Dalmacija Dubrovnik

najljepši romantični film

Sedam desetljeća ljubavi: Marija je imala 16, a Antun 20 kada su se vjenčali. Od komunizma su u Italiju pobjegli veslajući, obišli su pola svijeta i nedavno se vratili na svoj otok. Ovo je njihova priča

najljepši romantični film

Obično se kaže da je sedma godina braka krizna te od nje strahuju mnoge mlade nevjeste, nabrajajući slučajeve u kojima su se navodno sretni parovi razišli upravo tada. A mi vam donosimo priču o ljubavi u kojoj nije bila kobna niti sedma niti 70. godina braka. Kad pročitate što su sve Marija i Antun prebrodili nakon bijega s Lastova u barci na vesla, vidjet ćete kako pravu ljubav ne može načeti ni vrijeme ni životne nedaće.

Vrata u njihov zajednički život odškrinula mi je Klara Frlan, razrednica iz osnovne škole u Splitu, čiji me glas trenutačno vrati u školsku klupu i natjera na pozorno slušanje. Rekla mi je da su na njezinu Lastovu, gdje se preselila živjeti u mirovini, imali divnu obnovu zavjeta u mjesnoj crkvi, što zaslužuje vijest u novinama. Riječ po riječ i shvaćam da je vijest preškrta forma za priču o bračnom paru Glumac, koji su se u crkvi svetog Kuzme i Damjana uzeli pred Bogom prije točno 70 godina.

Marija i Antun, zvani Tonko, vjenčali su se 20. listopada 1949. godine na Lastovu, pred svećenikom prema njezinoj izričitoj želji, unatoč zabranama crkvenih vjenčanja.

- Imala sam tada 16 i pol godina i otac je morao dati dozvolu da se udam za Tonka jer sam bila maloljetna. Ja sam uvjetovala da se vjenčamo u crkvi jer neću drukčije i on je otišao u općinu i tako im rekao. Nakon toga je došao svećenik i vjenčao nas u crkvi, sjećam se bio je četvrtak, a moj Tonko je za dva dana otišao u vojsku. Ja sam ostala brinuti se za njegovog djedu Kuzmu, kojeg je jedinog imao jer su mu roditelji bili mrtvi. Djed je imao 85 godina i ležao je u krevetu - govori nam 86-godišnja Marija, čije djevojačko prezime je bilo Santi, talijanska izvedenica od prezimena Šantić, a obiteljski nadimak je Kastrova.

Tuga mladoga Tonka

Pitamo Tonka, vitalnog 90-godišnjaka, zašto je izabrao baš Mariju za svoju nevjestu.

- Bila je lijepa, stalno sam vam išao oko nje i gledao je. Ja sam vam ostao sam s djedom, otac mi je bio ranjen u ratu pa je poslan u Italiju na liječenje, gdje se nije probudio nakon operacije i umro je 1943. godine, kada sam ja imao 14 godina. Majku mi je usmrtio konj četiri godine kasnije. Kada sam napunio 20, došao mi je poziv za ići u vojsku dvije godine. Živio sam s djedom koji je bio nepokretan u krevetu, pa sam napravio molbu za odgodu vojske, ali sam dobio odgovor da se Titovoj vojsci ne može izbjeći. Dogovorili smo se onda Marija i ja da se vjenčamo kako bi ona ostala živjeti s mojim djedom Kuzmom i brinula se za njega uz pomoć svojih roditelja. Tako je i bilo - sjeća se Tonko kako je nepuna dva dana uživao u bračnoj sreći prije odlaska u vojsku u Crnu Goru u Nikšić.

Marija ispraća supruga i brine se o djedu mu Kuzmi, koji umire nakon tri mjeseca. Rađa prvo im dijete sljedeće godine, sina Kuzmu, ali Tonka ne puštaju iz vojske na dopust da ga vidi. Tijekom dvije godine odsluženja uspio je jedva dva puta doći na Lastovo uz izgovor da ide po harmoniku. Kako je Tonko svirao taj instrument, u vojsci su koristili njegov talent te je naručio izradu nove harmonike. Uz izgovor da ide po nju, otišao je prvi put u posjet ženi i sinu. Nije tada preuzeo instrument već je kazao da nije gotov, kako bi još jednom došao i vidio obitelj. Konačno se vraća na Lastovo nakon odsluženja vojnog roka.

- Budući da je ovdje bio komunizam, nije se imalo slobode pa se tako nije moglo ni ići u crkvu, odlučili smo pobjeći. S barkom, bez jedra i motora, na vesla, sa sinom od pet godina smo se otisnuli 1955. godine u Italiju. Dvije godine smo tamo bili u izbjegličkim kampovima, živjeli u barakama. Prvu godinu smo bili u Udinama, a drugu u Aversu kraj Napulja, gdje smo bili oko pet mjeseci, pa smo prebačeni u Bari, pa u Altamuru, odakle smo se vratili u Bari. Tamo smo bili kao “profugi” (izbjeglice, op.a.) u talijanskom kampu jer smo došli s Lastova, zato smo toliko i čekali odlazak. Željeli smo ići u Ameriku u Kaliforniju, gdje je Tonko imao dunda.

Da smo bili u hrvatskom kampu puno ranije bismo otišli, ovako smo zaglavili u Italiji. Jednog dana su došli iz emigrantskog ureda iz Kanade i tražili izbjegličke obitelji za rad na plantažama i mi smo se prijavili. Oni su organizirali i platili put te smo otišli u Francusku u Le Havre na brod za Kanadu. Dogovor je bio da im kasnije otplatimo put - sjeća se Marija.

Dolaze u Montreal, odakle ih odvode na farmu šećerne trske u provinciji Alberta, gdje su troje Lastovčana smjestili u šator.

- Radili smo od ranog jutra do navečer kasno, bilo je teško, meni pogotovo jer sam bila trudna s Lucijom. Boljela su me leđa da više nisam mogla izdržati, a kada su nam ponudili da idemo na drugu farmu, rekla sam da ću radije nazad kući. Vratili smo se u Montreal, platili smo put 90 dolara za nas dvoje, mog Kuzmu sam pokrivala putem dekom jer nismo imali novca za njemu platiti put. Imali smo samo 50 dolara što smo zaradili, a 50 nam je posla dundo Nikola Glumac, sada pokojni, iz Kalifornije - govori nam Marija.

U Montrealu su našli mještanku koja im je pomogla naći stan koji su dijelili s jednom ženom s dvije sobe i zajedničkom kuhinjom. Kći Lucija se rodila 1958. godine te su kasnije našli mali apartman samo za sebe. Cijelo vrijeme su otplaćivali za put iz Italije u Kanadu, po pet do 10 dolara mjesečno, tijekom dvije godine.

- Radila sam u tvornici tekstila pa na izradi hulahupki sve do 1966., kada sam rodila drugog sina Jozu. Vratila sam se raditi nakon mjesec dana pa su mi svi govorili da me mali neće voljet jer sam ga ostavila. A to nije istina jer je on bio ovog ljeta na Lastovu i ostavio novac za kupnju 70 ruža na našu godišnjicu braka - hvali naša sugovornica svoje najmlađe dijete.

Tonko je našao posao na izradi prozora, a kada se tvornica zatvorila, Marija je neko vrijeme jedina imala posao. Radila je od šest ujutro do šest navečer. Nakon operacije žući mještanin joj je našao posao u pekarnici koja je proizvodila grickalice, slatkiše i torte te je tamo ostala raditi 21 godinu.

Dolazak u Kanadu

- Kada smo tek došli u Kanadu nismo znali jezik, tog perioda se sjećam kao najtežeg. Ja sam vam nakon tvornice prozora radio u rafineriji svih vrsta metala: bakra, nikla, srebra, zlata. S 58 godina sam operirao kičmu te su mi plaćali mjesečno sve do mirovine - prisjeća se Tonko.

Bračni par sada ima sedmero unučadi i petero praunučadi. Prvi put su došli u posjet Lastovu nakon 15 godina, pa onda svake dvije godine, nakon čega i dva puta godišnje. Za stalno su se vratili prije dvije godine, nakon dvije godine Italije i 59 godina života u Kanadi.

- Oboje odlaze na satove tjelovježbe ujutro od 8 do 9 kod naše doktorice Anite i svakodnevno na svetu misu.

Tonko nikada nije ljut, uvijek je odmjeren i mudar, svira harmoniku, a kad ne pjeva “fićuka” i oči mu se uvijek smiju. Sve se vrti oko Marije, ona je glavna, a on joj voli pomagati u svemu, pa i raditi kroštule. Kroz jutro dok on spava Marija ide s ekipom na tzv. koreto, kavu s rakijom, a oboje održavaju crkvicu svete Marije, koja je tik uz njihovu kuću. Ona uređuje vrt u kojem ima i cvijeće i limune te nema potrebe niti leći popodne, dok on voli. Malo ih noge izdaju pa ja uskačem s prijevozom. Posjećuju ih djeca, najčešće 18-godišnji unuk Justin po dva do tri puta godišnje - kaže nam njihova sumještanka Klara Frlan.

Pitamo ih za kraj koja je tajna njihovog sklada.

- Tonko je bio dobar i još uvijek mi je dobar i uvijek smo se slagali. Zato sam mu opet obećala ljubav i poštovanje. Ako me bude slušat! - kaže uz osmijeh Marija.

Tko je gazda u kući, otkriva nam Tonko.

- Znaš da ženske uvijek zapovijedaju. Oženio sam je jer mi je bila lijepa i još mi je lijepa. I opet bih nju uzeo za ženu da se vratim u mladost. I jesam je opet oženio, nedavno, u istoj crkvi - kaže nam zaljubljeni suprug.

Vjenčala se Marija za svog Tonka u lastovskoj nošnji, blistavih očiju kao i davne 1949. godine. Svoju sreću proslavili su u dva dana, kod kuće i u konobi Bačvara, s više od 80 uzvanika koje su ugostili.

 

Naslovnica Dubrovnik