Dalmacija Šibenik

Malena mjesta srca moga...

Život na škojiću:'Ajde ti priživi od pustih nameta, duple cijene struje i vode... A di su niže cijene mesa otkako je PDV snižen? Ako ih je neko vidija, neka mi javi!'

Malena mjesta srca moga...

Prolazi grupa Nijemaca, javljaju se, a Žoha napominje da su mu to dugogodišnji gosti. Ali kakvi? Samo takvi, jer svako jutro očiste svoj apartman i namjeste postelje ne želeći ni čuti da netko posprema za njima.

Poljska ima zimovalište Zakopane, a kako je Šibenik postao Raskopane, onaj tko preživi ljetnu muku vožnje do Brodarice - naročito vječito crveno svjetlo na raskrižju kod „Dalmare centra“, biva nagrađen dočim dotakne palubu drvenoga trajektića „Spužvar“ za Krapanj.

Olakšanje slično onome kao kad se izuje tijesna cipela postaje premium nagradom samo malo kasnije, u hladu konobe Davora Mrvića-Žohe na krapanjskoj obali u obnovljenoj, autentičnoj dalmatinskoj kući iz 1700 i neke.

Paron Davor (1955.), jedan iz stare garde nenadmašnih, dobro školovanih konobara nekadašnjeg „Solarisa“ za vanjskim šankom svoga lokala izgleda prije kao recepcionar nekakvog hotela na otvorenome nego li barmen, jer je malešni Krapanj sa stotinjak stalnih stanovnika skoro pa nemoguće obići ili napustiti a da se ne prođe pokraj Žohe i udari buleta, makar samo s pozdravom ili usputnom, vickastom ćakulom, kako on to već zna.

- Mladi gospodine, kartice ne primamo! - obraća se Žoha jedva trogodišnjem momčiću na dječjem biciklu. Osim pedala, trokolica ima i ručku kojom svoga pulena na ljetovanju gura djed koji je Žohi došao vratiti nekakav sitni dug.

- Je, smije se dida i pogledava na unuka. Žoha mu je, objašnjava, ovih dana dao nekakvu otpisanu karticu, pa je mali pruža gdje stigne! Dok mu je mama nije oduzela, jer je pretjerao s peglanjem, ha, ha! Dečkić je natakario frajerske sunčane naočale i kapu, s gardom na svome prometalu - zogatuli kao da vozi BMW iz posljednje serije i maše na pozdrav.

Tako je kod Žohe, po majci s Krapnja. Njezinu rodnu kuću kupio je od ujaka, kada su se on i supruga Marija vratili iz Njemačke prije 18 godina, nakon desetogodišnjeg gastarbajterstva.

Šank-recepcija

Voli ljude i svakome posvećuje pažnju na svome šanku-recepciji, a kada je čovjek srdačan i susretljiv, onda mu se posreći i s turistima na smještaju u istoj kući na katu. Prolazi grupa Nijemaca, javljaju se, a Žoha napominje da su mu to dugogodišnji gosti. Ali kakvi? Samo takvi, jer svako jutro očiste svoj apartman i namjeste postelje ne želeći ni čuti da netko posprema za njima.

- Nama u obitelji - jer ovo je obiteljski posao - nije toliko važno koliko će nam dana biti popunjena dva apartmana, jer je konoba primarna. Do podne smo kafić, a tada započinje i posluga jela, kada dolaze supruga Marija, nekad šefica kuhinje u „Zlatnoj ribici“, sin Marko i njegova cura Francesca te posao potraje i do kasnije u noć - priča Žoha.

Ima i kćer, zaposlenu u šibenskoj tvrtki za nautički čarter. Vrlo je zadovoljan s obitelji: složni su i rad im je pri srcu.

Mrvić zaključuje da će nakon ovoga ljeta domaćem turizmu sigurno trebati otrježnjenje i neće biti lako svima koji su uložili u deset apartmana i zadužili se do grla. Staru kuću Mrvići su ionako obnovili zaradom iz Njemačke, a kako imaju još jednu na Brodarici, koja im je dom, namijenili su ovu krapanjsku u cijelosti za turizam i otvoreni su pola godine, dok je Žoha na otoku prijavljen kao stalni stanovnik.

- Gledaj, ako je ovaj posal čentrun, onda odma pola tribaš dati njima, državi, a od druge pole plaćaš sve troškove. Morat će oni pasti - ne kažen politički - nego poklekniti u tvrdome stavu da turizam i ugostiteljstvo mogu podniti 25 posto PDV-a, još manje u borbi s konkurencijom na Mediteranu koja je opet u sedlu - razmišlja Žoha.

Milanović je skresa PDV na deset posto, a ovi su ga podigli, pa ti priživi od pustih nameta, duple cijene struje i vode i ostalih davanja. Kada sam otvorio konobu, boca pelinkovca bila je 30-ak kuna, a bićerin 8; danas je boca sto, a bićerin 10 – samo dvi kune skuplji - pa neka svako izračuna. Nije skupo ugostiteljstvo, nego roba u nabavi, kao i svim građanima - tvrdi Mrvić, a na svojedobno obrazloženje HDZ-a da PDV ugostiteljstvu i turizmu vraćaju na opću stopu zato što su razliku ugostitelji strpali u svoje škaršele, odvraća neoborivim argumentom:

- A di su niže cijene mesa otkako je PDV snižen na 13 posto? Ako ih je neko vidija, neka mi javi!

Nikakvi poticaji

Ne trebaju njemu nikakvi poticaji, uvijek se pomagao isključivo s onim što je mogao steći vlastitim radom i živi svoj dječački san: da ima lokal u vlastitoj kući. U slobodnom vremenu radio je u poznatim šibenskim kafićima „Toma“, „Centar“, kod „Čere“ i kada voliš svoj posao, onda shvatiš da sa svojim zanatom možeš puno postići, savjetuje Žoha mlade. Ali, narod je osiromašen, govori, i trebat će dosta promjena i vremena da se to popravi.

- Nakon Frenkija (predsjednika Tuđmana op.pis.) krenula je velika rasprodaja, pa su sve karte stavljene na turizam, o čemu zbore i Slavonci, umjesto da njihova hrana nalazi prođu na obali u sezoni! I tu je Žoha stao, da ne mudrija dalje o onome što se zna i o čemu se vječito govori, jer je od svega toga važniji jazz iz njegova razglasa. Naročito ako orkestar trubača Wynona Marsalisa zajedno s Ericom Claptonom izvodi „Laylu“ u dixie stilu na trenutke s toliko ganutljivim pasažima, kao da bend svira na pokopu u New Orleansu. Nenadmašna zvučna kulisa uz more na Krapnju; školj osvaja vrelina ljetnog dana dok u Žohin lokal svraća sve više svijeta.

Konoba se zove „Dalmata“ i čovjek koji ne poznaje Davora očekivao bi lelek i cijuk klapske konfekcije, no to ne prolazi Žohin istančani glazbeni ukus stečen, otkriva, u Šibenskoj narodnoj glazbi. Svirao je klarinet uz generaciju i štim-kolegu, umirovljenoga šibenskog suca Igora Ninića, kasnije drugog tenora proslavljene klape „Jadrija“.

Prije neki dan slovenski gosti zatražili su od njega da im stavi nešto od Miše, no odbio je, premda mu je Kovač bio susjed u Škopincu gdje je Žoha odrastao i poznaje ga od djetinjstva.

Šibenske klape

- Mišo je jedan od najboljih ljudi za koje znam, ali njegova glazba nije moja, objašnjava Žoha. Pa onda ne može u moju butigu! Samo jazz i dobar rock, a da se ne pomisli kako ne volim klape - i njih puštam - ali isključivo probrane i samo šibenske!
„Jadrija“ recimo, to su vrhunski pivači i muzičari, a i kasnije, u off-u, davali su sve od sebe. Kada bi se razišli, stol je izgleda ka' poslin natjecanja u američkom bowlingu, pun "cona“! - prisjetio se Mrvić jednog gostovanja klape dok je radio u Njemačkoj.

Za neupućene, Žoha je tri godine mlađi brat Mile Mrvića-Mačka, odličnog šibenskog nogometaša i trubadura u duetu s Vlađom Nalisom, neko vrijeme i člana spomenute „Jadrije“. Mačak bi predriblao suparničkog igrača s riječima: „Oprosti stari, žurim…!“, pa ako je Mačak mačak, onda je Žoha cipalj od porta. Iste su to osobine, premda su beštije različite. I obje su vrste nažalost, u nestajanju.

- Nisam intelektualac, no većina intelektualaca koji ljetuju na Krapnju moji su stalni gosti, a s nekima me za ovo vrijeme povezalo i prijateljstvo. Uvjeren sam da je to zato što sam nepatvoren čovik, ne glumatam, pažljivo znam svakome ugoditi i pogoditi svaku žicu… Pa i onu glazbenu…

Brodski kuhar: Ljubina juha od paštete

Ljudi s gardom vole iste takve, pa se Žoha uvijek rado prisjeti Krapljanina Ljube, nedavno umrloga brodskoga kuhara.

- Bija je bolji od kruva i sada je pustije bez njega. Doduše, ja sam ga prozvao ministrom prevare i maloga zajeba, jer je takav i bio, malo iz vica, malo zbog svoje prirode. Kupio bi oradu iz uzgoja, probio je ostima i prodao kao svoj ulov, a kada bi kupac otkrio oznaku proizvođača ispod branče, već je kasno. Slično je nekom uvalio i veliku, odleđenu sipu iz Atlantika… - smije se Žoha.

Jednom se s velike rive vratio u dječjoj kapetanskoj kapi s pijace i utržio 320 kuna, jer se predstavio kao lučki redar i naplatio pristajanje usputnim nautičarima tamo gdje je vez oduvijek potpuno slobodan…

A kuhao je Ljubo kao malo tko: bio je sposoban napraviti vrhunsku juhu od paštete a da nitko ne prepozna glavni sastojak! U brodskoj provišti uvijek je imao viška, tako da je posada išla kući na odmor s popudbinom koju bi on prištedio u kuhinji: dva-tri kila kave, paket riže… Eto takav je bio Ljubo, dobri i pošteni ministar prevare i malog zajeba…

Gusle Mrvića seniora

I Žoha je igrao nogomet u HNK Šibenik, čak je tvrdi, bio bolji od brata Mačka do svoje 18., kada je počeo raditi u „Solarisu“, no u malome nogometu ostao je sve do svoje 30., vjeran do kraja ekipi šibenskih profesionalnih vatrogasaca. Pokojni otac, porijeklom iz Sinja bio je alkarski momak, a stric alkar; no stari Mrvić bio je i vješt guslar kojeg Mile Krajina, najpoznatiji naš guslar u svojoj knjizi spominje kao svoga učitelja.

Kuća od 310 godina nije jedina starina u njegovu životu: gajeta ima 143 godine i brodi – doduše plastificirana, a časni oldtimer je i temeljito uređen mercedes 200 D iz 1977.

- Ništa elektronika i dizeli nove generacije. Čista smetnja, odmahuje rukom.

- Dobro je reka naš pokojni Bare Šarić, doktor za makine: ako ti dizelaš, kada ga isključiš ne skine kapu s glave od trzaja, nije to pravi motor. I ja se toga držim, objašnjava Žoha čija je konoba maleni muzej analognog vremena, najviše radioprijamnika. I ćaćine gusle doći će na zid kada dođe vrijeme.

I J. Hendrix je konobario u 'Solarisu'

Što krpe, što konca, u „Solarisu“ je Mrvić radio od sredine 70-ih, do 1990., kada je za suprugom otišao u Njemačku, a vratili su se prije 18 godina. Od školske generacije tamo je jedino još Dragan Čičmirko-Grof, zaposlen kao umirovljenik na četiri sata. U toj generacijskoj postavi bili su također Kruno Mazalin, Bruno Bedrica…

- Ugostitelji su se ozbiljno školovali sve do generacije 1958./1959. Dobrih konobara nema ni za lijek, a bez takvog kadra, duše svakog lokala ne možeš graditi ništa ozbiljnije u turizmu i ugostiteljstvu. Doduše, Kruno i ja pali smo jedan razred, ali to je bilo samo zato da stvar bolje ispadne na kraju - smije se Žoha.

Iz vremena nekadašnjeg „Solarisa“, perjanice šibenskog i hrvatskog turizma ostaju mu najljepše uspomene najviše na sve ono izvan posla: sitne dišpete koje su radili jedni drugima radi smija i veselja.

Jednom se konobar Kike, inače ravne, ježaste kose, s ostalima okladio za 100 DEM da će svečanu večeru služiti s mini val frizurom. Slutili smo, prisjeća se Žoha da će to uraditi, ali smo zaključili da će mu to biti previše lako zarađene marke. Sutradan će oprati kosu-i gotovo, pa smo nagovorili frizerku da mu napravi trajnu ondulaciju, za što Kike nije znao. Izgledao je danima kao Jimmy Hendrix s onim grmom na glavi, dok ga na kraju šef nije poslao da se ošiša, „jer ne može takav služiti goste…“

 

Naslovnica Šibenik