćenja preuzima od 1. listopada, to je za nekoliko dana, čudno je da još ništa ne znate?!
– Službeno još ništa ne znam.

A hoćete li, ako se ispostavi da ste dobili posao, zadržati sve žene koje su do jučer čistile Centar ili ćete možda uzeti samo neke, ili pak imate vlastitu radnu snagu?
– Nikakvih tu problema sa ženama koje su do sada čistile Centar neće biti, radna snaga će nam svakako biti potrebna.

Novinaru laiku se čini da tu i nema baš neke logike, mislim, ako ćete zadržati sve žene, jer gdje je tu ušteda za državu?!
– Obratite se državi pa je pitajte, ja vam na to pitanje ne mogu odgovoriti.

 

Naslovnica Split županija