Dalmacija Dubrovnik

sirovine ima dovoljno

Nekada je bila raširena po cijeloj Europi, a danas se održala samo u Dubrovniku: svaki dio 'pete fasade' je unikat, žene su ih radile na bedrima, sada kreće oživljavanje stare graditeljske tradicije

sirovine ima dovoljno

Nadaleko poznata dubrovačka peta fasada – stoljetni dubrovački krovovi na kojima je svaka kupa kanalica rukom rađen unikat, još se može vidjeti u Dubrovniku tek mjestimično, na nekoliko gradskih krovova. Pod kupama su nekad redovito bile kuhinje, topla središta života svake obitelji, a život je bujao i na krovu gdje su slijetali golubovi, šetale mačke i skrivale se gušterice...

Sve je to činilo autentični doživljaj Dubrovnika odozgo. Vrijeme čini svoje, potrebe obnove nakon potresa, ratnih razaranja, činjenice da pod mnogim krovovima nema života, doprinijeli su tome da je na većini krovova kupa kanalica zamijenjena novim sličnim pokrovom.

Kako su između korištenih materijala i površine novih kupa velike razlike u odnosu na stare dubrovačke kupe, otvorena su pitanja moguće ponovne proizvodnje povijesnih kanalica. Kroz projekt RE-DU-TILE: Revitalizacija kupe kanalice, time se bavi dr. Kristina Kojan Goluža sa Sveučilišta u Dubrovniku, koja je nedavno u Dubrovniku i Kuparima u Župi dubrovačkoj organizirala radionicu izrade kupe kanalice. Dr. Kojan Goluža, docentica na Odjelu za umjetnost i restauraciju dubrovačkog sveučilišta, kaže kako je revitalizacija izrade dubrovačke kupe kanalice njezin životni projekt.

O tome je već organizirala znanstvenu tribinu, izložbu, a nedavno je o dubrovačkoj kanalici izlagala na ICON i ICOM-ovoj konferenciji u British Museumu.

Nacrti starih kalupa

– Želimo posebno istražiti način na koji su kupe rađene, materijal kojim su rađene, koliko su nekad glinu pročišćivali, kakvog je bila sastava i odakle je. Jedan dio projekta je istraživanje arhiva i arheološka istraživanja da vidimo kada je to cijeli grad pokriven kanalicom, gdje se vadila i na kojim temperaturama se palila glina. Znamo da se glina za proizvodnju kupa kopala ispod naselja Kupari u tzv. Kuparskoj jami, a u Pavljem Brdu u Konavlima još je baština koju zovu Kuparica. Pretpostavka je da je proizvodnja buknula nakon velikog potresa 1667. godine, no to se nije dogodilo samo kod nas, već se to razdoblje poklopilo s naraslim potrebama u cijelom ovom dijelu Europe – govori dr. Kojan Goluža o svom projektu.

Dubrovačke kupe kanalice izrađivale su se u Kuparima, u tvornici grofa Kaboge od 13. do početka 20. stoljeća. Ispod nekadašnjeg hotela "Grand" u Kuparima još je dijelom očuvana tunelska peć. Na dubrovačkom području nalazile su se prema podacima koji su do sada utvrđeni dvije tvornice, jedna je Brašina grofa Kaboge, a druga Ragusa, vlasnika Paola Srinića.

– Pretpostavljamo da je ta ciglana u Pavljem Brdu u Konavlima, no ne znamo je li postrojenje peći tamo bilo jer bi stanovnici Pavljeg Brda to znali, no možda se glina tamo vadila, a proces paljenja kupa odvijao se možda u Kuparima. Postoji toponim i u Uskoplju gdje prema geološkoj studiji Županije uz Mline ima dovoljno gline za proizvodnju. U Kuparima su, mislimo, bile dvije peći jer se na starim razglednicama vide dva dimnjaka, a kada su Kaboge prodali 1917. godine tvornicu češkom hotelskom društvu, pri gradnji hotela sačuvana je samo jedna Hoffmanova peć. Kuparska je rupa preko puta, na području gdje je danas kamp – govori dr. Kojan Goluža ono što je do sada poznato o jedinstvenom dubrovačkom glinenom pokrovu.

Radionica koju je organizirala nedavno, a kojom se želi utvrditi proces izrade, nastala je na njezinu istraživanju nacrta starih kalupa i opisanog načina izrade, koje je našla u njemačkim arhivima. Sudjelovali su studenti, keramičari, geolozi, ali i krovopokrivači koji rade na starim dubrovačkim krovovima.

Patina, mikroorganizmi...

– Zato sada želimo vidjeti kako kanalicu napraviti na najoptimalniji način, da je proces relativno brz, no s ciljem da pokušamo dobiti njezinu izvornu površinu. Ključne su, naime, za konzervaciju površina i svojstva materijala te stare kupe koja vremenom zbog fizikalnih, kemijskih i bioloških utjecaja svjedoče vrlo slojevitim procesima starenja, dok se nova kupa ne mijenja i ostaje ista. Površinske nečisti i biološki organizmi, važan su doprinos izgledu povijesnih kupa. To ovisi o materijalu, poroznosti, organskim nečistima u glini, ali i procesu ručne izrade. Na udubljenjima koja ostaju nakon paljenja nepročišćene gline taloži se patina, vežu se mikroorganizmi, što povijesne kupe čini jedinstvenima. Više je starih tipova kupa, no naš je cilj da dobijemo jedan koji nam se čini najbliži našoj staroj kupi. Sada bi kroz projekt to trebalo utvrditi jer je pogled na autentične krovove u Dubrovniku zapravo prvi dojam posjetitelja Grada – govori dr. Kojan Goluža.

Svaka je stara dubrovačka kupa unikat, kaže ona, jer se one nisu ni kontrolirano sušile ni palile, pa su i različito zakrivljene i daju različitu boju. Zavod za obnovu Dubrovnika sada stare kupe postavlja iznad novih jer starih više nema dovoljno kako bi čitav krov bio pokriven starom kupom.

– Po meni, najstariji je krov crkve svetoga Sebastijana, najstariji i jedini očuvani cjeloviti krov u Gradu. Taj je krov zaštićen i od bure i također ga je u ratu štitio samostan, a pod njegovim krovom se još boravi. Njemačko istraživanje rađeno na njihovim krovovima pokrivenima kanalicom potvrdilo je da su takvi stari krovovi trajniji, da je bolja klimatizacija i da krov bolje diše. I potrebe drugih starih gradova za starim pokrovom su velike, mnoge velike industrije pokušavaju napraviti "staru" kupu s industrijskim materijalom, pa su i različite tvornice opeke u Austriji i Italiji došle do različitih stadija u tom procesu potrage za starim pokrovom. No mi smatramo da je u tom procesu zapravo ključna izvorna sirovina i njezina priprema. Danas je problem što su sve kupe jednake, a ne postoji regulativa što se uopće može i smije stavljati na krovove kao privremena mjera, odnosno imitacija starih kupa. Zato ćemo uskoro u nas raditi i mapiranje novih kupa. Napravit ćemo i glossar starih kupa, dimenzija i tehnologije jer je puno tipova kupa, pa su tako i stari krovovi različiti – planiraju na Odjelu za umjetnost i restauraciju, gdje su, osim dr. Kojan Goluža, i Romana Ficović i Lucia Emanuele, a dio idejnog koncepta projekta radila je Nikolina Potrebica na Sveučilištu zadužena za međunarodne odnose i istraživačke projekte.

Gline ima dovoljno

Projekt revitalizacije kupe kanalice trebao bi biti zajednički EU projekt s drugim zemljama centralne Europe, a uz arhivska istraživanja eksperimentirat će se na materijalu sve dok se ne dobije idealni, i tražiti tehnologija kako staru kupu raditi na suvremeniji način. Planirani projekt trebao bi osnažiti institucije da razviju strategije za zaštitu i upotrebu povijesne kupe kao vrlo važnog dijela kulturne baštine, te da upotreba kupa u povijesnim središtima bude regulirana.

Hoće li se ostvariti daljnji korak i ponovno pokrenuti proizvodnja povijesne kanalice? To ovisi o mnogočemu, no prema geološkoj studiji iz 2008., gline u Župi i Konavlima ima dovoljno za ciglarsku proizvodnju.

Svaka kupa jedinstven otisak bedra

Kažu da su kupe nekada žene radile na bedrima, no mislim da to nije istina jer su kupe duge, a kako se glina steže i do 10 posto, to bi trebale biti vrlo duge noge, kaže Kristina Kojan Goluža.

– Međutim, sigurno su se kupe radile i na taj način, barem prema istraživanjima koja su to potvrdila u drugim zemljama u Andori i Rumunjskoj. Kanalice su prve kupe koje se pojavljuju nakon rimskih imbrexa i tegula i bile su raširene po cijeloj Europi, no usIijed vremenskih uvjeta samo su se kod nas još uvijek zadržale.

Kupe stigle iz Zagorja

Sve do ranih devedesetih godina Dubrovnik je bio poznat po svojim jedinstvenim krovovima pokrivenima kupom kanalicom. Nakon Domovinskog rata, u kojem je dubrovačka peta fasada pretrpjela znatna oštećenja, obnova krovova započela je 1993. godine, a UNESCO i Zavod za obnovu Dubrovnika tražili su način da dubrovačka panorama ostane prepoznatljiva. Zahtijevano je stoga da nove kupe imaju istu strukturu, boju i oblik pa je tvrtka Zagorka, danas tvrtka Tondach, proizvela dvije vrste kupa kanalica Dubrovnik i Libertas u dvije boje: oker i crvenu.

Neravnomjernim miješanjem tih dviju boja pokušao se postići efekt starenja. Zbog povećane količine posla koji se odnosio na obnovu povijesne jezgre, uspjelo se samo djelomično ispuniti te zahtjeve UNESCO-a i Zavoda za obnovu Dubrovnika. Od 1997. do početka 2019. godine ZOD je obnovio više od 38 tisuća četvornih metara krovova.

Naslovnica Dubrovnik